DEVEDESET POSTO OVISNIKA O VIDEOIGRAMA SU MUŠKARCI: Kada ne mogu do interneta, dolazi do nemira, žudnje i impulzivnosti

Pixabay

Internet je postao dio naše svakodnevice i većina nas se njime koristi svaki dan, od traženja informacija, pregledavanja društvenih mreža do gledanja raznih sadržaja. No internet je u jednu ruku radikalno promijenio naš način i kvalitetu života.

Dugo se pod terminom ovisnosti podrazumijevala ovisnost o psihoaktivnim tvarima, poput droga ili alkohola, ali posljednjih godina sve se češće u javnosti govori o novom problemu, ponašajnim ovisnostima, među kojima i o onoj o internetu i videoigrama.

Prikovani za stroj

A da nije riječ o bezazlenom problemu, govori podatak da je Svjetska zdravstvena organizacija prije nekoliko godina uvrstila “gaming disorder” u 11. reviziju Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema. Time je taj poremećaj službeno priznat kao bolest te klasifikacijski smješten u područje bolesti ovisnosti. Navedena dijagnoza, dakle, odnosi se samo na patološko igranje videoigara, a ne na internet kao takav.

S obzirom na činjenicu da sve više vremena provodimo na internetu, a tomu je kumovala i ova pandemija koronavirusa koja je značajno podignula razinu stresa i prisilila nas da više vremena provodimo u svojim domovima, o tom problemu odlučili smo razgovarati sa psihijatricom iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, dr. Irenom Rojnić Palavrom koja se bavi tom problematikom.



“Na liječenje nam uglavnom dolaze mlađi muškarci u dobi od 18 do negdje 25 godina. Liječimo samo punoljetne osobe, a najčešće dolaze zbog problema s videoigrama, rjeđe društvenim mrežama i pornografskim sadržajima ili surfanjem kao takvim”, rekla je na početku dr. Rojnić Palavra.

Naglašava kako je većinom riječ o muškoj problematici te da muškarci, kao skloniji toj ovisnosti, čine otprilike 90 posto onih koji im dolaze.

“Većinom pacijente dovode roditelji, koji uoče probleme i kojima je dosta da njihovo dijete cijele dane provodi igrajući videoigre. Riječ je o mlađim muškarcima koji obično žive u primarnoj obitelji, često su socijalno i radno nerealizirani, introvertirani, ponekad uz druge psihičke komorbiditete, a dane provode za računalom ili mobitelom”, objašnjava psihijatrica.

Kompulzivna igra

Mnogi od njih u početku negiraju problem, koji je uistinu velik. Naime, njihov svakodnevni život ne funkcionira te veći dio dana provode igrajući videoigre, a to se nastavlja i tijekom noći.

Simptomi na koje se osobe s ovim problemom žale mogu biti gubitak kontrole nad vremenom provedenim na internetu, gubitak osjećaja za vrijeme tijekom igranja, kompulzivna uporaba interneta, sve češće i dulje korištenje interneta i uporaba sadržaja sve jačeg podražajnog potencijala. Zatim pojava žudnje, napetosti, nemira, impulzivnosti, tjeskobe kada se ne može do interneta.

Zakazivanje u školi ili na poslu vrlo je čest slučaj, kao i narušavanje socijalnih odnosa, naročito unutar obitelji. Javlja se i socijalna izolacija, kao i promjene raspoloženja i ponašanja. Mnogi od njih zamijene dan za noć, zapostave higijenu, prehranu, tjelesnu aktivnost.

Ovisnost se može odraziti i na financijsku situaciju jer mnogi, kako se ovisnost razvija, počinju trošiti sve više novca na videoigre i opremu za igranje. Igranje postaje prioritetna aktivnost, unatoč očitim posljedicama, a izlazak iz ovisnosti bez stručne pomoći težak.

Kako Irena Rojnić Palavra naglašava, sam proces liječenja ovisnosti o videoigrama nije lak, pogotovo zato što je tehnologija postala dio našeg života. U ovakvim slučajevima liječenje je kompleksno i dugotrajno.

Mnogima nije lako odreći se sadržaja na koji su se “navukli”.

Velike traume

“Neki od njih negiraju problem, a posrtanje na putu oporavka češće je pravilo nego iznimka”, objašnjava naša sugovornica. To je zamka svih ovisnosti.

“Većinom, kada pacijenti krenu u tretman, otkrijemo i druge dimenzije problema. Ponekad saznamo da su osobe odrastale u obiteljima u kojima su bili narušeni odnosi, u kojima se nije mnogo razgovaralo, često je riječ o osobama koje su introvertirane, nemaju puno prijatelja, imaju iskustvo traumatskog događaja ili emocionalnog gubitka. Mnogi od njih su tjeskobni ili depresivni”, objašnjava doktorica.

Ističe kako je u današnje vrijeme teško postići da djeca odrastaju bez mobitela i interneta, no smatra da treba što je moguće dulje odgađati taj prvi susret djece s tehnologijom jer mnogi mališani već u vrtićkoj dobi koriste mobitel, što nije dobro.

Osim toga, treba puno informirati, educirati, razgovarati s djecom o tome, ukazivati im na rizike i opasnosti te biti što je moguće više uključen u virtualni život mladih. A isto tako, zahvaljujući raznim aplikacijama, moguće je danas prema potrebi ograničiti i kontrolirati sadržaje kojima pristupaju maloljetnici.

Virtualni svijet je kontrolabilniji od onog stvarnog, možemo se skriti iza neke fotografije ili pseudonima, započinjati i završavati komunikaciju kada želimo, prikriti svoje loše strane, pritiskom gumba izbrisati nekog s liste prijatelja. Međutim, neminovno smo osuđeni na površnost i neautentičnost u odnosima, a to je vrlo visoka cijena.

Koliko situacija može otići daleko, govori slučaj muškarca koji je potražio pomoć u njihovoj bolnici jer ga je njegova ovisnost o videoigrama skupo stajala.

Impulzivan i depresivan

On je, naime, svaki slobodni trenutak provodio igrajući videoigre, a situacija je toliko izmakla kontroli da je počeo zanemarivati obiteljske odnose, nije mogao funkcionirati na poslu, bio je preumoran jer bi noći provodio igrajući se, postao je impulzivan i depresivan. Zbog svoje ovisnosti prestao se brinuti o financijskoj situaciji u obitelji, a neuredan životni stil stajao ga je i tjelesnog zdravlja. U takvom je stanju došao na liječenje. Srećom, uz podršku obitelji i stručnjaka, sada je dobro.

Imali su i slučaj udane žene koja je bila ovisna u društvenim mrežama, a sve se zakompliciralo kada je počela te mreže koristiti za flertovanje s drugim muškarcima.

Iako sam proces liječenja nije lak, mnogi su uspjeli u tome. Nastavili su studirati, promijenili su stil života, zaposlili se, a ono najvažnije, poboljšali su komunikaciju sa svojim bližnjima te postali sretniji. No, kako bi u tome uspjeli, morali su priznati i suočiti se s time da imaju problem te da su ovisni. To je prvi korak k izlječenju, ističe psihijatrica koja jedanput tjedno u grupi radi s ovim pacijentima, uz individualan rad sa svakim od njih i uključenje obitelji.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI