Iako su infekcije gornjeg dijela dišnog sustava vrlo učestale bolesti, one su klinički blaže i ne dovode do smrtnog ishoda, za razliku od infekcija donjeg dijela dišnog sustava, koje su mnogo teže, a nerijetko i smrtonosne bolesti. U infekcije donjeg respiratornog trakta ubrajaju se akutni bronhitis, bronhiolitis, akutna egzacerbacija kroničnog bronhitisa, te pneumonija kao najteža upalna bolest u dišnome sustavu
Pluća su sastavni dio organa za disanje koji čine dišni sustav koji služi za izmjenu plinova. Organe za disanje čine: nosna šupljina, usta, ždrijelo, grkljan i dušnik, koji se dijeli u dvije dušnice i – pluća. Strujanjem kroz nosne šupljine, zrak se u sluznici pročišćava od prašine, te se vlaži i zagrijava do uobičajene tjelesne temperature, dok disanje na usta može uzrokovati upalu grla.
Pročišćavanje zraka obavlja se u svim gornjim dijelovima dišnog sustava sve do pluća. Pročišćeni zrak odlazi u ždrijelo prema grkljanu. Na početku grkljana nalazi se grkljanski poklopčić (epiglotis). On kao poklopac na raskrižju otvara put prema dušniku dok dišemo, a zatvara ga kad prolazi hrana. Kod ljudi i drugih sisavaca, dišni se sustav sastoji od dišnih puteva, pluća i dišnih mišića koji kretanjem stežu dišne organe kako bi zrak ulazio i izlazio iz sustava.
U dišnom sustavu, pomoću pluća, izmjenjuju se molekule kisika i ugljikovog dioksida pomoću difuzije, između zraka i krvotoka. Tako se u krvotoku, uz oksidaciju krvi uklanja i CO2 i ostali metabolički otpadni plinovi te zajedno s njim izlaze iz krvotoka u atmosferu.
Pluća (lat. pulmones) glavni su organ dišnoga sustava u kopnenih kralježnjaka, nekih riba i nekih puževa (primitivna pluća). U sisavaca su pluća smještena u prsnoj šupljini zajedno sa srcem. Osnovna funkcija pluća jest prijenos kisika iz atmosfere u krvotok, te izdavanje ugljikova dioksida iz krvotoka u Zemljinu atmosferu. Ta izmjena plinova odvija se u posebnim tankim mjehurićima koje se nazivaju alveole.
Pluća sudjeluju i u drugim važnim funkcijama
Naime, prilikom udisaja zrak koji udišemo ulazi kroz nos (i/ili usta) u ždrijelo, zatim u grkljan, te u dušnik. Dušnik se dijeli u glavni lijevi i glavni desni bronh (lijeva i desna dušnica), a zatim u sve manje bronhiole, pa do alveolarnih vodova (ductuli alveolares) i na kraju alveola, kroz čiju stijenku se vrši izmjena plinova. Koliko vrijedno pluća rade ogleda se u činjenici da odrasla osoba udahne oko 9000 litara zraka u 23.000 udaha dnevno.
Pluća se nalaze unutar prsne šupljine (lat. thorax), zauzimajući njezin najveći dio. Zaštićena su rebrima. Sastoje se od lijevog (lat. pulmo sinister) i desnog (lat. pulmo dexter) plućnog krila. Lijevo plućno krilo ima dva, a desno tri režnja (lat. lobus) koji se dalje dijele u režnjiće (lat. lobulus). Izvana su pluća obavijena opnom koja se naziva pleura (porebrica). Unutarnji dio te opne, koji prekriva plućna krila, zove se visceralna pleura (poplućnica), a vanjski dio koji oblaže stijenku prsnog koša jest parijetalna pleura.
