Franjevac André Marie Rahbar progovorio je o tome kako je u iranskome gradu Tabrizu prije 22 godine upoznao Isusa Krista, prenosi Vjera.hr.
“Jednog dana, na putu do škole, imao sam 12 ili 13 godina, našao sam knjigu na zemlji. Iz znatiželje sam je uzeo i na njoj je pisalo: ‘Evanđelje Isusa Krista’. Bilo je to nešto vrlo čudno. Tko je bio Isus? Što je bilo Evanđelje?, pitao sam se,” objašnjava Rahbar.
Otvorio je tu knjigu i počeo čitati Evanđelje po Mateju. U početku mu je bilo dosadno, ali malo po malo, njegovo zanimanje se oslobodilo.
“Došao sam do nekih stranica koje su bile blaženstva. ‘Blago siromasima’. Svi znamo što je siromaštvo, a i vidimo ga. Što sam dalje išao, to je taj Isus postajao zanimljiviji. To je bilo prvi put da sam čuo da su siromasi bili blaženi, kao i oni tužni“, kaže.
“Prvi put sam čuo da se moramo moliti za naše neprijatelje. Kažem to jer je vama to normalnije, vi ste odrasli u kršćanskom društvu. Ali, u našem društvu toga nije bilo”, objašnjava on.
Ali ta su mu učenja prouzročila mnoge probleme s obitelji. Rahbar je dan i noć gutao Bibliju bez prestanka.
“Čak i danas, ova knjiga je zabranjena u mojoj zemlji. Nositi Evanđelje ili Bibliju jednako je nošenju šest kilograma heroina. Ne znam tko je ostavio ovu knjigu na ulici tog dana. Ali ova knjiga mi je promijenila život”, on kaže.
André će otkriti da je ta ista knjiga promijenila živote mnogih drugih ljudi u svijetu. Njegova mu je obitelj u međuvremenu nastavila onemogućavati život.
“Rekli su mi da su to priče, riječi stare 2000 godina, da ne razbijam mozak tim glupostima. Ali nisam mogao, osoba koju sam upoznao u toj knjizi govorila je o ljubavi.
Nakon 22 godine ne mogu objasniti što sam osjećap, mogu samo reći da mi je Isus bio blizu, osjetio sam ga i opazio njegovu prisutnost“, ispričao je fra André.
Rahbar je u svom srcu otkrivao da Isus stvarno postoji. Iako njegova obitelj još nije razumjela. Do te mjere da su ga odlučili odvesti psihologu. Njegov je otac izravno odlučio pocijepati knjigu, ali André nije odustajao. S novcem koji mu je otac svako jutro davao da plati prijevoz do škole, mladić je radije morao pješačiti i potrošiti taj novac tražeći knjigu po gradu, kako bi je ponovno kupio.
Otac budućeg katoličkog fratra nije prihvaćao prisutnost tog “predmeta” u svojoj kući. Međutim, što je više puta učinio da nestane, to ga je više puta mladi André otkupljivao. Na putu do škole uvijek je molio gledajući u nebo, uvjeren da razgovara s „Ocem našim koji je na nebesima“.
Šanse za ponovni susret s knjigom bile su sve manje. Jednog dana knjižar je rekao Andréu da nema više primjeraka, a otac mu je u isto vrijeme rekao da mu više neće dati novac, da mu neće dati ništa osim karte za školu. Pa je dječak odlučio prodati karte i kupiti posljednje preostalo Evanđelje. Kako bi zaštitio tu posljednju kopiju, André je morao smisliti nešto briljantno.
„Često sam odlazio u knjižnicu u blizini svoje škole čitati evanđelje, pogotovo kad je bila zima“, komentira fratar. I tako, kako bi zaštitio knjigu, smatrao je da bi bilo najbolje da je pokloni knjižnici. Upravitelj, koji nije dobro znao da se radi o zabranjenoj knjizi, sa zahvalnošću ju je uzeo, stavio pečat knjižnice i upitao mladića želi li još nešto. André mu je rekao da želi posuditi knjigu koju je upravo dobio.