Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.
Kako je molio “Anđeoski naučitelj”:
“Gospodine sveti Oče, svemogući vječni Bože, zahvaljujem Ti što si mene, svoga grešnog i nedostojnog slugu nahranio dragocjenim Tijelom i Krvlju svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, ne po mojim zaslugama, nego po svom smilovanju. Molim Te i zaklinjem, da mi ova pričest ne bude razlog za osudu nego spasonosna preporuka za oproštenje. Daj da mi bude učvršćenje vjere i štit dobre volje. Nek istrijebi moje pogreške, iskorijeni požude i putenost, nek mi uveća ljubav, strpljivost, poniznost, poslušnost i sve kreposti. Nek mi bude obrana protiv zasjeda svih neprijatelja, vidljivih i nevidljivih, nek smiri moja duševna i tjelesna uzbuđenja. Daj da po njoj čvrsto prionem uza Te i sretno postignem svoj konačni cilj. Privedi mene grešnika na onu neizrecivu gozbu, gdje si Ti sa svojim Sinom i Duhom Svetim svojima svecima istinito svjetlo, vječna radost, najveća naslada i savršena sreća. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.”
On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski Misterij Otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. “Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene.”
Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: “Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju Zaručnicu.”
Sveti Toma Akvinski združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik Svetac.
Na prvom je mjestu bio teolog. Bio je vjerojatno najveći katolički teolog uopće, jedino se sveti Augustin može s njim uspoređivati. Bio je također veliki filozof, jedan od najvećih i najutjecajnijih u povijesti. Bio je i odličan poznavalac znanosti, posebno astronomije, iako nije bio istraživač znanosti. Bio je i pjesnik.
Isus je rekao: “Iz obilja srca usta govore” (Lk 6,45). Iz obilja ljubavi prema Isusu u Tominu srcu nastale su njegove pjesme. On je dobro znao da u ovom životu Isusa možemo najpotpunije susresti u otajstvu presvete euharistije, tamo je On i tjelesno prisutan. Upravo se u presvetoj euharistiji najpotpunije ostvaruje Isusovo obećanje učenicima: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Već rano u zoru služio bi sveti Toma svetu misu, a nakon toga bi slušao drugu misu nekog svog redovničkog subrata.
On je u svom tumačenju evanđelja po Ivanu napisao: “Budući da je euharistija sakrament muke našega Gospodina, sadrži u sebi Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato taj sakrament ima sve one učinke što ih ima muka našega Gospodina, jer on nije ništa drugo do utiskivanje Gospodinove muke u nas.” Nije stoga čudo da bi ga tijekom svete mise preplavili osjećaji, da je često plakao, često bio potpuno odsutan za sve drugo što se događalo oko njega. Upravo tako se izrazio u pjesmi: “Srce ti se moje cijelo predaje, jer dok promatra te, svijest mu prestaje”.
Papa Benedikt XVI. je 23. lipnja 2010. na općoj audijenciji to komentirao ovako: “Shvaćamo dobro zašto su sveti Toma i drugi sveci dok bi slavili misu lijevali suze iz suosjećanja prema Gospodinu, koji se prinosi u žrtvi za nas: bile su to suze radosnice i zahvalnice. Draga braćo i sestre, poučeni primjerom svetaca, zaljubimo se u taj sakrament! Sudjelujmo sabrano na misi, kako bismo zadobili duhovna dobra, hranimo se Gospodinovim Tijelom i Krvlju, kako bismo bili neprestano nahranjeni božanskom milošću! Rado i često se zadržavajmo u prisnom druženju s Presvetim Sakramentom!” To je sveti Toma obilno činio: često je s Isusom u svetohraništu razgovarao, uvijek mu se obraćao molitvom za pomoć, među ostalim redovito i onda kad bi nešto pisao i kad bi se našao pred nekom poteškoćom u pisanju, piše bitno.