Vjerojatno vam se i ne daju čitati deklaracije na hrani jer teško da ćete iščitati ono što tu piše, a ako i uspijete u tome, suočit ćete se s gomilom nerazumljivih informacija o nizu sastojaka unutar samo jednog proizvoda. Problematično je za potrošače to što se za jedan te isti aditiv koristi različito nazivlje koje je nekada tako općenito da na kraju krajeva ne znamo, niti možemo znati, što se to točno nalazi u nekom proizvodu. No ovakvo poigravanje prehrambene industrije s potrošačima ne bi nas smjelo obeshrabriti da ne pazimo na takve stvari.
Prehrambeni aditivi podrazumijevaju sve ono što je dodano nekoj hrani u procesu njezine proizvodnje kako bi dulje trajala i sačuvala svoja svojstva poput okusa, mirisa i boje. No ti se dodaci koriste i za poboljšavanje okusa i drugih svojstava hrane ne bi li ona tako postala privlačnija i poželjnija nego što je. Nisu svi aditivi isti i neki nam neće škoditi, a od drugih bismo pak trebali bježati “kao vrag od tamjana”. Za ovaj članak smo izabrali pet češćih aditiva na policama naših trgovina.
Aditivi mogu biti različitog podrijetla, prirodnog ili umjetnog. Iako na prvu djeluje jednostavno, u praksi to i nije tako jer uz prirodne aditive imamo i ono što se naziva prirodno identičnim aditivima, odnosno one koji su sintetskog podrijetla i samo oponašaju prirodne. Zatim su tu i oni kategorizirani kao modifikacija prirodnog, a to znači da je riječ o prirodnim aditivima koji su kemijski prilagođeni. I na kraju tu je i sama kemija bez ikakvih primjesa. Dakle, prirodni aditivi su u manjini, a glavni razlog za to krije se u ekonomskoj računici.
Ozloglašeni glutamat
Mononatrijev glutamat je, kemijski gledano, natrijeva sol glutaminske kiseline. Taj dodatak prehrani poznat je i pod skraćenicom MSG, ali i kao MND, i svakako poboljšava okus hrane koju konzumiramo jer joj daje slaniji i puniji okus. Obično se nalazi u gotovim jelima, posebice juhama, suhomesnatim proizvodima te konzerviranoj smrznutoj hrani i umacima. Mišljenja o djelovanju MSG-a na ljudski organizam su različita, pa će tako jedna strana tvrditi da je taj aditiv potpuno siguran, a druga pak da je iznimno opasan. Istina je negdje u sredini.
Kako su glutamati neurotransmiteri, oni su nužni za funkcioniranje našeg organizma. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) kaže da je ovaj aditiv siguran do određene granice koja iznosi 30 mg/kg tjelesne težine dnevno, iz čega se može iščitati da problemi dolaze ako se prekorači preporučeni unos. Pitanje je na koji će način prosječni potrošač točno znati koliko je tog aditiva unio u organizam. Ako pažljivije iščitavamo što EFSA kaže između redova, jasno je da su pokusi na životinjama pokazali štetne učinke tog aditiva u većim količinama. Zbog toga treba biti oprezan pri njegovoj upotrebi.
Upravo je to jedan od onih aditiva koje je nekada teško uočiti na deklaracijama jer se krije pod različitim imenima pa ga možete naći, osim uz navedene kratice, ubilježenog i pod drugim oznakama, konkretno onom E621, a postoje i drugi aditivi koji sadrže glutamate i svi su oni označeni u istom brojevnom nizu te ih nalazimo u brojevima od E620 do E625. Ipak, nemojte se iznenaditi ako se on dosjetljivo krije ubilježen i kao ekstrakt kvasca, hidratizirani biljni protein ili što li već. To samo znači da je njegovo iščitavanje u deklaracijama nekada nemoguće. Kada niste sigurni ima li ga u proizvodu na osnovi onoga što na etiketi piše, možete se rukovoditi općenitim smjernicama gdje se ovaj aditiv obično nalazi.
Umjetne boje
Zato, kada u dućanu primjerice posegnete za juhama iz vrećice ili konzerviranom smrznutom hranom, znajte da je tu prisutan neovisno o često nerazumljivoj deklaraciji. U nas je on važan sastojak slavne Vegete. Kad probate Vegetu, teško ju je napustiti, upravo zbog tog kontroverznog sastojka. Taj aditiv daje hrani jednu novu razinu okusa nakon koje se ne želite vratiti na onu koju ste prije konzumirali. Zbog nedoumica oko MSG-a Podravka je izbacila i novu verziju Vegete koja ne sadrži taj kontroverzni aditiv i koja se naziva Vegeta Natur. Prema deklaracijama tog proizvoda, on je 100 posto prirodan i uz povrće mu je samo dodana morska sol. Za sve zaposlene to je dobra alternativa za klasičnu Vegetu, a oni koji imaju vremena za pripremu zimnice mogu je napraviti sami, što je uvijek i najzdravija opcija.
