Sa staranjem sve teže pamtimo, a proces obrade informacija biva sporiji. Isto tako, na slikovnim prikazima mozga osoba starije životne dobi može se evidentirati smanjenje njegova volumena. Navedene promjene sastavni su dio starenja i smatraju se znacima demencije.
S demencijom u Hrvatskoj živi više od 100 tisuća ljudi, od kojih oko 70 posto ima Alzheimerovu bolest, najčešći uzrok demencije u svijetu.
Ako tomu pribrojimo i njihove članove obitelji te njegovatelje, s ovim stanjem svakodnevno se nosi oko 350 tisuća ljudi.
U svijetu čak 55 milijuna ljudi živi s demencijom, zbog čega ju je Svjetska zdravstvena organizacija prije devet godina proglasila javnozdravstvenim prioritetom i preporučila zemljama članicama osmišljavanje akcijskog plana borbe protiv demencije, što je dosad učinilo više od 40 zemalja.
Najčešći uzrok demencije je Alzheimerova bolest, a u budućnosti se očekuje porast oboljelih s obzirom na to da sve dulje živimo i samim time dolazi do porasta starije populacije u društvu. Demencija je skupina raznih simptoma koji se odnose na teže intelektualno funkcioniranje, što u krajnosti dovodi do težeg funkcioniranja u svakodnevnom životu. Dementne osobe tako mogu imati oštećenu kontrolu emocija, teže rješavaju probleme, a može doći i do promjene osobnosti. Oštećenje pamćenja uobičajen je simptom demencije, no to ne mora nužno značiti da je osoba dementna jer se ovo stanje javlja i kao simptom kod drugih stanja ili bolesti.
Kod Alzheimerove bolesti demencija se dijagnosticira kada kod osobe s gubitkom pamćenja postoji oštećenje barem još jednog kognitivnog područja.
Kako bi se isključili drugi uzroci demencije, tijek bolesti mora biti postupan, a gubitak pamćenja prisutan je u vrijeme delirija. To je stanje svijesti u kojem je osoba dezorijentirana, sklona iluzijama, halucinacijama, nesuvislo govori i slično. Liječnici do ove dijagnoze dolaze kada bližnji ustanove da osoba teže obavlja aktivnosti koje su joj nekoć bile uobičajena svakodnevica te je disfunkcionalna u socijalnom smislu.
Rjeđi tipovi demencija koji nastaju kao simptom multiple skleroze, traume glave, manjka vitamina, Parkinsonove bolesti i slično, zahvaćaju 10 do 25 posto osoba koje su dementne.
Dijagnozu najčešće postavlja psihijatar ili neurolog koji utvrđuje oštećenja kod bolesnika za kojeg se sumnja da ima demenciju. To mogu biti problemi u govoru, s pamćenjem, u prosuđivanju i zaključivanju.
Liječnik provodi detaljne razgovore s bolesnikom, a podatke prikuplja i od njemu najbližih osoba. Važna je i obiteljska anamneza kako bi se doznalo je li bilo članova obitelji s demencijom. Također, osoba ide na fizikalne, neurološke i psihijatrijske pretrage. Provodi se i psihometrijsko testiranje te laboratorijska dijagnostika, odnosno krvni testovi kako bi se utvrdilo je li demencija simptom neke druge bolesti.
Ako vama bliska osoba ima problema s pamćenjem, nemojte donositi prerane zaključke prije nego što liječnik uspostavi dijagnozu. Donosimo deset najčešćih simptoma demencije, odnosno znakova da je vrijeme za odlazak na pregled.
Neuobičajene promjene raspoloženja, pa i osobnosti, često su znak da je osoba dementna. Ponekad dementne osobe postanu povučene te izbjegavaju društvene situacije zbog teškog snalaženja u tome. Zbog toga se mogu činiti ravnodušnima pa je apatija isto jedan od simptoma koji su može javiti kod dementnih osoba.
Oštećeno pamćenje, posebno kratkoročna sjećanja, prvi su znakovi da je osoba dementna. Primjerice, starija se osoba može sjetiti događaja otprije nekoliko godina, ali ne i što je ručala. Isto tako, teško pamti gdje je ostavila stvari, a uz to dolazi i zbunjenost zašto nešto radi ili zaboravljanje što je trebala učiniti. Osim toga, osobe s demencijom mogu imati poteškoće u izvođenju nekih složenijih zadataka, primjerice pri plaćanju računa. Isto tako, teže usvajaju nova pravila i rutine. Problemi s orijentacijom isto su znak demencije, a to znači da osoba ne može prepoznati mjesto gdje je bila ili se ne zna vratiti kući.
