Čovjek proučava svemir već nekoliko tisuća godina, počevši mnogo prije uspostave suvremene znanosti. U tom relativno kratkom razdoblju, prema astronomskim standardima, uspjeli smo otkriti mnogo zagonetki koje vrebaju u kozmosu. Većina njih može se teoretski opisati na ovaj ili onaj način.
Međutim, neki fenomeni prkose našem razumijevanju fizike. Jedna od tih tajanstvenih stvari koje vrebaju u svemiru naziva se “mračni tok” (eng. “dark flow”). S pravom se može nazvati jednim od najnevjerojatnijih misterija svemira.
Tamni tok je pojam koji se odnosi na vjerojatno koordinirano kretanje nakupina galaktika. Identificiran je 2008. godine, kada su astronomi proučavali kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje. Ta se pojava ponekad pogrešno tumači kao kretanje izazvano velikim atraktorom.
Naime, “veliki atraktor” (eng. “great attractor”) naziv je za svemirski objekt vrlo velike mase, koji je smješten iza superskupa Vodena zmija-Kentaur, u čijoj se blizini nalazi, a unutar superskupa Laniakeje. Zbog tog se objekta Mjesna skupina galaktika (u kojoj se nalazi i naš Mliječni put) te Mjesni superskup kreću prema Kentauru. Brzina kojom se gibaju iznosi oko 600 km/sek. Ta gravitacijska anomalija u međugalaktičkom prostoru vjerojatno je galaktički superskup. Slabo je vidljiv jer ga skrivaju zvijezde. Sâm veliki atraktor giba se k Shapleyevu superskupu.
Tamni je tok, s druge strane, jedinstven proces čija je priroda prilično zbunjujuća i neuhvatljiva. Prema standardnom kozmološkom modelu svemira, kretanje nakupina galaktika trebalo bi biti slučajno i kaotično. To se zaključuje iz činjenice da su svi predmeti u svemiru smješteni na svojim jedinstvenim mjestima te da nijedan od njih nema masu posve identičnu drugima.
Međutim, ne tako davno u svemiru je otkriveno neobično gibanje najmanje 1400 galaktičkih skupova, a razlog te anomalije još nije identificiran. Do otkrića je došlo zahvaljujući analizi podataka prikupljenih Wilkinsonovom mikrovalnom anizotropnom sondom (WMAP), čija je misija bila proučavanje kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja. Do otkrića je došao međunarodni tim stručnjaka koji su sačinjavali profesori Alexander Kashlinsky, Fernando Atrio-Barandela, Dale Kocevski i Harald Ebeling.
Kako bi registrirali taj fenomen, znanstvenici su prikupili podatke WMAP-a i rendgenska promatranja. Tako se ispostavilo da se određena galaktička jata kreću brzinama od tisuću km/sek u smjeru određenog područja svemira. Opažajući su došli do zapanjujućeg otkrića: tamni tok proteže se na čak tri milijarde svjetlosnih godina.
Taj neobični proces može se objasniti jedino prisutnošću velikog objekta na tom području, čija masa mora biti veća od ukupne mase doista golemog broja galaktičkih skupova. Da bismo shvatili o kolikoj je masi riječ, treba reći da je prosječna masa jednog skupa sto tisuća milijardi puta veća od mase našega Sunca. Sada to pomnožite sa 1400. Masa koja privlači tamni tok prema sebi mora biti veća od te brojke.
Neobjašnjiv paradoks
Ako je tome doista tako, već nailazimo na prvi paradoks. Da biste došli do granice vidljivog svemira i otišli još dalje, morate se kretati nadsvjetlosnom brzinom, što je prema fizičkim zakonima nemoguće. Osim toga, teorija velikog praska implicira da bi bilo koja kozmička struktura trebala biti ravnomjerno raspoređena. Zbog toga je nemoguće da postoji takav nebeski div izvan granica vidljivog svemira.
Ako se pak ta pretpostavka pokaže točnom, suočeni smo s uistinu jedinstvenom anomalijom, čiju bi prirodu trebalo objasniti potpuno drugim skupom zakona. Pokušavajući objasniti fenomen tamnog toka, znanstvenici su morali dovesti u pitanje neke aspekte teorije velikog praska.
Ako pretpostavimo da se novorođeni svemir nekada sastojao od mnoštva sfera, time bismo mogli objasniti postojanje ogromnih tvorevina koje vidimo u vidljivom svemiru. Neki znanstvenici vjeruju da je u nekom trenutku daleke prošlosti naš dio svemira hipotetski mogao biti nešto poput divovske kugle, ušuškane među velikim brojem sličnih. Tada je eksplodirao i brzo se počeo širiti. Ta eksplozija mogla je biti hipotetski veliki prasak, a rast kugle mogao bi biti ono što je danas poznato kao širenje svemira.
Prema nekim doradama te teorije, bivša sfera koja je naš dio svemira nije izgubila sva svoja (bivša) svojstva pa je nastavila interakciju s drugim svemirima. Kako je i susjedni svemir istog oblika, upravo interakcija s njime uzrokuje kretanje galaktičkih skupova u onome što danas nazivamo tamnim tokom. Navedeni je opis svemira, dakako, samo još jedan pokušaj objašnjenja fenomena tamnog toka.