Ništa taj dan 24. lipnja 81′ nije dalo naslutiti da će se dogoditi nešto što će uskoro promijeniti sudbine milijuna i milijuna ljudi diljem svijeta
“Dan 24. lipnja 1981. g., Ivandan je, moj imendan. Taj se dan nije radilo u komunizmu, mi nismo radili nego smo svetkovali i vrijeme se provodilo u obiteljskom okruženju. Negdje u poslijepodnevnim satima tu kolotečinu najedanput razbija vriska. Uplašene i zadihane pred moju kuću dotrčale su Ivanka i Mirjana, i viču: “Ivane, vidjeli smo Gospu na brdu”. Ja u tom trenutku nisam puno razmišljao čak nisam poznavao taj pojam ‘vdjeti Gospu’. Dakle nisam obraćao pažnju na to što one govore. Pokušavao sam ih umiriti, ali one su ponavljale da su vidjele Gospu, a ja nisam shvaćao što govore. Ta večer je završila tako. Nismo baš spavali jer su nam cijelo vrijeme pred očima bila njihova uplašena lica i rečenica koja je odzvanjala: ‘Vidjeli smo Gospu’. Sutradan smo nekako to zaboravili. Dan je išao svojim putem. Kad poslijepodne poslijepodne jedna djevojčica mala Vicka iz sela kod Podbrda opet dođe kod mene i pita moju mamu Josipu da joj da krunicu i kaže: (evo opet su vidjeli Gospu’. Ja sam tada potrčao gore i vidio ih u pola brda. Imao sam tada 24 godine, pola godine prije toga sam se oženio, moja žena je bila trudna.” započinje priču Ivan Ivanković koji sam nije vidioc Gospe ali je sve vidioce dobro poznavao kao i njihove obitelji te bio uključen u cijelu priču.
Bili su čudni, isprva nisam vjerovao
“Potrčao sam za njima na brdo ali su one su tada trčale nenormalnom brzinom govoreći u današnjim uvjetima. Iako sam bio malo iza njih trebalo mi je dosta vremena da ih dostignem. Kad sam im se konačno približio čuo sam glasove koji plaču. U prvom sam momentu mislio da, ko zna što se desilo njima osobno, nisam uopće razmišljao o Gospi koja dolazi. Nije mi to bilo uopće na pameti. Prošao sam ispred njih da im vidim lice. Ja sam vidio jedno po jedno da plaču, pa se malo smiju, nešto pričaju ali ja ne prepoznajem govor ni glas. Meni, kako su oni bili čudni nisam bio baš spreman povjerovati. Ja koji sam tada bio vjernik ali nevjeran po pitanju Gospina dolaska opsovao sam jednu našu psovku i Gospa je otišla. Djeca u isti tren rekla: ‘Eno ode’. Oni su i dalje bili uplakani. Marija je tada rekla: ‘E moj Ivane što ti reče, Gospa je zaplakala i suze joj se skameniše na licu.’ Od tog trenutka nije mi bilo svejedno. Nakon nekih 20 sekundi djeca opet naglo kleknu i kažu: ‘Evo je, opet dolazi’.
A ja upitam: ‘A gdje, gdje je Gospa?’ Oni mi kažu: ‘na oblaku’, a Marija kaže, ‘ajde Ivane primakni se ovamo’. Kad sam se primakao kaže mi: ‘Pruži ruku sad’ Kad sam stavio ruku osjetio sam ledeno hladan zrak do podlaktice. Tada sam se trznuo i povukao ruku. Taj tren moje je srce povjerovalo da je Gospa tu, to je bio mali znak, ali za mene vrlo veliki znak,” svjedoči Ivan koji kaže da više nikada nije posumnjao. Dodaje da je treći dan, dakle 26. Gospa došla na drugo mjesto.
“Tu nas je bilo već nekoliko stotina nazočnih. Dok su djeca razgovarala s Gospom, ja sam koraknuo u želji da se opet približim. A Vidioci se u jedan glas uzviknuli: ‘Ivane, stao si joj na haljinu!’ Svi prisutni su me pogledali prijekorno i ja onako prestrašen ostadoh kao ukopan, sve dok nije završilo ukazanje To je bilo i zadnje ukazanja, a da djeca nisu trpjela veliku gužvu.
Već idućih dana počelo se na brdu okupljati mnoštvo svijeta ne samo iz župe već i iz cijelog Brotnja.
Brojni znakovi napravili uzbunu
Uskoro se, svjedoči dalje Ivan pojavljuju razni znakovi a kojima svjedoče brojni ljudi iz župe i izvan nje. Ponajprije, dodaje „igra sunca“, što su mnogi vidjeli, zatim svjetlost od Brda ukazanja pa do crkve koja bi se javljala za vrijeme sv. mise. Djeca počinji govoriti Gospine poruke, neke su vrlo osobne.
“Jedne noći, krajem sedmog mjeseca, djeca su poručila samo nama mještanima Podbrda da će ukazanje biti u 23 sata i tko želi može doći. Vrijeme je to kada su vlasti svima zabranile pristup i na Brdo ukazanja i na Križevac i u crkvu.
Kako bi spriječili bilo koga u namjeri da dođe do tih mjesta, po cijeloj župi i po brdu su razmjestili punktove na kojima je dežurala policija zajedno s mještanima. Iako smo znali za punktove na Brdu ukazanja, čvrsto smo odlučili poći na ukazanje. Međutim, na iznenađenje sviju, a bilo nas je pedesetak, dok smo se penjali na brdo nikoga od stražara niti smo čuli niti vidjeli. Sjećam se da je ta noć bila neobično tamna.
‘Ja tada nestajem, ništa ne vidim, ništa ne čujem’
I dok smo na mjestu ukazanja molili, točno u 23 sata, s neba se munjevitom brzinom počinje spuštati svjetlost u obliku kugle. Ja tada nestajem, ništa ne vidim, ništa ne čujem, jednostavno ni sam ne znam što se u tom trenutku sa mnom desilo. Za neko izvjesno vrijeme budim se iz tog neobičnog stanja i čujem kako svi plaču od uzbuđenja. Vidioci ustaju i tješe nas. Marija vidjelica govori: „Ne bojte se, Gospa je s nama svima. Mi ju vidimo, a svima vama je došla u svjetlosti.“
Zatim doda: „Gospa kaže – Vi ste prvi vidjeli znak, vi ste ti prvi koji ćete svjedočiti svijetu istinu da sam ja došla ovdje.“ Tu noć smo se dugo zadržali na Podbrdu i prepričavali te lijepe trenutke” govori Ivanković koji je nakon toga završio dva mjeseca u zatvoru zato što je na zboru žitelja župe a kojeg je sazvala tadašnja vlast istupio pred sve i protiv njihovih laži te svjedočio što je sve vidio i doživio ne samo on nego i mnogi ljudi prisutni na ukazanjima.
“Najprije sam im rekao da su u zabludi. Rekao sam im da je Gospa došla ovdje u našu župu i da je s nama, potkrjepljujući to osobnim iskustvom i činjenicama o mnogim znakovima koje nisam vidio samo ja već i mnogi ljudi ove župe. Govoreći svoje svjedočenje nudio sam i svjedoke za svaki znak. Nastala je velika pomutnja, svi su čekali da se sastanak što prije prekine – i komunisti i svi prisutni.” Drugi dan na posao u Čitluk dolazi mu policija odvodi ga na saslušanje i osuđen je na kaznu zatvora od dva mjeseca a koje provodi u milosti sa također zatvorenim franjevcima i razgovarajući o ukazanjima.
Ivan Ivanković jedan je od svjedoka koji ni danas 41 godinu nakon ovih događaja ne prestaje svjedočiti, a prošle je godine na okruglu 40. godišnjicu rekao: Pevo što mi pada na pamet je: Bože, pa zar je već toliko vremena proteklo? Jer sve je u mom pamćenju još tako svježe da mi se čini kao da je bilo još jučer.
Vatikanska komisija ima pozitivno mišljenje o ovim prvim danima ukazanja
Iako se, što mnogi ne znaju, konačni sud Vatikana o Međugorju ne može donijeti dok god su vidioci živi i primaju poruku, Kongregacija za nauk vjere koja je 2016. godine raspravljala o fenomenu u Međugorju a koji je činjenično dotaknuo milijune ljudi diljem svijeta, i sa 13 od 14 glasova odlučila je kako je nadnaravna priroda prvih sedam ukazanjau Međugorju autentična. Međugorje je naime u ovih 41 godinu prošlo svega; od pokušaja zaustavljanja vidioca i naroda, do istrage medicinske, psihološke i svih vrsta istraživanja vidioca, do laži i kleveta, do prigovora i negiranja samog biskupa Međugorja, preko djelomičnih zabrana Vatikana, pa sve do vatikanskog predstavnika u Međugorju na inicijativu pape Franje.
Sve ove godine, fenomen Međugorja nije bilo moguće zaustaviti, a to je ponajviše zbog toga što se Sila, a koja se očituje u životima pojedinaca jednostavno ničim ljudskim ne može spriječiti. Naime, Međugorje je usuđujemo se reći jedan od najvećih izvora milosti na svijetu, ‘svjetlo svijeta’ kako je to rekao monsinjor Henryk Hoser, koji je donedavno u Međugorju predstavljao Vatikan.
Papa Franjo je također nedavno predvodeći molitvu krunice iz svetišta svijeta uvrstio i Međugorje u popis svetišta čime mu je odao posebnu počast i nadu da će Međugorje to zaista i biti. Zna se također da je i Ivan Pavao II rado slušao o Međugorju i želio jako doći u Međugorje.
Njemu je po našem svećeniku pateru Smiljanu Kožulu Gospa predala jednu krunicu a koju je rado primio, dok je rekao vidjelici Mirjani Dragičević- Soldo u jednom privatnom razgovoru: “Da nisam papa, već bih bio u Međugorju i ispovjedao bih”. No, Međugorje i dalje ima mnogo kritičara i onih koji ne vjeruju, skeptika i ismijavatelja, a ako je vjerovati vidiocima ono najsilnije iz Međugorja tek treba doći. Tu su naime brojne tajne koje trebaju biti otkrivene kao i veliki znak koji će, po riječima vidioca ‘potresti svijet.’
Ukazanja 24. i 25. lipnja 1981.
Prvi dan 24. lipnja
Spomenutog dana oko 18 sati djeca: Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović vidjeli su na predjelu zvanom Podbrdo (na brdu Crnica) divnu, mladu ženu s djetetom u naručju. Taj put im ona nije ništa rekla, nego je samo rukom davala znak da joj se približe. Ali oni, iznenađeni i prestrašeni, nisu joj ipak pristupili bliže, iako su odmah pomislili da je to Gospa.
Drugi dan 25. lipnja
Drugog dana djeca su, po dogovoru, opet u isto vrijeme pošla prema mjestu gdje im se prethodnog dana ukazala Gospa, u nadi da će je opet vidjeti. I odjednom je bljesnulo svjetlo. Djeca su ugledala s njim i Gospu, ali bez djeteta u rukama. Bila je neopisivo lijepa, radosna i nasmijana. Rukama im je davala znak da joj se približe. Djeca su se ohrabrila i došla do nje. Odmah su pala na koljena i počela moliti Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu. I Gospa je s njima molila, osim “Zdravo Marijo”.
Poslije molitve počela je razgovarati s djecom. Ivanka ju je najprije upitala za svoju majku, koja je nekih 50 dana prije toga umrla. Gospa joj je rekla da joj je mama s njom u raju i da sada sluša svoju baku. Djevojka je briznula u plač od potresenosti. Kasnije je, sišavši s brda dojurila do svoje bake i čvrsto ju grlila. A Mirjana je tražila od Gospe neki znak da se vidi da djeca ne lažu i da nisu luda, kako su poneki na njih potvarali.
Gospa je na kraju otpustila djecu riječima: “Zbogom, anđeli moji!” Prije toga, na pitanje djece hoće li im se opet sutra ukazati, odgovorila je potvrdno naklonom glave.
Sav taj prizor bio je, po svjedočanstvu djece, neopisiv. Toga dana, od djece koja su prethodnog dana vidjela Gospu, nisu bili na Brdu ukazanja Ivan Ivanković i Milka Pavlović. Umjesto njih došli su Marija Pavlović i Jakov Čolo. Otada se tim šestorma djece, po njihovu svjedočanstvu, Gospa redovito ukazuje. A Milka Pavlović i Ivan Ivanković, koji su bili prvog dana s ostalim vidiocima, više je nikad nisu vidjeli iako su se poslije priključivali ostalim vidiocima u želji opet je vidjeti.