Voditeljica projekta za Ukrajinu – Pomoć Crkvi u nevolji (ACN), Magda Kaczmarek izvještava o posjetu ratnoj zoni.
S izbijanjem rata, ACN je bio usredotočen na pružanje pomoći Ukrajini. ACN u ovoj zemlji djeluje od 1953. godine – prvo u razdoblju komunističkog progona, zatim u godinama obnove nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Kao odgovor na trenutnu situaciju, ova se pomoć samo intenzivirala. ACN je odobrio nekoliko paketa pomoći od početka rata. Novcem se pomaže uzdržavanje svećenika, vjerskih i crkvenih djelatnika koji služe izbjeglicama i žrtvama rata u samostanima, župama i drugim crkvenim ustanovama, piše portal Dnevno.
Neposredno prije Uskrsa, ACN je posjetio nekoliko lokacija u zapadnoj Ukrajini i po povratku je Magda Kaczmarek razgovarala s Volkerom Niggewöhnerom o svojim dojmovima.
Ljudi ozbiljno pate
“Ukrajina je trenutno u situaciji najgoroj što je doživjela od Drugog svjetskog rata. Pritisak na bijeg raste; ljudi su užasnuti i više se ne osjećaju sigurnima. To je tragedija koja se odvija pred našim očima. Veliki tjedan proveli smo u zapadnoj Ukrajini. Tamo smo sreli mnogo, mnogo ljudi koji su potražili utočište kod crkvenih institucija. Većina njih su majke s djecom, te starije osobe. To je velika humanitarna katastrofa i ljudi duboko pate” rekla je Kaczmarek koja je kako kaže putoval u Lavovsku nadbiskupiju , koja je blizu granice s Poljskom i dodaje da su posjetili nekoliko tamošnjih župa koje su primile izbjeglice. Sjemenište i Red svetog Vasilija Velikog također su otvorili svoja vrata izbjeglicama, kao i mnoge zajednice redovničkih sestara. Nadalje, posjetili su nadbiskupa u Ivano-Frankivsku: tamošnje sjemenište postalo je i utočište mnogih izbjeglica.”
Napominje da: “Ukrajinska grkokatolička arhieparhija Ivano-Frankivsk vodi vrlo impresivan projekt. Osnovala je vlastitu bolnicu za liječenje ranjenika. Njihovo osoblje uključuje liječnike i medicinsko osoblje koji su bili prisiljeni pobjeći iz istočnih dijelova zemlje. To im daje priliku za zapošljavanje. Vrlo je važno da ti ljudi ne napuste Ukrajinu i to je jedan od ciljeva na kojem Crkva radi.”
Kakav ste dojam ponijeli sa susreta s izbjeglicama?
“Bilo je to vrlo emotivno iskustvo. Sreli smo izbjeglice koje nisu mogle prestati plakati. Bilo je tako važno samo ih držati neko vrijeme. A tu su i izbjeglice koje je rat ušutkao. Upoznali smo mladića od 30-ak godina koji nije progovorio ni riječi od početka rata. Sjećam se malog djeteta koje dva dana nije imalo što jesti dok je bilo na putu. Mnogi od njih imaju oči koje izgledaju kao da su napravljene od stakla, lica koja su pretvorena u kamen. Imaju problema s razumijevanjem onoga što se događa oko njih.
Sreli smo izbjeglice koje su upravo stigle iz Kramatorska u istočnoj Ukrajini. Tamošnja željeznička stanica bombardirana je 8. travnja. Ljudi su se u panici ukrcali na vlak i samo nastavili. Nisu imali pojma gdje će završiti, niti što tamo očekivati.”
Kakvo je bilo općenito raspoloženje među izbjeglicama: žele li ostati u Ukrajini? Kako vide svoju budućnost?
“Trenutno u zapadnoj Ukrajini uglavnom ostaju žene s djecom i bake koje dolaze. Očajnički se žele vratiti svojim muževima, očevima i sinovima na istoku Ukrajine. Ne znaju hoće li i kada će to biti moguće. U mnogim slučajevima, njihove kuće su uništene bombama; sve su izgubili. Razgovarali smo s obitelji koja nam je rekla da su nakon izbijanja sukoba u istočnoj Ukrajini i na Krimu 2014. godine prvo izgubili svoj dom u Donjecku, a sada su izgubili još jedan u Harkivu. Moraju početi ispočetka u zapadnoj Ukrajini. Ali također žele ostati u zemlji. Mnogi smatraju da nemaju drugog izbora.”
Unatoč komunističkoj prošlosti, religija igra važnu ulogu u Ukrajini. Je li se to pokazalo sada u ovom kriznom vremenu?
Mnoge izbjeglice iz istočne Ukrajine ili nisu krštene ili nisu aktivno prakticirali svoju vjeru. Sada, u centrima za izbjeglice koje vodi Crkva, po prvi put doživljavaju živu Crkvu. U mnogim našim razgovorima saznali smo da su ljudi jako zahvalni što ih je Crkva primila i tu osjećaju Božju blizinu. Upoznali smo ljude koji nikada prije nisu išli u crkvu, a sada mole zajedno – na primjer krunicu. Denominacija Katoličkoj crkvi nije bitna. Svi koji dođu su dobrodošli.
Mogli ste razgovarati i s vođom Ukrajinske grkokatoličke crkve, glavnim nadbiskupom Svjatoslavom Ševčukom, dok ste bili u Ukrajini. Koja je bila njegova poruka?
Njegova primarna briga bila je: „Pomozite nam! Već smo izgubili 50 posto našeg gospodarstva.” Prema riječima velikog nadbiskupa, vrlo je važno da se hrana i drugi proizvodi ne samo dopremaju u Ukrajinu iz drugih zemalja, već da se proizvode u samoj zemlji gdje god je to trenutno moguće. To je poruka Crkve: moramo dati ljudima nadu, vodstvo, snagu. Posebno je sada bitno da se ljudima pruži nada.
Na koje se druge oblike pomoći obvezala Pomoć Crkvi u potrebi?
Već smo isplatili početni paket pomoći od 1,3 milijuna eura za potporu radu Crkve tijekom rata. Međutim, i dalje primamo prijave za druge projekte i stoga smo povećali svoja sredstva. U ovom trenutku najveći teret za crkvene institucije u Ukrajini su tekući troškovi kao što su struja, voda, grijanje itd. U pravom smislu riječi, Crkve su svima otvorile svoja vrata. Evanđelje se tamo uistinu živi. Ali ovo predstavlja financijski izazov.
Hitno su potrebna i transportna vozila. U mnogim slučajevima, humanitarna pomoć se mora transportirati na velike udaljenosti, cestama koje su ili u vrlo lošem stanju ili su uništene. Crkva organizira obilje posla na tom području, a i ovdje planiramo učiniti više.