Epilepsija je poremećaj karakteriziran sklonošću ponavljanim napadajima koji mogu dovesti do gubitka budnosti ili svijesti, poremećaja kretanja, osjeta (uključujući vid, sluh i okus), autonomnih funkcija, raspoloženja i mentalnih funkcija. U većini slučajeva uzrok nije poznat, iako se kod nekih ljudi epilepsija razvije, između ostalog, i kao posljedica ozljede mozga, moždanog udara, tumora na mozgu te zloupotrebe lijekova, droge i alkohola
Epilepsija (od starogrčkog glagola ἐπιλαμβάνειν što znači “zgrabiti, posjedovati ili pogoditi”), skupina je kroničnih neuroloških poremećaja koje obilježavaju epileptički napadaji. Epileptični napadaji su epizode koje mogu varirati od kratkih i gotovo neopaženih, do dugih vremenskih intervala snažnog trzanja. Epileptički se napadaji obično ponavljaju bez nekog neposrednog temeljnog uzroka, dok napadaji koji se javljaju zbog sasvim specifičnog razloga, ne moraju uvijek biti epilepsija.
Epilepsija je poremećaj karakteriziran sklonošću ponavljanim napadajima koji mogu dovesti do gubitka budnosti ili svijesti, poremećaja kretanja, osjeta (uključujući vid, sluh i okus), autonomnih funkcija, raspoloženja i mentalnih funkcija. U većini slučajeva uzrok nije poznat, iako se kod nekih ljudi epilepsija razvije, između ostalog, i kao posljedica ozljede mozga, moždanog udara, tumora na mozgu te zloupotrebe lijekova, droge i alkohola.
Epileptični napadaji su posljedica prekomjernog i nenormalnog djelovanja živčanih stanica moždane kore. Dijagnosticiranje najčešće isključuje razne okolnosti koje bi mogle prouzročiti slične simptome (primjerice sinkopu), ali je isto tako potrebno odrediti jesu li prisutni bilo koji od drugih neposrednih uzroka. Epilepsiju je najčešće moguće potvrditi elektroencefalografijom.
Ne postoje nikakve zemljopisne, rasne ili društveno-klasne granice. Bilo tko može biti pogođen napadajima. Epilepsija se može pojaviti kod oba spola u bilo kojoj životnoj dobi. Zapravo, do 5 posto svjetskog stanovništva može imati jedan jedini napadaj u tijeku života.
Epileptični napadaji su posljedica prekomjernog i nenormalnog djelovanja živčanih stanica moždane kore
Uzroci epilepsije
Uzroci epilepsije mogu biti brojni poremećaji središnjeg živčanog sustava (prirođeni poremećaji razvoja, infekcije, tumori, bolesti krvnih žila, degenerativne bolesti – prirođene bolesti propadanja mozga, metabolički poremećaji – poremećaji izmjene tvari, ili traume).
U dječjoj dobi, prema učestalosti, najčešći uzrok je porođajna, odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorevine ili tumori.
U odrasloj dobi najčešći su uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola i/ili droga, tumori i infekcije. Međutim, značajan broj epilepsija su tzv. idiopatske (s nasljednom osnovom) i kriptogene (skrivenog, nevidljivog oštećenja).
Idiopatska (kojoj se ne može otkriti uzrok) epilepsija obično počinje u dobi između 5 i 20 godina, ali se može pojaviti u bilo kojoj dobi, bez da su prisutne druge neurološke abnormalnosti. Postoje neka stanja koja mogu potaknuti razvoj napadaja:
• Urođene mane i perinatalni (oko vremena rođenja) problemi;
• Ozljede mozga – napadaji obično počinju u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu;
• Metabolički poremećaji;
• Komplikacije diabetesa mellitusa;
• Poremećaji elektrolita;
• Zatajenje bubrega, uremija (toksično nakupljanje otpadnih tvari);
• Nedostaci tvari u prehrani;
• Fenilketonurija – može rijetko dovesti do napadaja kod dojenčadi;
• Unos ili trovanje alkoholom ili drogama;
• Liječenje od uzimanja alkohola ili droga;
• Tumori i lezije mozga koje zauzimaju prostor u mozgu (kao što su hematomi);
• Glavni razlozi za veću učestalost epilepsije u zemljama u razvoju su veći rizik od akutnih i kroničnih infekcija mozga, pre i postnatalne opstetričke komplikacije, koje dovode do oštećenja mozga i pothranjenost.
