Veleposlanik Kostarike pri Svetoj Stolici od 2010. do 2014. Fernando Felipe Sanchez Campos,u svojoj knjizi “Rođen je duhovni sin” opisuje čudesno svjedočanstvo o Padre Piju, a prenosi ga padrepio.hr.
“Jednog dana supruga mi je javila sretnu vijest da je trudna s našim prvim djetetom. Bili smo oduševljeni i odlučili smo otići u crkvu tražiti blagoslov kako bi trudnoća prošla dobro. Ta se crkva nalazila blizu kuće, ali nikada u njoj nismo bili. Ušli smo i svećenik, otac Corrales, odmah nas je pozdravio riječima: ‘Dođite da vam udijelim blagoslov pred slikom Padre Pija’.
Trudnoća je bez problema prošla do osmog mjeseca, no tijekom sljedećeg pregleda liječnik je našao ozbiljnu anomaliju te propisao hitnu hospitalizaciju i prijevremeni porod. Požurili smo u bolnicu i kardiolog je postavio dijagnozu: dijete je bolovalo od atrijalnog treperenja, odnosno imalo vrlo jaku tahikardiju koja kod odraslih osoba često dovodi do trenutne smrti, no kod novorođenčeta se može povući i pri rođenju. To se, međutim, nije dogodilo. Bebu su nakon poroda stavili u inkubator i elektrošokovima pet puta pokušali ispraviti srčani ritam. Nisu uspjeli i našeg su sina premjestili na odjel intenzivne njege na 8 dana.
U međuvremenu se i moja supruga počela osjećati jako loše. Prvo smo pomislili da je razlog šok od prijevremenog i iznenadnog poroda, ali problem je ozbiljniji. Liječnici su, naime, utvrdili kako joj je funkcija bubrega pala za 80% pa je i ona smještena tjedan dana na odjel intenzivne njege.
Osam dana kasnije dana, 23. rujna 2007., bila je obljetnica smrti svetog Padre Pija, no ja sam izgubio svaku nadu. Ostala mi je jedna jedina molitva koju sam uputio potpuno slomljenog srca: ‘Gospodine, ne mogu ništa učiniti da ih spasim, zato Ti povjeravam svog sina i suprugu, čini s njima što želiš’.
Bio je to najteži trenutak u mom životu. U ponoć su me pozvali s odjela intenzivnog liječenja novorođenčadi i rekli mi da me tamo čeka svećenik. Mislio sam da je sve gotovo jer ako su svećenika zvali u ponoć, to je moglo značiti samo jedno. Odmah sam otišao i, začudo, tamo je bio isti svećenik koji je blagoslovio trbuh moje supruge pred slikom Padre Pija.
Taman je završio sa slavljenjem svete mise povodom godišnjice odlaska Padre Pija u Nebo kad je osjetio potrebu doći u bolnicu sa svečevom relikvijom. Pomolio sam se zajedno s njim za sina, a otišli smo i do moje supruge. Osjećao sam se čudno, puno mirniji.
U četiri sata u noći ponovno me pozvao liječnik s intenzivnog odjela na kojem je ležao naš sin.
‘Morate odmah doći!’ – kazao je. Brzo sam stigao i odmah mi je taj liječnik uzbuđeno rekao: ‘Ne znam što je bilo sinoć, no sad je srčani ritam je posve normalan. Ne mogu objasniti kako se to moglo dogoditi, ali vaš sin je na sigurnom’.
Tada sam mu ispričao što se zbivalo nekoliko sati ranije, o svećeniku, molitvama i Padre Piju. Liječnik, koji je bio katolik, počeo je plakati i rekao mi: ‘Sad razumijem. Samo je to mogao biti razlog. Nema drugog objašnjenja jer mi liječnici više nismo mogli učiniti ništa’.
Istodobno su se mojoj supruzi bubrežne funkcije polako počele vraćati u normalu…
Nakon ovih čudesnih trenutka morali smo otići u Italiju zahvaliti se Padre Piju. Prvo smo stigli u San Giovanni Rotondo gdje smo upoznali oca kapucina Carlosa Laborda, a kasnije nas je u audijenciji primio i papa Benedikt XVI. Nakon službenog predstavljanja, pitao sam Njegovu Svetost mogu li s njim razgovarati nasamo i ispričao mu našu priču. Sveti Otac me saslušao i rekao mi: ‘Padre Pio čini tako divne stvari s ljudima. Hajde, upoznaj me s čudom od djeteta.”