Pluća su donjim dijelom naslonjena na ošit – mišićnu pregradu koja se nalazi između prsne i trbušne šupljine. Dušnice ili bronhi (lat. bronchus) nastaju na donjem kraju dušnika (lat. trachea) koji se podijeli na lijevi glavni bronh koji vodi u lijevo plućno krilo i desni glavni bronh koji vodi u desno plućno krilo. Svaki glavni bronh ulazi u plućno krilo, gdje se dalje grana u lobarne bronhe (bronhi 2. reda).
Glavni lijevi bronh dijeli se u dva lobarna bronha, a desni glavni bronh u tri lobarna bronha, svaki za jedan režanj. Dalje se svaki lobarni bronh unutar svoga režnja dijeli u segmentalne bronhe (bronhi 2. režnja), koji se dalje dijele u bronhe 3. reda, od kojih nastaju bronhiole (lat. bronchioli), te dalje terminalne bronhiole (lat. bronchioli terminales). Bronhioli se razlikuju od bronha po tome što ne sadrže hrskavice i žlijezde u svojim stijenkama.
Daljnjim grananjem bronhiola dolazi se do duktalnih vodova (lat. ductuli alveolares) čije se stijenke sastoje od alveola. Osnovna građevna jedinica pluća jest acinus, u koji ulazi po jedan terminalni bronhiol koji se dalje grana u manje segmente s alveolama. U alveolama se odvija izmjena plinova. Svaki plućni režnjić (lat. lobulus) sastoji se od 15-ak acinusa. Osim izmjene plinova, pluća sudjeluju u drugim za život važnim funkcijama kao što su:
- reguliranje acidobazne ravnoteže u tijelu;
- reguliranje tjelesne temperature;
- konvertiranje angiotenzin I. u angiotenzin II.;
- izlučivanje nekih štetnih tvari iz organizma;
- filtriraju manje krvne ugurške iz vena;
- fizički štiti srce od naglih pokreta.
Volumen pluća i ukupna površina alveola na kojoj se može izvršiti izmjena plinova su znatno veće od onih koje zadovoljavaju potrebe organizma u mirovanju. Taj se rezervni volumen koristi kod tjelesnog napora.
Infekcije gornjeg dijela dišnog sustava
Najučestalije su blage infekcije gornjeg dijela dišnog sustava uzrokovane brojnim respiratornim virusima (obična prehlada, febrilni respiratorni katar), a katkad se pojavljuju i njihove komplikacije, odnosno bakterijske superinfekcije (upala uha -otitis i upala sinusa -sinusitis). Influenca ili gripa još je uvijek vrlo česta i teška bolest (“jedina preostala neukroćena pošast iz prošlosti”), koja se svake godine pojavljuje epidemijski, a praćena je brojnim komplikacijama, osobito u starijih ljudi i u drugih kroničnih bolesnika. Klinički se relativno lako može razlikovati streptokokna angina, od drugih (virusnih) infekcija s grloboljom. To je osobito važno, jer od svih prehlada samo streptokoknu anginu treba liječiti antibiotikom.
Infekcije gornjih dišnih putova uglavnom su kratkotrajne virusne bolesti, najčešće samoizlječive i s vrlo dobrom prognozom. Dijagnoza se obično postavlja samo na osnovi kliničkih simptoma i epidemioloških podataka, kojima se bolest svrstava u neki klinički sindrom. Točna uzročna (etiološka) dijagnoza vrlo se teško i vrlo rijetko postavlja.
To je neizvodivo zbog brojnosti različitih virusnih uzročnika i drugih objektivnih poteškoća (dugotrajnost postupka, visoki troškovi, nedostupnost laboratorija), pa se u svakodnevnom radu zadovoljavamo samo kliničkom dijagnozom. No, kada se sumnja na bakterijsku infekciju, koja zahtijeva antibiotsko liječenje, klinička se dijagnoza može potvrditi bakteriološkim dokazom uzročnika.
