Na urinarnu infekciju upućuje nalaz bakterija u urinu (tzv. bakteriurija) i leukocita (obrambene stanice) u urinu (tzv. leukociturija). Liječenje se provodi antibioticima kroz 3 do 7 dana, ovisno o uzročniku i njegovoj osjetljivosti na antibiotike. Iako se smetnje mogu jako smanjiti, pa i nestati za dan ili dva nakon početka terapije, bakterije mogu biti prisutne i dalje te će se ponovno razmnožiti
Svaka osoba ima dva bubrega. Svaki bubreg ima mokraćovod, koji odvodi mokraću iz središnjeg sakupljališta (bubrežne zdjelice) u mokraćni mjehur. Iz mokraćnog mjehura se mokraća izvodi kroz mokraćnu cijev iz tijela preko penisa u muškaraca i vulve u žena.
Najvažnija uloga bubrega je filtriranje metaboličkih otpadnih tvari i viška soli i vode iz tijela i pomaganje u njihovu odstranjenju iz tijela. Bubrezi također pomažu u reguliranju krvnog tlaka i stvaranju crvenih krvnih zrnaca. Svaki bubreg sadrži oko milijun filtriracijskih jedinica (nefrona). Nefron započinje kao zavijena, zdjelici slična, struktura (Bowmanova čahura koja sadrži klupko krvnih žila – glomerul). Obje strukture zajedno se nazivaju bubrežno tjelešce.
Krv ulazi u glomerul pod visokim tlakom. Većina tekućeg dijela krvi se cijedi kroz malene pore u stjenci krvnih žila glomerula i unutarnjeg sloja Bowmanove čahure, ostavljajući krvne stanice i većinu velikih molekula kao što su bjelančevine. Bistra, procijeđena tekućina (filtrat) ulazi u Bowmanov prostor (zonu između unutarnjih i vanjskih slojeva Bowmanove čahure) te prelazi u cijev koja izlazi iz Bowmanove čahure. U prvom dijelu cijevi (proksimalni zavijeni kanalić) većina soli, vode, glukoza i druge procijeđene tvari reapsorbiraju se i konačno vraćaju u krv.
Bubrežna funkcija
Bubreg također koristi energiju za posebno izlučivanje velikih molekula koje nisu bjelančevine, npr. za izlučivanje penicilina u bubrežni kanalić. Te se molekule izlučuju u mokraću i onda kad su prevelike za prolazak kroz pore glomerularnog filtra. Sljedeći dio nefrona je Henleova petlja. Kad tekućina prolazi kroz petlju, sol i više drugih elekrolita se izdvajaju i ispumpavaju, pa preostala tekućina postaje razrijeđena. Razrijeđena tekućina prolazi u sljedeći dio nefrona (distalni zavijeni kanalić) gdje se još više natrija ispumpava van u zamjenu za kalij. Tekućina iz više nefrona prolazi u jedan sabirni kanalić. U sabirnim kanalićima tekućina može nastaviti put kroz bubreg kao razrijeđena mokraća ili se voda može resorbirati iz mokraće i vratiti u krv, zbog čega mokraća bude mnogo koncentriranija.
Preko hormona koji djeluju na bubrežnu funkciju tijelo kontrolira koncentraciju mokraće prema svojoj potrebi za vodom. Mokraća stvorena u bubrezima otječe putem mokraćovoda (uretera) u mokraćni mjehur, ali ne pasivno poput vode kroz slavinu. Mokraćovodi su mišićne cijevi koje istiskuju svaku malenu količinu mokraće valovitim kontrakcijama. Na mjehuru svaki mokraćovod prolazi kroz sfinkter, mišić kružnog oblika koji se otvara kako bi propustio mokraću, a zatim se čvrsto zatvara poput otvora kamere.
Mokraća se nakuplja u mjehuru stalno dolazeći iz mokraćovoda. Mjehur koji se može proširiti postupno se povećava da se prilagodi povećanom volumenu mokraće. Kad se mjehur ispuni, živčani signali se šalju u mozak, prenoseći potrebu za mokrenjem.