Prehrambena industrija dopušta korištenje sintetskih odnosno umjetnih boja od kojih su mnoge dobivene iz nafte. Boje daju hrani privlačnost i utječu na veću potražnju za bojenim proizvodima i tako osiguravaju veći profit toj industriji. Istraživanja su pokazala da se u prehrani najčešće koriste crvena boja označena brojem 40 (E129), limunžuta s brojem 5 (E102), kao i žuta označena brojem 6 (E110). Neka vas ne zbunjuju dvije brojčane oznake za iste boje jer su one posljedica različite zakonske regulative u njihovu označavanju u različitim dijelovima svijeta. Ove tri boje čine 90 posto korištenih boja u našoj hrani. Istraživanja su pokazala da su upravo te tri boje kontaminirane kancerogenim tvarima. Budući da su neke prirodne boje označene na isti način uz pomoć slova E, čini se da bismo sa sobom u mobitelu trebali imati popis boja kako bismo provjerili o čemu je točno na deklaraciji riječ. Vjerojatno se i sami pitate koliko bi vam boravak u dućanu trajao s popisom u ruci, no stvar je u tome da se većina boja ponavlja i da ćete se zbog toga brzo izvještiti u njihovu prepoznavanju. U Europskoj uniji boje moraju biti navedene na deklaraciji jer ono u čemu se gotovo svi slažu jest to da one mogu dovesti do alergija kod osjetljivijih osoba, ali i do poremećaja pozornosti i kod djece i odraslih. U ovoj niši se također “lome koplja” oko sigurnosti boja, pa tako jedni navode da su one rizične i izazivaju tumore poput tumora štitnjače, drugi vas pak uvjeravaju da nema nikakvog rizika u njihovoj upotrebi, zbog čega se nekada vjerojatno pitate tko je tu lud. Boje se još nalaze u gotovo svemu, no može se zamijetiti da su neki proizvođači počeli s izbacivanjem boja, primjerice onih iz žitarica. Takav potez potrošači su dočekali u stilu “gdje ima dima, ima i vatre”, no predstavnici industrije to su odmah demantirali govoreći da samo slijede želje potrošača.
Prehrambenih boja najviše ima u pićima, slatkišima, pecivima i uopće proizvodima koji se često konzumiraju na svakodnevnoj razini. Mogu se naći čak i u lijekovima. U posljednjih pola stoljeća upotreba umjetnih boja u hrani se povećala za nevjerojatnih 500 posto, a najgore je to što su djeca najčešći konzumenti obojene hrane. Većina boja nalazi se u nezdravoj prerađenoj hrani koju bismo trebali izbjegavati. Umjesto toga, cilj je usredotočiti se na zdravu i manje prerađenu hranu, što je izazov o kojem bismo mogli zasebno govoriti jer su nam životi velikim dijelom bazirani na brzoj pripremi hrane zbog uštede ne samo novca nego i vremena kojega radna populacija gotovo da i nema.
Dobra zarada
Kukuruzni sirup s visokim udjelom fruktoze dobiva se, jasno, iz kukuruza koji je obično genetski modificiran i koristi se za zaslađivanje hrane i bezalkoholnih pića. Taj se sirup (HFCS) uvukao u sve pore svakodnevne prehrane, ponajprije jer je jeftiniji od standardnog šećera pa se na njemu može dobro zaraditi. Osim toga, on produljuje rok trajanja hrane jer djeluje kao konzervans. Poput običnog šećera (saharoze) sastoji se od fruktoze i glukoze. No visok udio fruktoze u njemu dovodi do stvaranja osjećaja veće ugode pri konzumaciji i kroz to do ovisnosti koja nas tjera da jedemo još. Kada jedemo obični šećer, mozak će proizvodnjom inzulina dobiti informaciju da smo jeli, no kod fruktoze tijelo ostaje uskraćeno za taj podatak, zbog čega smo skloni prejedanju. Naša tijela dobro podnose malo fruktoze, no kada se s tom količinom pretjera, dolazi do problema. U preopterećenim jetrima fruktoza se pretvara u mast koja se onda dijelom u njoj i pohranjuje, što dovodi do nealkoholnih masnih jetara. Osim toga, povećana konzumacija fruktoze dovodi se u vezu i s razvojem dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, kao i uopće upalnih procesa u organizmu te pretilosti. Poruka je sljedeća: izbjegavajte slatka pića i hranu bogatu rafiniranim šećerima, napose kukuruznim sirupom s visokim udjelom fruktoze. Želite li slatko, posegnite za voćem koje sadrži fruktozu, kao i vlakna koja usporavaju njezinu apsorpciju u krvotok, što sprečava skokove i padove šećera u krvi. Iako ćete u početku vjerojatno biti nezadovoljni nedovoljno slatkim i intenzivnim okusima, s vremenom ćete se priviknuti na blaže prirodne okuse i uspjet ćete čak zamijetiti nijanse u njima koje sada ne uočavate.
