Jedno od važnih životnih pitanja svakog vjernika, katolika je svakako kako i gdje moliti? Ako je korizma ili četrdesetnica od Crkve povlašteno vrijeme za osobnu i zajedničku duhovnost, onda je to pitanje od izuzetne važnosti. Može se reči da je uz svaku molitvu vezano niz nezaobilaznih oznaka koje mogu stvoriti dobru, kvalitetnu i uspješnu molitvu. Koje su to nezaobilazne postavke?
1. Za molitvu možemo reči da je obaveza svakog vjernika. 2. Da bi molitva imala svoju pozitivnu upućenost, potrebna je čista savjest. 3. Ona je izričaj osobne vjere. 4. Za kvalitetnu molitvu je nužna osobna poniznost molitelja. 5. U molitvi je potrebna krepost ustrajnosti. 6. Svaka molitva po svom sadržaju treba biti jednostavna. 7. Osim osobne molitve, postoji zajednička molitva: dvoje ili više vjernika mole za istu nakanu. 8. Molitva se može mjeriti kroz njezinu uspješnost. 9. U tome kako moliti najveći nam je primjer Isus. Pošto je molitva obaveza svakog vjernika, za nju je potrebna motiviranost osobe koja moli. A to znači da već u startu moramo imati optimizam da ćemo molitvom postići neki cilj ili postići da se ostvari neka naša osobna ili zajednička nakana. Zato nas Isus potiće na molitvu: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista tko god ište, prima; i tko traži, nalazi, i onomu koji kuca, otvorit će se.“ Mt. 7, 7 – 8. Često griješimo govoreći molio sam i nije došlo do ostvarenja moje molitvene nakane. Možda nije došlo do ostvarenja molitvene nakane zato što smo molili nečiste savjesti. Nismo bili u milosnom stanju čistoće srca, uma i duše. „ Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom; idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. „ Mt. 5,24 – 34. Moleći treba vjerovati da ćemo postići ono za što ili koga molimo. Znamo da je osobna vjera bila nužnost kako bi Isus mogao učiniti čudo: nekoga ozdraviti ili mu oprostiti grijehe. Ako ne vjeruješ u ono što kao vjernik činiš i moliš, to se neće ostvariti. Vjeruj, tvoja vjera će te uz pomoć Božju ili zagovor svecu obradovati. To je kjuč za otvaranje i primanje božanske milosti. „ Stoga kažem vam: „Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam.“ Mk. 11, 24. Biti čovjek sa osobnom kreposti poniznosti nije lako. U svakodnevnom životu smo ponekad oholi, bahati: smatramo se vrlo dobrim katolicima. Vrlo rijetko smo u stanju iskrenog carinika koji se ponizno bije u prsa govoreći: „ Bože, milostiv budi meni grešniku!“ Lk. 18,9–14.
Pred ljudima i Bogom moleći se i razgovarajući hvalimo se: „Idem redovito na misu, na hodočašća, nisam nikome nikakvo zlo učinio.“ Slični smo farizeju u hramu kojeg opisuje sveti Luka kako se bahato uspoređuje sa grešnim carinikom. U molitvi ne bi smjelo postojati hvaljenje, nego osjećaj da smo grešna bića. Ljudi znaju reči: „Molio sam danima, molio sam kroz čitavu korizmu na jednu nakanu, i na kraju ništa. Za molitvu je potrebna ustrajnost. U tome nam je primjer sveta Monika, majka svetog Augustina, koja je za njega molila godinama da bi se obratio. Obratio se tek u tridesetim godinama svoga života i postao jedan od najvećih teologa. Tri desetljeća lutanja, a potom potpuni obrat. I reče im: „Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio, te nemam što staviti preda nj! A onaj mu iznutra odgovori: „Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem! Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.“ Lk. 11, 5-8. U molitvi znamo nizati molitvu za molitvom, bez neke duhovne dubine. Molimo krunicu, a misli su nam daleko. Kada tako molimo slični smo poganima: „ Kad molite, ne blebečite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih.
Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ Mt. 6,7-8. Uz osobnu molitvu veliko je bogatstvo biti sudionik zajedničke molitve. Mi smo ne samo pojedinci, nego i društvena bića. Jednom prilikom susrevši djevojku iz moje župe upitao sam: „Zašto ne ideš na svetu Misu?“ Ona mi je odgovorila: „Ja imam direktan, osobni molitveni odnos s Isusom, ne treba mi misa.“Individualizam u stilu „Isus da, Crkva ne“ prisutan je kod mnogih vjernika. To je jedna od zabluda mladih ljudi kojima je zajednica opterećenje, a ne izazov za altruističku i zajedničku molitvu. Sam sam sebi dosta, što će mi župna zajednica? „ Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj koji je na nebesima. Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ Lk. 18,19-20. Uspješnost molitve ovisi prema svetom Luki o upornosti. Za primjer nam daje suca koji brani udovicu od tužitelja jer mu je ona dodijavala da ju obrani. Bila je ustrajna. „Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.“ Lk. 18, 4. Za osobnu i zajedničku molitvu najveći primjer kako moliti nam je Isus. On se često znao povuči u osamu, na samotno mjesto i moliti. Korizma nam daje priliku da se isključimo iz svega i povučemo u osamu svoje sobe, samotno mjesto u prirodi, ili na neku od duhovnih obnova. „Kada dođe onamo reče im: „ Molite da ne padnete u napast!“ I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se moljaše: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ Lk. 22, 40-44. Gdje moliti? To je pitanje nad pitanjima. Mene su znali pitati: „Je li grijeh, moliti u krevetu?“ Nije grijeh! Iz Isusova života znamo da nije molio samo u sinagogi, jeruzalemskom hramu, nego po kućama, a najčešće u prirodi, na samotnim mjestima.
Time je pokazao da je molitva povlačenje u osamu gdje postajemo ponizni, ustrajni, čiste savjesti u odnosu prema Bogu, koji zna što ga ištemo. Njemu su poznate naše misli, naši grijesi, naši planovi, naša razočaranja, želja za optimizmom. Osim u prirodi moguće je moliti u „zatvoru samog sebe“, gdje molitva može biti žarka i predanje u Božju volju. Lukina „Djela apostolska“ pripovijedaju kako je sveti Petar molio na krovu kuće: „Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, oko šeste ure uziđe Petar na krov moliti.“ Dj. Ap.10,9. Svetu malu Tereziju su izazivale njezine susestre u redovništvu zbog toga što nije dolazila na svetu Misu. A nije mogla zbog bolesti, ležala je u krevetu molila i govorila: „Isus ne silazi s neba svaki dan da ostane u zlatnom ciboriju, nego da nađe drugo nebo koje mu je neizmjerno milije nego prvo: nebo naše duše načinjeno po njegovoj slici, živi hram Presvetog Trojstva! Ako dragi Bog usliši moje želje, moje će nebo proći na zemlji sve do svršetka svijeta. Da, provest ću svoje nebo čineći dobro na zemlji.“ ( Iz životopisa svete male Terezije) Gdje moliti? Gdje susretati Boga? Blažena Djevica Marija susreće Boga preko anđela Gabriela: „ Anđeo joj odgovori: Duh Sveti sići će na te, i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.“ Lk. 1,35-36. Bog je preko anđela Gabriela došao na susret sa Blaženom Djevicom Marijom. Isus Krist osim molitve u sinagogi, jeruzalemskom hramu, čin osobne molitve ostvaruje u prirodi, sam, ili sa svojim učenicima. Ali i planina, gora, u njegovom životu je mjesto molitve: „ I pošto se rasta s ljudima otiđe na goru da se pomoli.“ Mk. 6,46. Dragi brate! I ti poput Isusa u korizmenom vremenu možeš moliti osobno i u zajednici. Sva mjesta gdje se krećeš su moguća za iskrenu, poniznu, ustrajnu molitvu. Nemoj govoriti da je grijeh moliti u krevetu, negdje u prirodi, šetnji. Mjesto Božjeg prebivališta nije samo „svetohranište“, nego hram tvoje duše, priroda koju je On stvorio. Osama, samotno mjesto, neka ti u korizmi bude pokušaj i poticaj da budeš u molitvi blizu Boga, i On blizu tebe.