Mjesec borbe protiv ovisnosti svake se godine obilježava u razdoblju od 15. studenoga do 15. prosinca. Cilj je upozoriti cjelokupnu javnost na problem ovisnosti te potaknuti na provedbu aktivnosti koje će za cilj imati smanjenje potražnje i dostupnosti ilegalnih sredstava ovisnosti, unaprijeđenje zaštite zdravlja i sigurnost stanovništva te smanjenje zdravstvenih, socijalnih i društvenih rizika i šteta povezanih sa ovisnostima i ponašajnim ovisnostima.
Na koji način se u Hrvatskoj obilježava Mjesec borbe protiv ovisnosti i kakva je situacija sa zlouporabom raznih lijekova do opijata, za naš portal porazgovarali smo sa prof. dr. sc. Zoranom Zoričićem, predsjednikom Hrvatskog društva za ovisnosti Hrvatskog liječničkog zbora, voditeljem Referentnog centra MZ za ovisnosti pri KBCSM i predsjednikom Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara
Koliko je u Hrvatskoj zamjetna zlouporaba dostupnih terapija (od lijekova za smirenje do terapija za ovisnosti)? Koja su rješenja za to?
Zloporabu lijeka definiramo kao uporabu protivno savjetu liječnika, ili pak diverzifikaciju (plasiranje) lijeka na crno tržište s ciljem zarade na preprodaji. Ako govorimo o uporabi protivno savjetu liječnika u fokusu pažnje nisu samo ovisnici, već i šira populacija, pošto znamo da se znatan dio pacijenata iz različitih razloga ne drži preporuka, najčešće niti doze niti trajanja uzimanja lijeka. Brojni pacijenti gomilaju analgetike, antihipertenzive, sedative s namjerom “da im budu dostupni u slučaju potrebe”, da budu dio kućnih apoteka. Suradljivost ovih pacijenata u pravilu je slabija. Kod ovisnika iz razloga njihove ovisnošću promijenjene osobnosti, kao i često one primarne, postoji sklonost za eksperimentiranjem sa različitim psihoaktivnim tvarima, te želja skoro na razini prinude da psihoaktivna sredstva nabave što brže i u što većim količinama. Pro tome se u pravilu ne ustručavaju
poduzimati radnje i koristiti objašnjenja kako bi liječnika obiteljske ili specijalista “nagovorili” na što veće doze ili pak nadoknade “izgubljene” terapije. Poznata je činjenica da je svaka generacija Hrvata imala svoj preferirani sedativ ovisno o ritmu dolaska na tržište, tako da su oni najstariji razvijali zloporabu i ovisnost o lorazepamu, potom diazepamu, alprazolamu… Zadnjih godina primjećujemo sve više trend zloporabe analgetika među neovisničkom populacijom, ponajviše tramadola kao potentnog analgetika, strahujući da ne ponovimo grešku nekih država (konkretno SAD) gdje je ovisnost o opioidnim analgeticima vodeći javnozdravstveni problem. Izdavanje lijeka s adiktivnim potencijalom isključivo uz recept liječnika glavna je mjera sprečavanja ovog problema. Istodobno treba raditi na senzibilizaciji i dodatnoj edukaciji liječnika i pacijenata za ovaj problem.
Postoji li klasifikacija ovisnosti po težini, od najtežih i najjačih do najslabijih?
Najjednostavnija definicija ovisnosti kaže da ukoliko nisam u stanju stati s uporabom sredstva unatoč spoznaji da mi donosi značajnu štetu ja sam ovisnik. Ovisnost znači da nemam više sposobnost kontrole vlastite žudnje za sredstvom, i sama gradacija gubitka kontrole među sredstvima nije toliko značajna s obzirom da kontrolu nemamo. Ono što razlikuje ovisnost od neke druge su posljedice uzimanja sredstva, kako somatske, tako i psihološke te socijalne.
Mjereno financijskom štetom kao posljedicom cijene koštanja liječenja ne samo ovisnosti, već i njenih posljedica po društvo je najštetniji nikotin, potom alkohol, pa tek onda opijati. S druge strane, kroz težinu patologije ponašanja, kao i socijalne vidljivosti, ovisnost o opijatima ističe se pred drugim ovisnostima. Isto tako, i ona sredstva za koja se laički smatra u društvu da su manje štetna, npr. kanabis, nose potencijal razvoja psihotičnog oboljenja u znatno većoj mjeri u odnosu na populaciju koja ga ne konzumira.
Isto tako nije svejedno osobnost i kronološka dob uzimanja pojedinog sredstva. Npr., zloporaba alkohola kod maloljetnika nosi potencijal puno težih komplikacija nego li kod osobe u srednjoj životnoj dobi.
Može li se već u djetinjstvu prepoznati osoba koja bi kasnije mogla postati ovisnik te na taj način spriječiti da se to dogodi?
Nacionalnom strategijom za prevenciju i tretman ovisničkog ponašanja predviđene su mjere univerzalne, selektivne i indicirane prevencije ne samo ovisničkog ponašanja, već i mentalnog zdravlja. Kod ovih mjera razlika je u gustoću filtra. Poznata je činjenica da djeca s problemima u ponašanju, ili pak iz obitelji s nesređenim odnosima roditelja razvijaju pojačano sklonost ka zloporabi psihoaktivnih sredstava. Nakon što se kroz mjere univerzalne prevencije detektiraju djeca s problemom, kroz selektivne se obrađuju pojedine grupe (npr. djeca iz alkoholičarskih brakova, ili obitelji s problemom zlostavljanja), a kroz mjere indicirane prevencije radi se s djecom koja imaju dijagnozu ili rizično stanje. Radeći s rizičnom djecom na vrijeme možemo postići da najveći dio njih ne krene u ovisnost o psihoaktivnim sredstvima, odnosno ponašanjima.
Daje li se dovoljno na preventivu kroz razna psihološka savjetovanja, radionice, razgovore i sl. da neka osoba koja ima problema ne uđe u “ralje” ovisnosti?
Preventiva je dobra na razini opće populacije, kao i kod dijela rizične. Ipak, dio rizičnim, kao i svi oni s dijagnozom trebaju kontinuirani dijagnostički i terapijski multidisciplinarni program.
Kada se to dogodi, koji su najbrži načini da se osoba izliječi i u kom smislu mora promijeniti svoje životne navike da više ne poklekne i vrati se starim porocima?
Nema brzih načina, na žalost, da se osoba koja je ovisnik izliječi. Štoviše, možemo reći kako se ona uopće ne može izliječiti, već samo zaliječiti, odnosno, ona više nikad ne može kontrolirano uzimati određeno sredstvo, već isključivo apstinirati. Sama apstinencija nije cilj liječenja, prije bismo rekli da je ona uvjet da kod pacijenta dobijemo vrijeme trijeznosti neophodno za daljnji psihološki, socijalni i duhovni razvoj ličnosti. Teorija sistema to zove promjenom drugog reda, dok je gubitak simptoma promjena prvog reda. Bez promjene drugog reda nema trajnije apstinencije, niti funkcionalnijeg pacijenta.
Je li naše društvo dovoljno osviješteno u vezi ovisnosti i ovisnika ili na sve to još uvijek “zatvaramo oči”?
Naše društvo najosjetljivije je za probleme povezane s drogama, dok je za problem tzv. legalnih psihoaktivnih sredstava znatno manje osjetljivo, kako pojedinci, tako i kao zajednica. Često je društvo i licemjerno, potičući rituale pijenja povezane s proslavama, a osuđujući samog ovisnika. Na taj način sebe oslobađamo krivnje, te ju prebacujemo na ovisnika, koji je u toj priči istodobno i žrtva i akter, pogotovo ako je maloljetan. Razliku za veću osjetljivost ka drogama nalazimo u činjenici da droge imaju veću socijalnu uočljivost, kao i činjenici da baveći se ovisnostima mlađe generacije fokus pažnje odmičemo od dvojih vlastitih ovisnosti.
Na koji način bi se trebali ljudi educirati kako bi pomogli drugima da ne padnu u ovisnost?
Osobni promjer odgovornog stava prema uporabi psihoaktivnih tvari najbolji je primjer, i jedini vjerodostojan. Govoriti o štetnosti psihoaktivnih tvari, a sam ih koristiti (alkohol, nikotin) u najmanju je ruku neučinkovito, rekli bismo i licemjerno. Najbolji savjet koji otac može dati sinu je osobni primjer nepušenja, te odgovornog odnosa prema alkoholu. Mladima pri tome nikad ne treba govoriti da nešto ne smiju (naravno izuzimajući droge pošto su ilegalne), već im treba pristupati ističući potrebu da sami zrelo donose odluke nakon što odgovorno prosude sve dobre i loše strane korištenja neke psihoaktivne tvari. Tako ne samo da smanjujemo rizik korištenja psihoaktivnih sredstava, već i doprinosimo njihovom sazrijevanju, odnosno maturaciji.
Kakva je situacija u Hrvatskoj vezano uz dostupnost terapijskih rješenja za ovisnike o opijatima?
Hrvatska, kao i ostale zemlje EU, na osnovu uvida u težinu bolesti, te iskustva tretmana ovisnika u zadnjih tridesetak godina temelji model na supstitucijskoj terapiji, odnosno uporabi metadona i buprenorfina, koji dolazi ili samostalno ili u kombinaciji s naloksonom. Na ovaj se način ovisnicima osigurava dnevna doza sredstva u ambulanti liječnika obiteljske medicine, te oni ne trebaju suludo juriti kroz grad nabavljajući si novac za dnevnu dozu na crnom tržištu. Na taj način smanjujemo stopu kriminaliteta, kao i proširenost hepatitisa B, hepatitisa C i virusa HIV-a.
Po stabilizaciji uspostavljene supstitucije motiviramo pacijenta za pokušaj postupne redukcije doze, ili potpune apstinencije, koristeći i psihoterapijske i socioterapijske mjere, u institucijama i u suradnji s terapijskim zajednicama. U terapiji se koristi i nalokson, antidot kod predoziranja, kao i naltrekson kojim olakšavamo žudnju za sredstvom.
Zadnjih mjeseci nastojimo i senzibilizirati osiguravatelja HZZO da financira uvođenje u terapiju i dugodjelujuće DEPO forme buprenorfina, koja djeluje na mjesec dana, s kojom bismo dobili bolju uključenost pacijenata u radne i socijalne programe, a posebno bitan iskorak očekujemo u značajnoj redukciji zloporabe terapije u penalnim ustanovama.