Infekcije donjih dišnih putova
Iako su infekcije gornjeg dijela dišnog sustava vrlo učestale bolesti, one su klinički blaže i ne dovode do smrtnog ishoda, za razliku od infekcija donjeg dijela dišnog sustava, koje su mnogo teže, a nerijetko i smrtonosne bolesti. U infekcije donjeg respiratornog trakta ubrajaju se akutni bronhitis, bronhiolitis, akutna egzacerbacija kroničnog bronhitisa, te pneumonija kao najteža upalna bolest u dišnome sustavu.
Klinički oblici ARI (akutne respiratorne infekcije) i njihova povezanost s uzročnicima
Akutni bronhitis
Akutni bronhitis je blaga bolest karakterizirana kratkotrajnom upalom sluznice traheobronhalnog stabla, koja je obično povezana s virusnim infekcijama gornjeg dijela dišnog sustava. Češće se pojavljuje u zimskim mjesecima, a najviše obolijevaju mala djeca. Bolest traje kratko i rijetko se komplicira. Liječenje antibioticima nije potrebno, a provodi se vrlo često.
Bronhiolitis
Bronhiolitis je vrlo teška virusna bolest donjeg dijela dišnog sustava, poglavito uzrokovana respiratornim sincicijskim virusom i virusima parainfluence, koja se pojavljuje u dojenčadi i u male djece. Klinički je karakterizirana naglim početkom s visokom temperaturom, kašljem, te otežanim i ubrzanim disanjem. To je teška bolest i vrlo je čest razlog hospitalizacije dojenčadi i male djece.
Upala pluća ili pneumonija
Upala pluća je akutna upala plućnog tkiva koju mogu uzrokovati brojni i različiti mikroorganizmi. Klinički je karakterizirana znakovima akutne upale donjeg dijela dišnog sustava kao što su povišena temperatura, kašalj, otežano disanje i probadanje u prsnom košu. Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom, potvrđuje rendgenskom slikom pluća, a dopunjava hematološkim, mikrobiološkim i imunološkim pretragama.
Upalu pluća uzrokuje zaraza virusima ili bakterijama, a rjeđe su uzrok drugi mikroorganizmi, određeni lijekovi i druga stanja kao što su autoimune bolesti.
Tipični simptomi uključuju kašalj i bol u prsima, vrućicu i teškoće pri disanju. Dijagnostički alati uključuju radiološku pretragu pluća i kulturu ispljuvka. Dostupna su cjepiva za sprječavanje određenih vrsta pneumonije. Liječenje ovisi o uzroku bolesti. Pretpostavljena bakterijska pneumonija se liječi antibioticima. U slučaju teške pneumonije, oboljela se osoba obično hospitalizira. Kao što je spomenuto, tipični simptomi upale pluća su kašalj, obično s iskašljajem (sputum), vrućica i ponekad bol u prsima. Obično se simptomi razvijaju tijekom nekoliko dana i ponekad su udruženi s upalom poplućnice (pleuritis).
Bakterijska pneumonija vrlo se često razvija nakon infekcije gornjeg dišnog sustava. Početak je obično nagao, s jednokratnom zimicom i tresavicom. Karakteristični su sljedeći znakovi: tresavica koju prati vrućica, bolovi pri disanju na zahvaćenoj strani, kašalj sa stvaranjem iskašljaja (gnojni ili rđavi) i otežano disanje. Mnogi bolesnici, osobito oni visoke životne dobi, mogu imati podmuklije simptome. Stariji bolesnici mogu imati samo jedan od sljedećih simptoma: vrućicu, kašalj, slabost ili, što je osobito često, konfuziju (delirij).
Atipične pneumonije, u pravilu, imaju polagan, manje buran nastup od bakterijskih, jer se klinički simptomi razvijaju postupno. Temperatura raste postupno, a naraste i do visoke vrijednosti, ali je izuzetno rijetko praćena tresavicom. Česti su i drugi, tzv. opći simptomi – glavobolja, bol u mišićima i zglobovima, opća slabost i umor, a katkad mučnina, povraćanje i proljev. Kašalj se obično zapaža nakon 3 do 4 dana, a redovito je suh i nadražajan, bez mogućnosti iskašljavanja. Zbog nekarakterističnih simptoma dijagnoza se postavlja kasnije nego u bakterijskim pneumonijama, često tek nakon rendgenskog snimanja pluća. Virusne pneumonije se obično ne mogu i razlikovati od ostalih, ali su po simptomima i znakovima bolesti te po ostalim nalazima sličnije atipičnim pneumonijama. (Izvor: plivazdravlje.hr)
Osobe s infektivnom pneumonijom često imaju produktivni kašalj, vrućicu kao i drhtanje, pomanjkanje daha, oštru ili probadajuću bol u prsima kod dubokog disanja te povećanu brzinu disanja. Kod starijih osoba, zbunjenost može biti najistaknutiji znak. Tipični znakovi i simptomi kod djece ispod pet godina su vrućica, kašalj, te brzo ili otežano disanje. Vrućica nije vrlo specifična, budući da se javlja kod mnogih drugih uobičajenih bolesti, a može bit i odsutna kod teško oboljelih ili pothranjenih osoba.
Osim toga, kašalj je često odsutan kod djece mlađe od 2 mjeseca. Teži znakovi i simptomi mogu uključivati:plavilo(modrilo) kože, smanjenu žeđ, grčeve, stalno povraćanje, ekstremno visoku temperaturu ili smanjenu razinu svijesti.
Učinkovito antibiotičko liječenje
Pneumonija se tipično dijagnosticira na osnovi kombinacije znakova i simptoma i rentgenske slike pluća. Međutim, točni uzrok nije uvijek lako utvrditi, jer ne postoji konačna pretraga kojom se može razlikovati bakterijsko i nebakterijsko podrijetlo. WHO – Svjetska zdravstvena organizacija je klinički definirala pneumoniju u djece ili samo na osnovi kašlja ili na osnovi otežanog i ubrzanog disanja, uvlačenja stijenke donjeg dijela prsnog koša prilikom udisanja, ili na osnovi poremećene svijesti.
Ubrzanim disanjem se u djece u dobi ispod dva mjeseca smatra ono od više od 60 udisaja u minuti, u djece dobi od dva mjeseca do 1 godine života ono od više od 50 udisaja u minuti, a u djece dobi od 1 godine do 5 godina života ono od više od 40 udisaja u minuti. U djece je ubrzano disanje i uvlačenje stijenke donjeg dijela prsnog osjetljiviji znak od krepitacija koje se čuju pomoću stetoskopa.
U blagim slučajevima u odraslih osoba obično nisu potrebne dodatne pretrage: ako su svi životni znakovi i auskultacija uredni, opasnost je mala. U bolesnika kojima je potrebna hospitalizacija, preporučuje se učiniti pulsnu oksimetriju, radiološku snimku prsišta i krvne pretrage – uključujući kompletnu krvnu sliku, serumske elektrolite, razinu C reaktivnog proteina (CRP), te po mogućnosti testove jetrene funkcije.
Većina slučajeva domicilnih pneumonija u inače zdravih, odraslih osoba ne zahtijeva bolničko nego ambulantno liječenje peroralnom (na usta) primjenom antibiotika. Antibiotsko je liječenje vrlo učinkovito ako bolesniku padne temperatura unutar 48 ili najdulje 72 sata, a učinak je dobar ako se temperatura normalizira unutar 96 sati od početka primjene lijeka. Ukoliko dotad ne nastupi kliničko poboljšanje, prvotni lijek treba mijenjati i po potrebi proširiti obradu bolesnika.
Treba naglasiti da sukladno statistikama SZO-a upala pluća (pneumonija) učestala je bolest od koje u svim dijelovima svijeta obolijeva oko 450 milijuna ljudi godišnje. Pneumonija također predstavlja neposredni uzrok 4 milijuna smrtnih slučajeva godišnje što predstavlja 7 posto svih smrtnih slučajeva u svijetu u svim dobnim skupinama u jednoj godini.