Tijekom mokrenja, drugi sfinkter, smješten između mjehura i mokraćne cijevi (na izlazu iz mjehura) otvori se propuštajući mokraću van. Istodobno se kontrahira mjehur, stvarajući tlak koji tjera mokraću u mokraćnu cijev. Stezanje mišića trbušne stjenke doprinosi pritisku. Sfinkteri kroz koje mokraćovodi (ureteri) ulaze u mjehur ostaju čvrsto zatvoreni sprječavajući povratak mokraće u mokraćovode.
Uzročnici infekcija
U zdravih ljudi mokraća u mokraćnom mjehuru je sterilna: u njoj nema bakterija niti drugih uzročnika bolesti. Mokraćna cijev, kanal kojim se mokraća izvodi iz mokraćnog mjehura izvan tijela, ne sadrži uzročnika bolesti ili ih sadrži premalo da bi izazvali infekciju. Međutim, svaki dio mokraćnog sustava može se inficirati. Ove infekcije se obično dijele na infekcije donjeg i gornjeg mokraćnog sustava; donji se odnosi na infekcije mokraćne cijevi ili mjehura, a gornji na infekcije bubrega ili mokraćovoda.
Uzročnici koji uzrokuju infekciju ulaze u mokraćni sustav dvama putevima. Daleko najčešći put je kroz donji otvor mokraćnog sustava – otvor na vrhu penisa u muškarca ili otvor mokraćne cijevi na mjestu gdje se kod žene otvara na stidnicu. Ishod je infekcija koja se širi po mokraćnoj cijevi ascendentno, odnosno uzlazno, “penjući” se prema gore. Drugi mogući put je kroz krvotok, obično ravno u bubrege. Infekcije mokraćnog sustava mogu uzrokovati bakterije, virusi, gljivice ili niz parazita.
Bakterije: Bakterijske infekcije donjeg mokraćnog sustava – mokraćnog mjehura i mokraćne cijevi vrlo su učestale. One su češće u muške nego u ženske novorođenčadi, ali u dobi od 1 godine postaju oko 10 puta češće kod djevojčica. Oko 5% adolescentnih djevojaka u neko doba dobiva infekciju mokraćnog sustava, no dječacima u adolescenciji to se rijetko događa. Kod ljudi u dobi između 25 i 50 godina, infekcije mokraćnog sustava su oko 50 puta češće kod žena nego kod muškaraca. U kasnijim godinama života infekcije postaju podjednako učestale u oba spola, s manje izraženom razlikom među njima.Više od 85% infekcija mokraćnog sustava uzrokovano je bakterijama iz vlastitih crijeva ili rodnice te osobe. Obično se, međutim, te bakterije koje uđu u mokraćni sustav, ispiru van za vrijeme pražnjenja mokraćnog mjehura.
Virusi: Infekcije herpes simpleks virusom tipa 2 (HSV2) u muškarca zahvaćaju penis, a mogu zahvatiti rodnicu, međicu, bedra, vrat maternice ili rodnicu u žena. Ako je zahvaćena mokraćna cijev, mokrenje može biti bolno a pražnjenje mjehura otežano.
Gljivice: Gljivične infekcije mokraćnog sustava najčešće su uzrokovane Candidom (kvasnicom koja uzrokuje kandidijazu) u ljudi koji imaju uveden trajni kateter. Drugi oblici gljivica, uključujući i one koje uzrokuju blastomikozu (Blastomyces) ili kokcidiomikozu (Coccidioides) rijetko mogu inficirati mokraćni sustav. Gljivice i bakterije često istodobno inficiraju bubrege.
Paraziti: Niz parazita, uključujući gliste, može uzrokovati infekcije mokraćnog sustava. Malarija, bolest uzrokovana parazitom koji je praživotinja, a prenose ju komarci, može začepiti male krvne žile bubrega ili može vrlo brzo oštetiti crvene krvne stanice (hemoliza) dovodeći do akutnog zatajenja bubrega. Trihomonijaza, također uzrokovana praživotinjom, je spolno prenosiva bolest koja može izazvati obilni zelenkastožuti pjenušavi iscjedak iz rodnice. Mokraćni mjehur je rijetko zahvaćen. Kod muškarca trihomonijaza obično ne izaziva simptome, premda može izazvati upalu prostate (prostatitis).
