Globalna tema ovogodišnjeg Svjetskog dana bubrega, koji se obilježava 7. ožujka je “Spremnost na neočekivano, podrška ranjivima!” Posljednjih godina pandemija COVID-19 pružila je jasan primjer izazova s kojima se suočavaju zdravstveni sustavi u pružanju osnovnih zdravstvenih usluga oboljelima od nezaraznih bolesti (NZB).
Utjecaj COVID-19 na zdravstveni sustav dodatno je opteretio ovu ranjivu populaciju koja se morala suočiti s rizikom od zaraze tijekom posjeta zdravstvenim ustanovama ili čak otkazivanjem skrbi koja nije povezana s COVID-19, zbog ograničenja kapaciteta zdravstvenih usluga i politike zaključavanja. Zdravstvene službe su se borile da osiguraju pristup neprestano pristižućim novim slučajevima NZB-a kojima je potrebna dijagnoza, liječenje i njega.
Bez stvarnog lijeka ili liječenja koje bi spriječilo napredovanje kroničnih bubrežnih bolesti (KBB) nedostatno otkrivano i neometano napredovanje KBB-a do bubrežnog zatajenja zasigurno će povećati globalnu potrebu za skupim postupcima liječenja dijalizom i transplantacijom, a koji spašavaju život. Svjetska fundacija za bubrege (WKF) donijela je preporuke za nacionalne zdravstvene politike. Prema tim preporukama hitno je potrebna javnozdravstvena politika koja bolje odražava mogućnosti preventivnih strategija te važnost značenja same bubrežne bolesti kao i njezinih sinergističkih odnosa u kontekstu ukupnog
tereta NZB-a.
Simptomi bubrežnih bolesti nisu specifični
Zanimalo nas je kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj u vezi oboljelih od bubrežnih bolesti koje su raznovrsne i nastaju zbog raznolikih uzroka, od kojih neki ostaju nepoznati. O tome da su pojedini uzroci bubrežnih bolesti genski uvjetovani i tada većinom nasljedni, drugi su posljedica sustavnih bolesti poput šećerne bolesti ili hipertenzije, katkad autoimunih poremećaja, dok se neki uzroci nerijetko nalaze u lijekovima, poput lijekova protiv boli, govorila je predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatske liječničke komore (HLK), izv.prof.prim.dr.sc.dr.med. Lada Zibar.
Dodala je kako simptomi bubrežnih bolesti nisu specifični.
Primarijus Zibar je ujedno nefrolog na Zavodu za Nefrologiju, voditeljica transplantacijskog programa za bubreg KBC Osijek i izvanredna profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Upozorila je na moguće simptome i znakove bubrežnih bolesti koji su nespecifični, ali bi trebali potaknuti pacijenta da zatraži liječničku pomoć i, među ostalim, provjeri bubrežnu funkciju. Takvi simptomi su opća slabost, ubrzano zamaranje, otoci nogu, ruku, lica, gubitak teka, mučnina, svrbež kože i smetnje koncentracije.
Najčešće bubrežne bolesti su posljedica šećerne bolesti i hipertenzije.
“Česte su i mokraćne infekcije i bubrežni kamenci. Rjeđi su glomerulonefritisi, odnosno upale bubrega koje nisu posljedica infekcije, već su uglavnom imunosne prirode, te nasljedne bolesti i anomalije mokraćnog sustava. Nažalost, ni tumori bubrega nisu rijetki. Slika učestalosti bubrežnih bolesti se s vremenom mijenja pa tako više gotovo i ne viđamo tzv. endemsku nefropatiju, danas znanu kao nefropatija aristolohične kiseline, koja je prije bila česta u Posavini, a još je rjeđa ili se skoro više niti ne sreće tuberkuloza mokraćnog sustava. Dostupnost bubrežne biopsije je sigurno pridonijela boljem prepoznavanju određenih bolesti jer se uzorci bubrega analiziraju mikroskopski i omogućuju točnu ili barem točniju dijagnozu. Ta veća dijagnostička točnost je bila i dobar temelj razvoju boljih
terapijskih mogućnosti”, rekla je primarijus Zibar.
Ne postoji registar koji obuhvaća sve bubrežne bolesti
Zanimalo nas je koliko je u Hrvatskoj oboljelih od tih vrsta bolesti i kakav je postotak izlječenja.
