Ovo svjedočanstvo ispričao je sveti Robert Bellarmine upozoravajući da je događaj neporeciva istina jer osim što se poklapa s napisima svetog Pisma po ovom svjedočanstvu obraćeno je jako puno ljudi u Engleskoj što je, tvrdi svetac, očiti znak Božji.
Svetac je ispričao je neobičan događaj.
U Northumberlandu postojao je čovjek po imenu Drithelm, koji je sa svojom obitelji vodio vrlo katolički život. Jednog dana se razbolio, a njegova je bolest iz dana u dan postajala sve gora. Nedugo zatim život je napustio njegovo tijelo, a njegova je duša prešla u Vječnost.
Drithelmova smrt bila je težak udarac njegovoj ženi i djeci. Bili su s njim do kraja, pa čak i kad je bio mrtav, nisu ga mogli napustiti. Nakon što je umro, udovica i djeca cijelu su noć proveli u suzama nad njegovim tijelom.
Ali sljedećeg dana, prije nego što je ožalošćena obitelj trebala sahraniti oca, vidjeli su ga kako se iznenada vraća u život! U tom prizoru njegova su djeca bila toliko prestravljena da su svi pobjegli iz sobe. Samo je supruga, iako je drhtala od straha, ostala s uskrsnulim mužem.
Odmah ju je uvjerio da je sve u redu:
‘Ne boj se’, rekao je; “Bog me vraća na život. Želi pokazati svijetu čovjeka podignutog iz mrtvih. Neću još dugo biti na zemlji, ali moj novi život bit će vrlo različit od onog kojeg sam vodio do sada.” Tada je Drithelm ustao pun zdravlja i otišao ravno u mjesnu crkvu. Dugo je bio tamo, cijelo vrijeme u molitvi.
Od tog dana Drithelm je doista vodio sasvim drukčiji život nego što je ikada imao – živio je kao da se priprema za smrt i savjetovao je svojim voljenima da čine isto. Vrijeme je provodio na tri načina; u molitvi, u najtežim naporima i u izvanrednim pokorama.
Drithelm je ostavio dubok dojam na sve koji su ga vidjeli. Njegov posrnuli život, umorne oči, čak i crte lica – sve je to jasno pokazalo koliko je bio svjestan presuda Božjih. On je naime uistinu umro i vraćen u život. U onim satima koji su prošli između njegove smrti i povratka, doživio je nešto neobično u Vječnosti. I premda je živio mnogo godina nakon tog iskustva, vrijeme mu nikad nije oduzelo ovo sjećanje – u glavi mu je uvijek bilo svježe kao i trenutak kad se dogodilo.
Jednoga dana od njega su tražili da otkrije – za dobrobit drugih – što se dogodilo kad je umro. Ovo je bio njegov odgovor:
‘Napuštajući svoje tijelo, primila me ljubazna osoba, koja mi je postala vodič. Lice mu je bilo zasljepljujuće i pojavio se okružen svjetlošću. Stigao sam u veliku, duboku dolinu golemih razmjera, prekrivenu, vatrom s jedne strane i s ledom i snijegom s druge strane; s jedne strane lebdeći valovi plamenova, s druge najintenzivnija hladnoća i puhanje ledenjačkog vjetra.
Ova je tajanstvena dolina bila ispunjena nebrojenim dušama, koje su se bacale s jedne na drugu stranu, kao da ih baca bijesna oluja. Kad više nisu mogli podnijeti nasilje vatre, potražili su olakšanje usred leda i snijega; no tamo su pronalazili samo novo mučenje u gorkoj hladnoći, te su se ponovno bacili usred plamena.
Zbunjen, gledao sam ovo neprestano izmjenjivanje groznih muka, a koliko mi se pogled mogao proširiti, nisam vidio ništa osim mnoštva duša koje su patile, a da nikada nisu našle olakšanje. Njihov izgled u meni je pobudio strah. Isprva sam mislio da vidim pakao; ali moj vodič, koji je hodao prije mene, okrenuo se prema meni i rekao:
“Ne. Ovo nije pakao, kao što misliš da jest. Znate li što je ovo mjesto?”
“Ne”, odgovorio sam.
“Znaj, da je ova dolina, gdje vidiš toliko vatre i toliko leda, mjesto kažnjavanja duša onih koje su tijekom života zanemarile svetu ispovijedi i svoje grijehe i koji su odgodili obraćenje do kraja. Zahvaljujući posebnom Božjem milosrđu, imali su sreću što su se iskreno pokajali prije smrti – i ispovijedali i gnušali nad svojim grijesima. Zbog toga nisu prokleti, a na veliki sudnji dan ući će u Kraljevstvo nebesko. Neki od njih će prije tog vremena dobiti svoje izbavljenje zaslugama molitvi, milostinjama i postom, koje su u njihovu korist prinosili živi, a posebno sveta Žrtva svete mise koja se nudi za njihovo olakšanje.”
Ovo je iskustvo koje je ostalo s Drithelmom do kraja života, i nadahnulo ga na život pokore. Njegova strogost dosegla je točku da su se njegovi prijatelji začudili što je mogao izdržati. Drithelm je jednostavno odgovorio: “Vidio sam da su kazne zastrašujuće”.
Ovaj je događaj snažno utjecao na cijelu Englesku. Mnogi grešnici, dirnuti riječima Drithelma, i pogođeni štedljivošću svog života, postali su iskreno obraćeni.