Shistosomijaza, infekcija crvolikim parazitom, može zahvatiti bubrege, mokraćovode i mokraćni mjehur i česti je uzrok zatajenja bubrega u ljudi koji žive u Egiptu i Brazilu. Zaraza može uzrokovati trajne infekcije mjehura koje mogu na kraju dovesti do raka mokraćnog mjehura. Filarijaza, također infekcija crvolikim organizmom, začepljuje limfne žile uzrokujući pojavu limfe u mokraći (hilurija). Filarijaza može izazvati ogromno nabreknuće tkiva (elefantijaza), koje može zahvatiti skrotum (mošnje) i noge. (Izvor: www.msd..prirucnici.placebo.hr)
Akutna upala mokraćnog mjehura izrazito je česta bolest koja se najčešće javlja u žena. Žene pogađa iz anatomskih razloga (kratka i široka mokraćna cijev), dok je kod muškaraca cistitis rijetka pojava te u pravilu zahtijeva dodatnu urološku obradu. Smetnje koje se javljaju su bolno mokrenje, pečenje prilikom mokrenja, učestalo mokrenje malih količina mokraće, kao i jaki nagon na mokrenje. Ponekad se može javiti i krv u mokraći. Mokraća je često tamna, gusta, neugodna mirisa, a do povišene tjelesne temperature u pravilu ne dolazi.
Akutna upala bubrega
Dijagnoza cistitisa se potvrđuje analizom urina. Urin se analizira pomoću test-trake, gleda se sediment, te radi mikrobiološka obrada pod nazivom urinokultura. Uzorak urina za takvu analizu uzima se od prvog jutarnjeg urina ili nakon što bolesnik barem tri sata nije mokrio, najčešće metodom srednjeg mlaza. Srednji mlaz mokraće se uzima nakon uobičajene toalete spolovila. Prvim mlazom mokraće se “ispere” mokraćna cijev, nakon čega slijedi srednji mlaz mokraće koji predstavlja reprezentativni urin iz mokraćnog mjehura. Urin se u što kraćem roku treba nasaditi na hranjive podloge u laboratoriju, a ako to nije moguće tada je uzorak moguće pohraniti na +4 stupnjeva Celzijevih do 24 sata.
Na urinarnu infekciju upućuje nalaz bakterija u urinu (tzv. bakteriurija) i leukocita (obrambene
stanice) u urinu (tzv. leukociturija). Urin je normalno sterilan (dakle bez bakterija) osim u završnom dijelu mokraćne cijevi. S obzirom da se tijekom mokrenja urinom može izbaciti i dio tih bakterija, smatra se da tek nalaz bakterija veći od 100.000 po 1 mililitru srednjeg mlaza izmokrenog urina govori u prilog infekcije, dok manji broj bakterija najčešće predstavlja kontaminaciju. Liječenje se provodi antibioticima kroz 3 do 7 dana, ovisno o uzročniku i njegovoj osjetljivosti na antibiotike. Iako se smetnje mogu jako smanjiti (pa i nestati) za dan ili dva od započinjanja terapije, bakterije mogu biti prisutne i dalje te će se ponovno razmnožiti. Upravo je to razlog zbog čega antibiotsku terapiju treba provesti do kraja, a uz uzimanje lijekova bitno je piti dosta tekućine, te izbjegavati hladnoću.
Akutna upala bubrega najčešće započinje kao upala mokraćnog mjehura koja se proširi prema bubregu. Osim smetnji karakterističnih za cistitis javlja se i bol u leđima, te povišena tjelesna temperatura. Zbog toga svakako treba napraviti analizu urina, ali i krvi kako bi se procijenila bubrežna funkcija (urea, kreatinin) te vidjeli parametri upale (leukociti, sedimentacija eritrocita). Liječenje se sastoji od mirovanja, dobre hidracije, snižavanja tjelesne temperature i antibiotske terapije. Bolesnici s blažom kliničkom slikom se mogu liječiti kod kuće, dok se ostali liječe u bolnici. Antibiotsko liječenje traje 10 do 14 dana, a kontrolnu urinokulturu valja napraviti 14 dana po završetku terapije.