Shizofrenija je teški duševni poremećaj znakovit po gubitku dodira sa stvarnošću (psihoza), halucinacijama, deluzijama (pogrešna vjerovanja), nenormalnim mišljenjem i prekinutim radnim i društvenim funkcioniranjem. Stručnjaci prihvaćaju model 'strespovredivost', pri kojem se shizofrenija shvaća kao pojava u ljudi koji su biološki ranjivi
Shizofrenija je psihijatrijski poremećaj koji označava često kroničnu, ozbiljnu mentalnu bolest koja primarno pogađa našu sposobnost razmišljanja, s otežanom percepcijom stvarnosti, što uzrokuje promjenu ponašanja i neugodne osjećaje, te slabim izražavanjem emocija. Najčešće manifestacije uključuju zvučne halucinacije, paranoju, bizarne deluzije ili neorganizirani govor i misli, te su praćene značajnim socijalnim i radnim disfunkcijama.
Prvi se simptomi obično javljaju u mladih odraslih ljudi, s globalnom životnom prevalencijom od oko 0.3–0.7 posto. Dijagnoza se donosi na temelju promotrenog ponašanja, te pacijentovih iznesenih iskustava. Genetika, okoliš, neurobiološki i psihološki faktori, te društveni procesi, važni su čimbenici koji sudjeluju u razvoju ove bolesti. Postoje naznake da neke psihoaktivne droge i lijekovi na recept, uzrokuju ili pogoršavaju simptome. Trenutna istraživanja fokusiraju se na ulogu neurobiologije, iako do sada nije pronađen ni jedan organski uzrok.
Velik broj mogućih kombinacija simptoma potaknuo je raspravu, predstavlja li dijagnoza jedan poremećaj ili više diskretnih sindroma. Unatoč etimologiji termina porijeklom iz grčkih korijena skhizein (σχίζειν, “podijeliti se”) i phrēn, phren – (φρήν, φρεν-; “um”), shizofrenija ne znači “podijeljenost uma”, te nije isto što i disocijativni poremećaj osobnosti, također poznat kao “poremećaj višestruke ličnosti” ili “podijeljena ličnost”. Ovaj se poremećaj u percepciji javnosti često miješa sa shizofrenijom.
Česti društveni problemi
Glavna komponenta liječenja su antipsihotici, koji prvenstveno inhibiraju aktivnost dopaminskih (ponekad i serotoninskih) receptora. Psihoterapija, te strukovna i socijalna rehabilitacija, također su važni u liječenju. U ozbiljnijim slučajevima, gdje postoji opasnost ozljeđivanja sebe i drugih, može postojati potreba za prisilnom hospitalizacijom, iako su danas hospitalizacije rjeđe i traju kraće nego u prošlosti.
Smatra se da ovaj poremećaj većinom utječe na kognitivni (umni) aspekt, ali obično pridonosi i kroničnim problemima vezanim uz ponašanje i emocije. U ljudi koji boluju od shizofrenije postoji veća vjerojatnost za razvoj dodatnih (komorbiditetnih) stanja, uključujući kliničku depresiju i anksiozne poremećaje; pojava zlouporabe psihoaktivnih tvari tijekom života je gotovo 50 posto. Društveni problemi su česti, uključujući dugotrajnu nezaposlenost, siromaštvo, te beskućništvo. Prosječni životni vijek ljudi s ovim poremećajem je 12 do 15 godina kraći od zdravih ljudi, što je rezultat većeg broja fizičkih zdravstvenih problema i veće stope samoubojstava (oko 5 posto).
Shizofrenija je teški duševni poremećaj znakovit po gubitku dodira sa stvarnošću (psihoza), halucinacijama, deluzijama (pogrešna vjerovanja), nenormalnim mišljenjem i prekinutim radnim i društvenim funkcioniranjem. Iako specifični uzrok shizofrenije nije poznat, poremećaj ima jasni biološki temelj. Mnogi stručnjaci prihvaćaju model “strespovredivost”, pri kojem se shizofrenija shvaća kao pojava u ljudi koji su biološki ranjivi.