Epileptički napadaj
Epileptički napadaj je vidljivi simptom opisanih poremećaja, a ovisi o tome na kojem se mjestu u mozgu poremećaj javlja. Tijekom napadaja mogu se javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, smetnje njuha, vida ili sluha, kao i određeni stupanj poremećaja svijesti. Dvije su osnovne skupine napadaja: generalizirani (s potpunim poremećajem svijesti) i parcijalni (bez ili s djelomičnim poremećajem svijesti).
Kako izgleda epileptički napadaj?
Od generaliziranih napadaja najčešći su veliki napadaji (grand-mal) s potpunim gubitkom svijesti, grčevima mišića, pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se i tzv. mali napadaji (apsans) koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću. Otkrivaju se najčešće kada dijete krene u školu. Ako su napadaji česti, dijete može imati i problema u praćenju nastave.
Druga velika skupina su tzv. parcijalni napadaji. Osnovna razlika između parcijalnih napadaja s jednostavnim (elementarnim) i parcijalnih napadaja sa složenim (kompleksnim) simptomima je u tome, da kod ovih potonjih dolazi do poremećaja (suženja) svijesti. Izgled napadaja ovisi o lokalizaciji epileptičkog žarišta. Tako će oštećenja motoričke kore izazvati relativno čestu motornu jednostranu simptomatiku (tzv. motoričke Jacksonove atake) koje se očituju kočenjem i grčenjem zahvaćenih mišića, odnosno senzorne, koje kod bolesnika izazivaju osjećaj utrnulosti i mravinjanja u zahvaćenim ekstremitetima, a moguće su i kombinacije simptomatike (senzomotorni napadaji). Posebnu kliničku zanimljivost čine kompleksne parcijalne epilepsije temporalnog žarišta (tzv. “psihomotorne” epilepsije) kod kojih je klinička slika vrlo raznolika, praćena poremećajem odnosno suženjem svijesti vrlo često nakon “predosjećaja”, odnosno aure. (Izvor: www.plivazdravlje,hr)
Epilepsiju karakteriziraju napadaji bilo kojeg tipa koji se pojavljuju na kroničnoj, ponavljanoj osnovi i nemaju poznat uzrok
Simptomi
Mogu se pojaviti promjene u mentalnom statusu (kao što su budnost i svijest) i/ili fokalni neurološki simptomi (lokalizirani simptomi promjena u funkciji mozga) povezani s napadajima. Tip napadaja koji se pojavljuje varira ovisno o lokaciji i vrsti problema koji izaziva napadaj i individualnom odgovoru na poremećaj. Napadaji se mogu pojaviti u generaliziranom obliku (koji zahvaća cijeli ili veći dio mozga) ili parcijalnom obliku (koji zahvaća samo dio mozga). Epilepsija je tipično generalizirana (osim u nekim slučajevima koji se razvijaju u djetinjstvu i imaju specifični fokus).
Generalizirani napadaji uključuju različite generalizirane toničko-kloničke napadaje i petit mal napadaje. Parcijalni napadaji uključuju fokalne napadaje (tijekom kojih osoba ostaje svjesna, ali postoje nenormalni pokreti ili osjeti) i parcijalne kompleksne napadaje (tijekom kojih je nenormalni pokret ili osjet popraćen promjenama u svijesti). Epilepsiju karakteriziraju napadaji bilo kojeg tipa koji se pojavljuju na kroničnoj, ponavljanoj osnovi i nemaju poznat uzrok. Nespecifični simptomi i/ili znakovi mogu se pojaviti zajedno s napadajima; a uključuju glavobolju, promjene u raspoloženju ili nivou energije, vrtoglavicu, nesvjesticu, smetenost i gubitak pamćenja. Aura, osjeti koji upućuju na to da će se napadaj uskoro pojaviti, pojavljuje se kod nekih ljudi prije generaliziranog napadaja.