Među prvim simptomima demencije kod nekih se osoba javlja zbunjenost. Do toga može doći kod teškog prepoznavanja lica, nemogućnosti pronalaska riječi, gubitka stvari i slično. Poteškoće u iskazivanju vlastitih misli, osjećaja i zahtjeva također mogu biti znake demencije. Osobe teško pronalaze riječi za izražavanje pa razgovor postaje dulji nego što je inače bio. Dementne osobe mogu se osjećati izgubljeno zbog težeg praćenja priča, primjerice vijesti, što može dovesti do ljutnje jer ne razumiju slijed događaja.
Osoba koja pati od demencije zbog zaborava će često ponoviti nešto što je već ispričala nekoliko puta ili postaviti ista pitanja. U ranoj fazi demencije kod osoba se može javiti osjećaj straha ili tjeskobe jer se ne mogu sjetiti stvari koje su im prije bile sasvim uobičajene.
S obzirom na to da je demencija u gotovo 80 posto slučajeva pozadina Alzheimerove bolesti, ona u tom slučaju nije izlječiva. Ipak, na raspolaganju stoji primjena lijekova koji usporavaju napredak dijagnosticirane Alzheimerove bolesti.
Upravo je to vrlo važno u održavanju kvalitete života oboljelih, kao i njihovih obitelji.
Kod kognitivnih oštećenja i poremećaja ponašanja u Alzheimerovoj bolesti koriste se antidementivi. Kod blage do umjerene Alzheimerove bolesti psihijatrijske smjernice u Hrvatskoj preporučuju donepezil. U slučaju da navedena terapija ne daje odgovarajući rezultat, drugi izbor je galantamin ili rivastigmin. Uz navedeno se dodaje memantin ako kod pacijenta nema poboljšanja.
Nadalje, ako se kod oboljelih od Alzheimerove bolesti uz kognitivna oštećenja pojave i psihički simptomi, potrebna je psihofaramakoterapija. U skladu s tim, pacijentima koji pokazuju simptome depresije, psihoze ili agitacije terapiji anitdementivima dodaju se i antidepresivi, anksiolitici ili antipsihotici, ovisno o kojem je psihičkom problemu riječ.
Na B listi lijekova Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje dostupna su tri antidementiva. Treba naglasiti da je stanje u pogledu liječenja demencije bolje nego prije, kada su se svi lijekovi morali kupovati. Ipak, ni sadašnje stanje nije idealno jer se antidementivi i dalje nadoplaćuju s obzirom na to da nisu na A listi lijekova bez participacije.
Navedeno bi se trebalo promijeniti s obzirom na to da je riječ o registriranim lijekovima za određenu bolest te bi barem jedan trebao biti bez nadoplate.
Nadalje, ovisno o kliničkoj slici i simptomima pacijenta, daju se i drugi lijekovi među kojima su oni za raspoloženje, nesanicu, nemir i slično. Uz lijekove, veoma su važne i nefarmakološke metode. To može biti terapija plesom, art terapija, kognitivni trening te okupacijska terapija.
Ono što je također relevantno jest da osoba s demencijom prihvati to stanje, kao i njegovi bližnji. Iako se demencija kod Alzheimerove bolesti ne može izliječiti, kao što je spomenuto, postoje lijekovi koji oboljelim osobama mogu olakšati život. No uz redovnu terapiju, nužni su i podrška i adekvatna skrb.
Također, osim oboljelih, potrebna je edukacija i podrška njihovoj obitelji.
S obzirom na to da Hrvatska nema nacionalnu strategiju borbe protiv demencije, obitelji oboljelih prepuštene su same sebi, što uključuje i pomoć različitih stručnjaka u njihovim domovima ili domovima za starije. Postoji nacrt strategije, a saborski Odbor za zdravstvo i socijalnu politiku u ožujku 2020. zatražio je osnivanje povjerenstva za njezinu izradu. Dakle, provedba nacionalne strategije nužna je kako bi se osobama s demencijom omogućilo da kvalitetno žive jer to i zavređuju.