Što čini osobu ranjivom na shizofreniju nije poznato, ali može uključiti genetsku sklonost, probleme koji se javljaju prije, za vrijeme ili nakon rođenja, ili virusnu infekciju mozga. Poteškoća u preradi podataka, nemogućnost obraćanja pozornosti, oštećena sposobnost ponašanja na društveno prihvatljive načine i općenito nemogućnost svladavanja problema, mogu ukazivati na ranjivost. Pri tom modelu, okolinski stresovi, kao što su stresni životni događaji ili problemi zloporabe sredstava, u ranjivih pojedinaca potaknu početak i ponovno pojavljivanje shizofrenije.
Simptomi
Shizofrenija se najčešće pojavljuje u dobi između 18 i 25 godina u muškaraca, a u žena u dobi od 26 do 45 godina. Međutim, nije rijedak početak u djetinjstvu ili u ranoj razvojnoj dobi ili kasnije u životu. Početak može biti iznenadan, u razdoblju od nekoliko dana ili tjedana ili polagan i neprimjetan godinama. Težina i tip simptoma mogu biti značajno različiti među različitim ljudima sa shizofrenijom. Sve u svemu, simptomi spadaju u tri glavne skupine: deluzije i halucinacije, poremećaj mišljenja i neobično ponašanje i manjkavi ili negativni simptomi. Osoba može imati simptome iz jedne ili iz svih triju skupina.
Simptomi su dovoljno teški da mogu smetati radnoj sposobnosti, međuodnosu s ljudima i brizi za samoga sebe. Deluzije su pogrešna vjerovanja koja obično zahvaćaju krivo tumačenje percepcija ili iskustava. Na primjer, ljudi sa shizofrenijom mogu imati progoniteljske deluzije, vjerujući da ih se muči, slijedi, vara ili uhodi. Mogu imati deluzije odnosa, vjerujući da su odlomci u knjigama, novinama ili riječi pjesama upravljeni specifično njima. Mogu imati deluzije povlačenja mišljenja ili unošenja mišljenja, vjerujući da im drugi mogu čitati misli, da im se misli prenose drugima ili da su im misli i nagoni nametnuti od vanjskih snaga. Mogu se pojaviti zvučne, vidne, njušne, okusne ili dodirne halucinacije, premda su zvučne halucinacije (auditorne ili slušne halucinacije) daleko najčešće.
Osoba može “čuti” glasove koji tumače njeno ponašanje, razgovaraju jedan s drugim ili daju kritičke i uvredljive primjedbe. Poremećaj mišljenja odnosi se na poremećeno mišljenje koje postaje očito kada je govor nesuvisao, skreće od jedne teme na drugu i gubi svoju kakvoću upravljanja cilju. Govor može biti blago poremećen ili potpuno nepovezan i nerazumljiv. Čudno ponašanje može imati oblik dječje budalaštine, uzbuđenosti ili neodgovarajuće pojave, higijene ili ponašanja.
Katatoničko motoričko ponašanje je krajnji oblik čudnog ponašanja pri kojem osoba može održati rigidni položaj i oduprijeti se naporu da je se pomakne ili, suprotno, izvodeći motoričku aktivnost bez svrhe i poticanja. Manjkavi ili negativni simptomi shizofrenije uključuju gruba uzbuđenja, siromaštvo govora, anhedoniju i asocijalnost. Gruba uzbuđenja odnose se na stišavanje emocija. Lice osobe može postati nepomično; ona slabo stupa u kontakt očima i manjka joj emocionalne izražajnosti. Događaji koji bi normalno osobu nasmijali ili rasplakali ne dovode do reakcije.