“Ne postoji registar koji bi obuhvatio sve bubrežne bolesti, ali postoje pretpostavke utemeljene na drugim statističkim podacima. Procjenjuje se da svaki deseti odrastao čovjek boluje od neke bubrežne bolesti. Teško je općenito govoriti o postotku izlječenja, budući da se ne radi o jednoj bolesti. Ono što je važno je da se danas pravovremenim otkrivanjem bolesti, kontrolama i liječenjem mnoge bubrežne bolesti mogu ili izliječiti ili im se može zaustaviti ili usporiti napredovanje”, istaknula je Zibar.
No, ima i onih pacijenata koji su u takvoj fazi bolesti kada im ništa drugo ne pomaže nego transplantacija. Doktorica ističe kako kronična bubrežna bolest može napredovati do završnog stupnja kada bubrezi zataje i potrebno im je nadomještati funkciju. Do prije pola stoljeća za ove bolesnike nije bilo mogućnosti preživljavanja. No, tada je postala dostupna dijaliza, a potom i transplantacija, odnosno bubrežna presadba, i tijekom vremena se perspektiva ovih bolesnika iznimno promijenila i njima je omogućen ne samo nastavak, već i sve bolja kvaliteta života.
“Transplantacija je pri tome superiorna u svakom pogledu. U Hrvatskoj oko 4 do 5 tisuća ljudi nadomješta bubrežnu funkciju, otprilike polovina od toga je na kroničnoj dijalizi, a druga polovina ima u funkciji transplantirani bubreg. Takav odnos bolesnika na dijalizi i transplantiranih ima rijetko koja zemlja. Naša je zemlja u svjetskom vrhu prema broju transplantacija. Sustav funkcionira na način da je uzor drugim zemljama. Pacijenti na bubreg čekaju jednu do dvije godine, a to je u svijetu uglavnom nedostižan standard. Većinom se radi o umrlim donorima, a manji dio čine živi donori”, rekla je.
Dodala je kako je u Hrvatskoj na snazi tzv. opt-out zakon ili presumirani pristanak na darovanje organa nakon moždane smrti, što znači da smo svi potencijalni donori ako se za života nismo tome protivili i registrirali kao nedarovatelji. Donori, i umrli i živi, ne smiju imati aktivne zloćudne bolesti kao niti bubrežne bolesti.
Primarijus Zibar naglašava kako je liječenje bubrežnih bolesnika u Hrvatskoj prema svim svjetskim stručnim standardima. U našoj zemlji su na teret HZZO-a dostupni svi potrebni lijekovi.
Ipak ima nešto što se nije provelo do kraja.
Kućna hemodijaliza je vrhunac standarda ove vrste liječenja
“Ono na čemu Hrvatsko nefrološko društvo posljednjih godina radi je dostupnost tzv. kućne hemodijalize. To još nije realizirano. Dovoljno je mjesta na hemodijalizama, a posljednje je desetljeće velik dio bolničkog liječenja zamijenilo liječenje u tzv. dnevnoj bolnici. Imamo četiri transplantacijska središta za bubreg, tako da su i kapaciteti za transplantacije dostatni, a transplantacijski timovi su izvanredni”, naglasila je.
Za kućnu hemodijalizu je rekla kako je to vrhunac standarda ove vrste liječenja.
Ona omogućuje bolju kvalitetu života, ali i zahtijeva određene uvjete.
“Nadamo se da će mjerodavni prepoznati prednosti ovakvog liječenja. S druge strane, sustav mora raditi i na promjeni paradigme odnosa prema svome zdravlju, mora se poboljšati zdravstvena pismenost i preuzeti više odgovornosti svakog pojedinca u očuvanju svoga zdravlja. To su uvjeti i za kućnu hemodijalizu, no naše liječenje ima već pola stoljeća nečega sličnog – peritonejske dijalize. To je vrsta dijalize koju pacijent obavlja sam, u kućnim uvjetima, uz eventualnu pomoć nekoga od svojih bližnjih”, rekla je Zibar.
Razlika u odnosu na hemodijalizu je u tome što se peritonejska dijaliza vrši bez vanjskog filtera, ili dijalizatora, a tu ulogu obavlja pacijentova potrbušnica. Naglasila je da je taj “kućni prijemni ispit” davno položen, a kućna hemodijaliza je sljedeći korak.
“Nedavno smo napravili anketu među dijelom pacijenata na kroničnoj hemodijalizi u bolničkom dijaliznom središtu i zaključno se može reći da bi pacijentima odgovaralo imati mogućnost kućne hemodijalize, ali se pojedini i plaše mogućih komplikacija. Rješenje je u dobroj edukaciji, kao i kod svega ostalog”, istaknula je.
