Bili smo upozoreni….
Prošlo je 25 godina otkada je omiljeni papa Hrvata, papa Ivan Pavao II po prvi puta posjetio Hrvatsku, neposredno nakon rata. Pred tisućama ljudi koji su ga s radošću slušali upozorio je hrvatski narod na ono što će se dogoditi ako ne budemo poučeni kricima svoje povijesti slušali iskustvo koje nam je donijelo odbacivanje Boga i Njegova zakona. Upozorio je na ono što danas 25 godina poslije opet proživljavamo, možda ne ratom vođenim po rovovima naše zemlje, ali svakako ratom koji je usmjeren na hrvatskog čovjeka.
Pročitajte izvadak iz govora Ivana Pavla II hrvatskom narodu koji sadrži osnovne smjernice blagoslovljenog života koje smo očito propustili graditi:
‘Dragi građani Zagreba, dragi Hrvati, uvijek gledajte naprijed! Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega. Očito, oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države, kojoj je dužnost voditi istragu protiv počinitelja zločina. Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. Mir pretpostavlja da u temelju svake inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštivanje prava svakog pojedinca, kao i nacionalnih manjina, nastojanje oko međusobne snošljivosti. Budite čvrsto uvjereni da dobro mira ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga.
Sami ste neposredno iskusili u kakve zablude može pasti jedno društvo koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prezir božanskog zakona. Kada se to dogodi, čovjek više nije prvotno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje protuljudskih ciljeva. Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjera u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva. I vi, žrtve rata – ranjenici, siročad, udovice, prognanici, izbjeglice – ostanite vjerni Kristu patniku.
Prije gotovo 500 godina Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, u prilikama sličnim današnjima, izrazio je užas vjernika pred tolikim patnjama koje su morali podnositi. Obraćajući se Bogu vapio je: ‘Tebi vičemo tužeći u plaču’, ali je potom nastavio s kršćanskom nadom: ‘Ako s nami stati budeš, Gospodine, hoće se odrvati narod ki sad gine’. I vi, Hrvati koji danas živite, možete računati na snagu koja dolazi od vjere.
U ovom trenutku, kad se ponovno vraćam u Vatikan, sa sobom, kao uspomenu, nosim vaša lica, vaše oči u kojima sam čitao žarku želju da se sadašnjica popravi i da budućnost procvjeta. Svima, posebno mladeži, još jednom dovikujem: budite hrabri!
Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće utječući se bogatstvu vjere, tako i vi, kršćani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti. Tu svoju želju povjeravam zagovoru Djevice, koju vi u pjesmi zazivate ‘naša Majko, naša Zoro zlata’: neka Ona prati svaku vašu težnju, neka vas Ona utješi i neka podrži svakog pojedinca na njegovom trnovitom putu. Neka vas prati i moj blagoslov koji od srca podjeljujem vama, ovdje prisutnima, vašim dragima i svim sinovima dragog hrvatskog naroda. Bog blagoslovio Hrvatsku!’