Siromaštvo govora posljedica je smanjenja mišljenja koje se očituje rjeđim govorenjem. Odgovori na pitanja mogu biti jednostavni, jedna ili dvije riječi, stvarajući dojam unutarnje praznine. Anhedonija se odnosi na smanjenu sposobnost iskazivanja ugode; osoba može imati mali interes za prethodne aktivnosti i mnogo vremena provesti u onima bez svrhe. Asocijalnost se odnosi na gubitak zanimanja za odnose s drugim ljudima. Ti negativni simptomi su često povezani s općim gubitkom motivacije, osjećaja svrhe i ciljeva. (Izvor: http://www.msd-prirucnici.placebo.hr)
Genetski i okolišni čimbenici, droge
Procjene nasljednosti variraju radi poteškoća u odvajanju učinka genetike i učinka okoliša. Najveći rizik za razvoj shizofrenije imaju oni kojima rođak u prvoj liniji boluje od shizofrenije (rizik je 6.5 posto); više od 40 posto jednojajčanih blizanaca od onih koji pate od shizofrenije su također zahvaćeni. U bolest je, vjerojatno, uključeno mnoštvo gena, od kojih svaki ima mali utjecaj i nepoznat prijenos i ekspresiju. Velik broj mogućih kandidata, uključujući specifične lokuse za varijacije broja kopija, NOTCH4 i histonske proteine. Nekoliko izučavanja genomskih asocijacija poput bjelančevina cinkovih prstiju 804A također je povezano s bolešću.
Čini se da postoji značajno preklapanje u genetici shizofrenije i bipolarnog poremećaja. Ako pretpostavimo da ne postoji nasljedna osnova, jedno od pitanja koje evolucijska psihologija postavlja je – zašto su geni koji povećavaju vjerojatnost razvoja psihoze održani u evoluciji, s pretpostavkom da je poremećaj maladaptivan s evolucijskog stajališta? Jedna od teorija ukazuje da su se geni razvili u evoluciji jezika i ljudske naravi, ali do danas ovakve ideje nisu ništa više od hipoteze.
Okolišni čimbenici povezani s razvojem shizofrenije uključuju životne uvjete, uporabu droga, te prenatalne faktore stresa. Stil odgajanja, čini se, nema značajnog utjecaja, iako ljudi čiji im roditelji pružaju podršku obično imaju blaže simptome od onih s kritičnim ili neprijateljskim roditeljima. Život u urbanom okolišu tijekom djetinjstva ili odrasle dobi redovito se pokazuje kao povećan čimbenik rizika za razvoj shizofrenije, s faktorom povećanja od dva puta, čak i nakon uzimanja u obzir konzumiranja droga, etničke pripadnosti, te veličine socijalne grupe. Drugi čimbenici koji igraju važnu ulogu uključuju društvenu izolaciju te imigraciju povezanu s društvenim nepovoljnim okolnostima, rasnom diskriminacijom, obiteljskom disfunkcijom, nezaposlenošću, te slabim uvjetima stanovanja.
Nekoliko je droga do sada povezano s razvojem shizofrenije, uključujući kanabis, kokain i amfetamine. Otprilike polovica ljudi sa shizofrenijom prekomjerno uzima droge i/ili alkohol. Uloga kanabisa najvjerojatnije nije uzročna, već je pokazano da oboljeli od shizofrenije koriste samo kao mehanizam obrane od depresije, anksioznosti, dosade, i usamljenosti.
Kanabis je povezan s povećanjem rizika za razvoj psihotičnog poremećaja ovisnim o stupnju konzumacije, s učestalom uporabom povezanom s dvostruko većim rizikom za razvoj psihoze i shizofrenije. Iako mnogi prihvaćaju uporabu kanabisa kao čimbenik koji pridonosi razvoju shizofrenije, ta tvrdnja i dalje ostaje kontroverzna. Amfetamin, kokain, te u manjoj mjeri alkohol, mogu uzrokovati psihozu koja je po svojim karakteristikama vrlo slična shizofreniji.
Iako se ne smatra mogućim uzrokom ove bolesti, ljudi koji boluju od shizofrenije konzumiraju nikotin pušenjem u puno većim količinama u odnosu na ostatak stanovništva. Razvojni čimbenici – čimbenici kao što su hipoksija i infekcija, ili stres i pothranjenost majke tijekom fetalnog razvoja, mogu blago povećati rizik za razvoj shizofrenije tijekom kasnijeg života.
Ljudi kojima je dijagnosticirana shizofrenija češće su rođeni tijekom zime i proljeća (barem na sjevernoj hemisferi), što može biti posljedica povećane učestalosti izloženosti virusima inutero. Ova je razlika oko 5 do 8 posto.
Dijagnoza, terapija i liječenje
Dijagnoza shizofrenije temelji se na kriterijima određenim u dijagnostičkim i statističkim priručnikom za mentalne poremećaje IV (DSM-IV-TR), Američke udruge psihijatara ili u međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) (eng. ICD-10) Svjetske zdravstvene organizacije. Ovi kriteriji uzimaju u obzir subjektivne doživljaje koje pacijent iznosi i objektivno promotrene anomaljie u ponašanju, nakon kojih slijedi klinička procjena liječnika specijalista psihijatrije. Neki od simptoma karakterističnih za shizofreniju javljaju se u određenoj mjeri i u općoj populaciji, zato moraju doseći određenu ozbiljnost kako bi se mogla postaviti dijagnoza.
Primarna terapija shizofrenije predviđa upotrebu antipsihotičkih lijekova, često s psihološkom i socijalnom podrškom. Hospitalizacija može biti potrebna samo u teškim slučajevima ili voljom pacijenta ili bez pristanka pacijenta, ako to zakon dopušta. Dugoročna hospitalizacija je rijetka, pošto je deinstitucionalizacija tretmana duševnih bolesti, koja je započela ’50-ih, još uvijek u tijeku. Službe za grupnu podršku, kućne posjete stručnjaka za duševne bolesti, terapijsko zapošljavanje i grupe za podršku česti su oblici terapije. Postoje dokazi koji ukazuju da redovita tjelovježba ima pozitivni učinak na fizičko i psihološko zdravlje pacijenata sa shizofrenijom.
Lijekovi za liječenje shizofrenije nazivaju se antipsihotici. Danas imamo na raspolaganju široki izbor antipsihotika, od onih starijih, što ih nazivamo antipsihoticima prve generacije, pa do najnovijih koje nazivamo skupinom druge generacije. Podjela se temelji, ne toliko na redoslijedu pojavljivanja na tržištu, već na djelotvornosti i profilu nuspojava. U antipsihotike prve generacije, uz klorpromazin koji je prvi otkriven, ubrajamo još haloperidol, tioridazin, flufenazin i još mnoge druge. Antipsihotici druge generacije su klozapin, risperidon, olanzapin, ziprasidon, olanzapin i quetiapin, a neki su još u fazi kliničkih ispitivanja. Na našem se tržištu za sada nalaze klozapin, risperidon i olanzapin.
Karakteristike prve generacije su dobro djelovanje na pozitivne simptome, uz izražene brojne nuspojave, prvenstveno one poznate pod nazivom ekstrapiramidalne nuspojave. Također izazivaju porast hormona prolaktina, što uzrokuje niz endokrinoloških nuspojava. Antipsihotici druge generacije, risperidon i ziprasidon, imaju znatno širi spektar djelovanja jer djeluju i na pozitivne i na negativne simptome, no čvrsto se vežu za dopaminske receptore zbog čega mogu izazivati ekstrapiramidalne nuspojave i porast prolaktina pri većim dozama. U znatno manjoj mjeri izazivaju neugodnu nuspojavu poznatu pod imenom tardivna diskinezija.
Klozapin i olanzapin djeluju na pozitivne i negativne simptome, a uz to imaju bolji učinak na simptome poremećenog raspoloženja i na kognitivne simptome, uz znatno manju mogućnost izazivanja tardivne diskinezije. (Izvor: www.plivazdravlje.hr)