Pandemija je bila dugotrajno zlo koje se umiješalo u sve oblike života
S obzirom na pandemiju koronavirusa i kraći lockdown, zanimalo nas je je li to negativno utjecalo na povećanje broja pacijenata s bubrežnim bolestima i pogoršanja stanja oboljelih jer za to vrijeme neki od njih nisu išli na preglede i kontrole.
Doktorica je rekla kako “nemaju takvu evidenciju”.
“Pandemija je bila dugotrajno zlo koje se umiješalo u sve vidove života. Međutim, skrb za bubrežnog bolesnika se nastavila i u tim okolnostima, uz protuepidemijske mjere kao i korištenje telemedicine. Ne čini nam se da su pacijenti bili uskraćeni za našu skrb pa i ne uočavamo više neželjenih ishoda. Čak se i sustav transplantacija održavao na zavidnoj razini, uza sve mikrobiološke prijetnje, nepoznanice i organizacijske nedaće. Brojevi o tome dovoljno govore. Cijepljenje naših bolesnika povećalo je sigurnost u postupcima transplantacije i liječenja ovih bolesnika”, naglasila je.
Govoreći o utjecaju koronavirusa na bubrežne bolesnika, istaknula je kako se danas zna da se u težih slučajeva COVID-19 susreću sve komplikacije teških akutnih zaraznih bolesti pa tako i akutno bubrežno zatajenje. No, ako se pacijent oporavi od COVID-19, tada se i bubrezi oporave. Nažalost, bubrežna komplikacija ide uz najteže slučajeve, od kojih se mnogi nisu izliječili. U postcovidu se susreće više hipertenzija, ili se češće prepoznaju i tumače vremenskim slijedom u odnosu na COVID-19. A hipertenzija je pak povezana s bubrežnim bolestima. Za definitivne zaključke će trebati proći još vremena.
“Bolesnici na kroničnoj dijalizi bili su dodatno izloženi opasnosti zaraze jer se nisu mogli dovoljno izolirati, oni su tri puta tjedno morali dolaziti na dijalizu. Transplantirani bolesnici su pak zbog imunosupresivne terapije bili imunosno rizičniji za teške oblike COVID-19. Do dostupnosti cjepiva su i ishodi COVID-19 u ovih bolesnika bili teži”, rekla je Zibar.
To su bolesti bez simptoma čak i kada ugrožavaju život
Kako ne bi došlo do razvitka bubrežnih bolesti trebalo bi provesti određenu prevenciju. Primarijus Zibar navodi kako je problem u vezi s bubrežnim bolestima to što su one često bezbolne i mogu biti bez simptoma čak i kada ugrožavaju život. Zato je za njima nužno tragati.
“Naravno da nije sve moguće spriječiti. No, epidemiju šećerne bolesti i hipertenzije bi se određenim životnim stilom moglo ograničiti ili umanjiti štetnost posljedica tih bolesti. U ranom prepoznavanju bubrežnih bolesti pomogla bi sustavna akcija i mi kao Hrvatsko društvo za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju već godinama radimo na nacionalnom probiru za bubrežne bolesti, u suradnji s obiteljskim liječnicima. Pilot projekt je pokazao vrijednost takvih akcija, a na vladi je da se takav pristup uvrsti u rutinu. Radi se o analizi mokraće i jednostavnom krvnom testu te mjerenju krvnog tlaka. Oni mogu prepoznati bubrežnu bolest u ranom stupnju. Upravo tada preventivne mjere napredovanja bolesti imaju najviše učinka kao i specifični lijekovi”, rekla je.
Iako su bubrežni bolesnici u Hrvatskoj dobro zbrinuti ipak postoji još prostora za napredak. Predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLK-a ističe kako su nedostatni fizički uvjeti zbrinjavanja pacijenata. Bolničke zgrade su stare i nefunkcionalne, primjetan je nedostatak ambulantnog prostora, a lokalno posljedice zagrebačkog potresa nisu ugodne ni pacijentima, a ni liječnicima koji o njima skrbimo. Rekla je kako rezultati liječnika u neskladu s uvjetima rada, ali na sreću u korist rezultata. Stoga, upravo u području prostornih uvjeta kao sustav postoji puno posla.
Primarijus Zibar je ukazala na važnost zdravstvenog ponašanja radi očuvanja bubrežne funkcije. Istaknula je pridržavanje uputa o prehrani i tjelesnoj aktivnosti, kontroli i dobroj regulaciji krvnog tlaka, kontroli i regulacija šećeri i masnoća u krvi, kontroli krvne slike i regulaciji anemije kao i kontroli mineralnog metabolizma, što se odnosi prvenstveno na krvne koncentracije kalcija i vitamina D.