Što je ‘aura’?
Aura znači upozorenje, predosjećaj. Aura predstavlja čitav niz različitih diskretnih simptoma, naznaka, koje prethode manifestnom napadaju kojega vidi i okolina. Predstavlja čitav niz različitih diskretnih simptoma, naznaka, koje prethode manifestnom napadaju kojega vidi i okolina. Osjećaj iskrenja, čudnog mirisa i okusa, bijesa, iznenadne velike žalosti, čudni zvučni signali, mučnina s povraćanjem, trnjenje ruku, nemotivirani pokreti, različiti neobični osjeti, osjećaj da je nešto maleno ili veliko što ne odgovara stvarnosti, osjećaj da je nešto već viđeno ili nikad viđeno, osjećaj propadanja, iznenadno lupanje srca, itd.
Te simptome manje dijete ne zna označiti i upozoriti okolinu. Danas je poznato da ti “mali” simptomi u biti predstavljaju ili vrlo blagi napadaj koji je s aurom i prestao, ili, ako im uslijedi jedan od oblika vidljivog napadaja, predstavljaju njegov početak. Koji će se od ovih diskretnih simptoma javljati, ovisno je o dijelu mozga iz kojega potječe napadaj i koji je odgovoran za funkcije koje se manifestiraju u auri.
Posttraumatske epilepsije
Posttraumatska epilepsija (PTE) najčešće nastaje kao komplikacija teške, ali ponekad i lakše traume glave, a ukoliko se ne liječi adekvatnim lijekovima (antiepilepticima) može izazvati i dodatno oštećenje traumatiziranog mozga. Traume glave najčešće nastaju u prometnim nezgodama, padovima sa visine ili u razini, udarcima tvrdim ili oštrim predmetima u glavu, kao posljedica ranjavanja. Pojava epilepsije nakon traume glave zavisi od mehanizma ozljeđivanja i intenziteta traume. Tako npr., nakon ranjavanja metkom, 33 posto bolesnika dobije PTE, a pri udarcu tupim predmetom u glavu njih 15 posto. Rizik PTE-a je veći u onih bolesnika koji nakon traume glave imaju krvarenje u (mozgu), posttraumatski gubitak svijesti duži od 24 sata, te oni s epileptičkim napadajima unutar prvog tjedna nakon ozljeđivanja. Interval od traume glave do pojave kasne PTE, iznosi od 1 tjedna do 7 i više godina.
Kako se dijagnosticira epilepsija?
Za postavljanje dijagnoze epilepsije nužno je uzeti detaljnu anamnezu, napraviti detaljan klinički neurološki pregled, te učiniti elektroencefalografsko snimanje – EEG. Kod uzimanja detaljne anamneze potrebno je: saznati postoje li slične bolesti u obitelji;
ispitati koje je bolesti do napadaja osoba preboljela i je li imala traumu glave;
dobiti što više podataka o samom napadaju i okolnostima u kojima je napadaj počeo (opis svega što je prethodilo napadaju te što se u napadaju događalo: Kada je vremenski napadaj započeo – u koje doba dana? Koliko je trajao? Kako je dijete izgledalo poslije napadaja, tj. je li bilo umorno, pospano, je li zaspalo, je li imalo jaču glavobolju i je li popratno povratilo).
U nekim slučajevima trebat će učiniti i dodatne dijagnostičke pretrage – slikovni prikaz središnjeg živčanog sustava (CT – kompjuterska tomografija mozga, MR – magnetska rezonancija mozga), laboratorijske biokemijske pretrage, te pretrage likvora po potrebi.
Anamneza (povijest bolesti, opis napadaja) koja daje odgovor o vrsti napadaja i EEG, kojim se utvrđuje postojanje mjesta, odnosno ishodišta abnormalne moždane aktivnosti, najvažniji su za utvrđivanje postojanja epilepsije i njezine klasifikacije.
Snimke moždanih valova kod pojedinih vrsta epileptičkih napadaja