I dok kod većine razmatranih aditiva postoje neslaganja o utjecaju na ljudsko zdravlje, sa ksantan gumom stvari su jednostavnije jer ne samo da se gotovo svi slažu da nema štetnih posljedica nego se naglašava i da ima određen pozitivan učinak na naše zdravlje. Ksantan guma je polisaharid koji se dobiva fermentacijom šećera uz pomoć fitopatogene crne bakterije, koja se stručno naziva “Xanthomonas campestris”. Nakon nekoliko dana fermentacije nastaje tekuća smjesa koja se zgušnjava te suši i mrvi u prah. Na deklaracijama ćete ovaj aditiv naći pod brojem E415. Ova se guma koristi za zgrušavanja ili drugim riječima stabilizaciju proizvoda kako u prehrani tako i u kozmetici (npr. pastama za zube), kao i u industriji (npr. ljepila za tapete).
Široka primjena
Kada je prehrana u pitanju, obično se koristi u pecivima, sladoledima, preljevima, umacima, sirupima, kao i u proizvodima bez glutena. Uočeno je da ona snižava šećer u krvi, smanjuje kolesterol, a kažu i da poboljšava rad crijeva. U prevelikoj količini može djelovati laksativno, no to je najgora posljedica koja vas od ovog aditiva može zadesiti. Njezinoj popularnosti pridonosi i to što je jeftina, a nema ni ograničen vijek trajanja. Zbog svoje prirodnosti dopuštena je u ekološkoj proizvodnji hrane.
Ovaj polisaharid iz crvenih morskih algi koristi se u prehrambenoj industriji zbog svojih poželjnih svojstva vezanih uz želiranje i zgušnjavanje. Označen je kao E407, i dok je primjerice ksantan guma neškodljiva, ovdje opet dolazimo na opasno područje. Na prvi pogled njegovo podrijetlo iz morskih algi išlo bi u prilog zdravog proizvoda, no problem je što se u industriji prirodnim proizvodima manipulira pa se on isključivo koristi u škodljivom rafiniranom obliku. Poput ranije navedenih aditiva, karagenan ima svoju široku primjenu u prehrambenoj industriji i gotovo da nema gdje ga nema. Odgovoran je za upalne procese u organizmu, a s njim se povezuje i sindrom iritabilnog crijeva i drugi zdravstveni problemi koji mogu dovesti čak i do raka. Koristi se i u kozmetičkoj industriji pa obratite pozornost i na njegovu prisutnost u tim proizvodima. Zabrinjavajuća je daljnja prisutnost karagenana u hrani unatoč apelu znanstvene javnosti za njegovim povlačenjem. Tako se i dalje koristi u dječjoj hrani. Oni koji kupuju proizvode s etiketom organskog podrijetla također nisu sigurni jer se krije i u tim proizvodima. Drugim riječima, provjeravajte što kupujete jer vas naljepnice ne štite uvijek.
Ono što kao potrošači možete učiniti za svoju zaštitu i zaštitu svoje obitelji jest to da detaljno čitate deklaracije na ambalaži, ma kako to bilo zamorno. Najbolje je sastaviti popis aditiva kojih bismo se trebali kloniti i s njim ići u dućan. Kako se velik broj aditiva ponavlja, u relativno kratkom vremenu ćete se naučiti što se u čemu nalazi i prema tome oblikovati svoje daljnje potrošačke navike. Idealno bi bilo kupovati biološki uzgojenu hranu te je pripremati bez raznoraznih dodataka. Da vas utješimo, tijelo se brzo vraća u prirodno stanje u kojem je naviklo na lagane okuse i zbog tog povratka će vam zahvalno podariti bolje zdravlje.