“Debljina i prekomjerni unos soli doprinose pogoršanju bubrežnih bolesti, a postoji i uzročna povezanost. I za kraj, vratila bih se na opasnosti nekontroliranog uzimanja lijekova, osobito onih protiv boli koje pacijenti nerijetko uzimaju prema vlastitoj procjeni. Takvi lijekovi i bubrezi se ‘ne vole’ i o tome moramo učiti naše pacijente”, zaključila je primarijus Zibar.
**********************
Sve je dobro, život zlata vrijedi!
O tome kako su se borile protiv bolesti bubrega, ispričale su nam dvije pacijentice koje su ipak željele ostati anonimne.
Prvu priču ispričala nam je 27-godišnja Sunčica.
“Rođena sam s policističnim bubrezima, a tu sam bolest naslijedila od majke. Kada sam imala 21 godinu moja je bolest krenula pokazivati znakove pogoršanja. Ono se nije moglo zaustaviti i zapravo sam čekala da ciste prožmu moje bubrege u cijelosti. Budući da sam bila u ranim dvadesetima, tada nisam svoju bolest shvaćala kao nešto ozbiljno. Pet godina poslije sam krenula na dijalizu. Odabrala sam se liječiti peritonejskom dijalizom, za što sam išla na ugradnju ‘cijevi’ kroz koju sam svaki dan, više puta, ulijevala tekućinu u trbušnu šupljinu kako bi profiltrirala ono što bubrezi ne mogu. Imala sam tu sreću da sam unutar mjesec dana nakon početka dijalize bila na ‘listi’ čekanja za transplantaciju. To je bilo mjesec dana nakon mog 26. rođendana. Budući da je prosjek čekanja oko 2 godine do transplantacije, pripremala sam se na najgore, a dobila sam najbolje. Za nešto manje od 6 mjeseci otkad sam stavljena na ‘listu’, dobila sam poziv za transplantaciju. Transplantacija je prošla toliko uspješno da je transplantirani bubreg počeo raditi već na operacijskom stolu”, priča Sunčica.
Dodaje kako taj datum transplantacije oni slični njoj često nazivaju “drugim rođendanom”.
“Danas mi je jasno i zašto. Godinu i dva mjeseca nakon transplantacije, vidim koliko više cijenim svaki dan svog života. Zahvalna sam na tome što mogu živjeti potpuno normalan život, putovati, raditi, zabavljati se, igrati sport, učiti, smijati se, voljeti i uživati u životu. Mislim da je ono što me vodi i gura kroz ovu moju sitnicu zvanu ‘bubrežna bolest’ pozitivan stav. Ja nisam svoja bolest, već je ona samo jedan maleni dio mene”, rekla je optimistična i vedra Sunčica.
Drugu priču ispričala je 57-godišnja Diana koja, za razliku od Sunčice, nije bila
bolesna od rođenja.
“Prvi simptomi zbog kojih sam primijetila da nešto nije u redu u mojem organizmu bili su otoci očiju i gležnjeva. Obiteljska doktorica me poslala na vađenje krvi i urina, da bi ona odmah pametno shvatila da se radi vjerojatno o bubrezima i poslala me hitno u bolnicu da tamo provjere što se to događa. Tamo me nakon nekoliko pregleda preuzela moja sadašnja nefrologica, puna brižnosti, razumijevanja i stručnosti. Rekla je da moramo napraviti sve pretrage i ultrazvuk. Vidjela je da nešto nije u redu, da imam ciste na oba bubrega i proteine u urinu. Odmah je tražila da čim prije ostanem u bolnici na promatranju. Učinjena je biopsija bubrega i otkrivena je vrsta bubrežne bolesti. Dobila sam lijekove, velike doze kortikosteroida i druge, od kojih sam se loše osjećala. Spavala bih jedva četiri sata, bila nervozna, izbezumljena i natečena svuda, dobila sam i osip i cijelo tijelo mi se treslo (uzimala sam ukupno 12 lijekova). Bila sam ‘na putu prema dijalizi’. Naglo sam prekinula terapiju jer mi je bilo loše, pala u depresiju i to nisam bila ja, počela mi je i kosa opadati. Naravno da mi se pogoršalo poslije prekida terapije, ali srećom mi doktorica određuje manje doze lijekova i prati me svako malo s nalazima i kontrolama. Sada sam u fazi kada mi je puno bolje i ne trebam piti kortikosteroide, a proteinurija je svedena na nulu. Pravo čudo sto se mene tiče!”, rekla je Diana.
Obje priče su optimistične i inspirativne i ukazuju na to da se nikada ne treba odati melankoliji već se boriti za zdravlje i život.