Stručnjaci tvrde da ljudi u životu “isplaču“ između 70 i 100 litara suza. Ipak, iznenađujuće malen broj znanstvenika i liječnika je zainteresiran za tu temu.
Jedan od autora studije, nizozemski psiholog Ad Vingerhoets, sumnja da su razlog tomu pretpostavke koje ljudi imaju o suzama i plakanju.
“Suze se često tumače kao pokazatelj tuge“, kaže Vingerhoets koji zadnjih 20 godina traži odgovor na pitanje zašto ljudi plaču.
“Ali suze ne sadrže samo informacije o tome kako se trenutno osjećamo, one mnogo govore i o tome kakvi smo ljudi“, smatra.
Vrlo je intrigantna činjenica da je ljudska vrsta jedina koja plače zbog intenzivnih emocija. Osim emotivnih suza, postoje i još dvije vrste. Jedne su “refleksne“ suze, koje uzrokuje neki vanjski podražaj poput guljenja luka, te “bazalne“ suze kojima čistimo i vlažimo oči. Sve tri vrste sastoje se od vode, elektrolita i proteina, ali u različitim omjerima. Primjerice, emotivne suze imaju više proteina i serotonina od refleksnih.
Znanstvenici smatraju kako je jedan od mogućih razloga zašto ljudi plaču – manipulacija. Britanski su istraživači u studiji iz 2007. godine naveli da se bebe stare šest mjeseci koriste plačem kao taktikom ne bi li privukle pažnju roditelja. Prema Vingorhoetsu, u toj fazi života može se pronaći moguće evolucijsko objašnjenje za emotivno plakanje.
Međutim, ljudi plaču i u odrasloj dobi, kad nisu više bespomoćni. Postoje i razlike u učestalosti plakanja muškaraca i žena. Muškarci plaču između 6 i 17 puta godišnje, a žene pet puta više, prema podacima Njemačkog udruženja oftalmologa. Te razlike izlaze na vidjelo tek nakon 13. godine, prije toga djevojčice i dječaci plaču podjednako i zbog istih razloga. Vingerhoets dodaje da isti problemi uzrokuju “teške“ suze kod oba spola, a to su tuga, nostalgija za domom i ljubavni jadi.
Međutim, veća je vjerojatnost da će žene zaplakati u svakodnevnim situacijama, kad su suočene s kritikom ili konfliktom. To može ukazati na to da će žene reagirati na osjećaj bespomoćnosti, dok muškarci izbjegavaju takve situacije. Ali ne smiju se izostaviti razni društveni pritisci jer je manje “prihvatljivo” da dječak plače.
Vingerhoets ne vjeruje u mitove koji govore da ljudi plaču ne bi li se bolje osjećali jer postoje istraživanja koja su pokazala da depresivne osobe ne osjećaju nikakvo olakšanje nakon plakanja. Suze nam neće biti od pomoći ni kad se moramo nositi s traumatičnim događajima na koje nismo mogli utjecati, poput smrti voljene osobe.
Ali je istina da suze signaliziraju nečije emotivno stanje prema vanjskom svijetu. Vingerhoets također ne vjeruje da potiskivanje plača šteti zdravlju, osim ako se radi o slučajevima šireg potiskivanja emocija. Ljudi koji češće plaču ostavljaju dojam da su empatičniji i češće dobivaju podršku okoline. Vingerhoetsu je to dio odgovora na pitanje zašto ljudi plaču.
“Suze stvaraju društvenu sponu među ljudima“, kaže.
On želi podrobnije istražiti osobnosti onih koji češće plaču jer su dosadašnja istraživanja fokusirana na to kako ih mi percipiramo. Uz njih često vežemo pridjeve kao što su drag, iskren i pouzdan, ali to ne mora biti točno.