Svojim obraćenjem šokirao liberalni svijet jer je raskrinkao sve!
Tom Holland, rođen 1967. popularni je engleski povjesničar i pisac povijesnih romana, dobro prihvaćen i cijenjen i izvan Engleske, naročito od liberalno – lijevih struja intelektualne europske scene sve dok nije krenuo u proučavanje islama.
Na Channel 4 bio je prikazan njegov dokumentarac The Untold Story koji je, zbog njegovih sumnji u povijesnu istinitost nastanka islama naišao na žestoku kritiku islamskih organizacija ali i liberalnih medija koji su ga dosad podržavali.
Tom Holland otišao je sad i korak dalje i u jednom listu objavio svima da je ponosan što je kršćanin jer samo kao takav može shvatiti istinu o sebi i svijetu i sagledati puninu – njegovo odrastanje na mitovima atesitičke religije i filozofije i njegova spoznaja o predrasudama prema kršćanstvu mogu biti vrlo poticajna za mlađe generacije europskih pisaca i znanstvenika zavedenih zvučnim imenima antičke i novovjeke filozofije, koja je izbacila Boga iz ljudske egzistencije i time ga od slobodnog i ponosnog sina svemogućeg Tvorca povijesti srozala na karikaturu samog sebe- poslušnu jedinku odioznog državnog aparata, bez spoznaje koja mu je svrha i cilj na zemlji u vremenu koje mu je dano.
“Trebalo je proći puno vremena dok nisam shvatio da moj svjetonazor i moji postupci uopće nemaju temelj u rimskoj ili grčkoj kulturi već su duboko prožeti kršćanstvom i ponosan sam na to.
Kad sam bio još mali način i stil kršćanskog odgoja izazvali su u meni pomutnju. Kao prvo, dinosauri. Kao danas se sjećam šoka koji sam doživio kad sam na satu vjeronauka otvorio Bibliju za djecu i tamo pored slike Adama i Eve vidio brahiosaura. Bilo mi je tek šest godina ali sam znao da ni jedan čovjek na svijetu nije nikad vidio jednog sauropoda. Na tu pogrešku učitelj nje reagirao i to je u meni izazvalo još veći potres. Po prvi put se u moju kršćansku vjeru uvukla neka sjena. S vremenom se ta tama samo povečavala.
Moj interes za dinosaure proširio se na interes za antička carstva. Čitajući Bibliju moju pažnju nisu privlačili sinovi Izraela ni Isus sam, već njihovi protivnici: Egipčani, Asirci, Rimljani. Poljuljan u vjeri topilo se moje oduševljenje za boga, karizmatičniji su mi bili bogovi Olimpa; Apolon, Atena, Dionis, jer su se više voljeli zabavljati nego stvarati zakone. Bili su niškorisni, egoistični i okrutni ali upravo to im je davalo oreolu
prave rock – zvijezde. Kasnije sam čitao Gibbona i druge velike pisce prosvjetiteljstva i preolako sam uvojio njihov način razmišljanja u smjeru: Trijumf kršćanstva doveo je do praznovjerja i priječio put pravom znanju. Moderna, nauprot tome,teži ponovnoj uspotavi davno zaboravljenih antičkih ideala. Likovao sam. Mislio sam da sam konačno našao znanstveno uporište ( za svoju djetinje instinktivnu antipatiju prema Bogu kao direktnom protivniku slobode i dobre zabave.)
Poganstvo je po menui bilo poraženo a na scenu je stupio Nobodaddy ( izraz W. Blakea za autoritarnog Boga koji nikom nije otac) sa svojom inkvizicijom, križarima i licimjernim puritancima. Nestalo je boje i životnog soka sa zemlje. “Svijet je od tvog daha posivio,.. pobijedio si, Galileo ” – tako je napisao Swinburn parafrazirajući Julijana Apostatu, zadnjeg poganskog rimskog cara kod kojeg apokrifno stoji: Ti si me pobijedio, Galilejče!
Sve sam to instinktivno upio u sebe kao svoje. Nije stoga neobično da sam u sebi slavio klasični svijet kao onu epohu koja me stvaralački nadahnjivala. Godine koje sam proveo istražujuči i pišući knjige o starim narodima samo su potvrđivale moju fascinaciju Spartom i Rimom. Njima sam hranio svoju fantaziju kao nekad dinosaurima. Divovski mesožderi, ma koliko zadivljujući bili, u stvarnosti su kreature zastrašujuće prirode. Vrijednosti koje je gajio Leonida, kod svojih podanika prakticirajući posve kriminalnu eugeniku i ubijajući po noći djecu u svrhu odgoja “nad-junačine” nisu moje vrijednosti, postajalo mje je sve jasnije.
Kao ni vrijednosti Cezara koji je, kako je poznato, pobio milijun Gala i još nebrojene narode stavio pod svoju čizmu. Bio sam najednom šokiran takvim nedostatkom senzibiliteta a naročito time kako je starim civilizacijama nedostajao svaki osjećaj za siromašne i slabe.
Tako se u meni počela rušiti centralna misao prosvjetiteljstva da nemamo što zahvaliti kršćantvu.
Voltaire je napisao:”Svaki pristojan, svaki razuman čovjek treba prezrijeti tu kršćansku sektu.” Samo da ne bi morao priznati kako svoje moralne poglede crpi iz kršćanstva, navodio je antičke pa i kineske filozofe za uzore.
Ali, i tekako je bio zadojen upravo kršćanskom etikom dok je govorio o potlačenima. “Mi navještamo Krista Raspetog, za židove izvor pomutnje, za pogane najveća ludost” – pisao je sv. Pavao i imao je pravo jer, ništa nije bilo provokantnije i odbojnije za ukorjenjeni sustav mišljenja njegovih suvremenika, Židova, Grka ili Rimljana od predodžbe Boga koji bi se dao raspeti svojom vlastitom voljom.
U našoj svakodnevici s Kristom upravo zaboravljamo razmišljati koja je on razorna snaga i koja posebnonst. U onom dobu bogovi su bili tu da vladaju, održavaju red i kažnjavaju a ne da sami budu kažnjavani. Ali, kršćanske zemlje kao naše zapadne još uvijek su obilježene žigom revolucije od prije dvije tiuće godina iako vjere sve više nestaje. To je razlog zašto većina i u ovom post-krsšćanskom dobu još uvijek smatra zdravo za gotovo da je plemenitije podnositi bol nego drugima zadavati patnju.
Još uvijek večina smatra da je svaki život jednako vrijedan i dostojan. Zahvaljujući kršćanstvu. Obzirom na moj moral i moju etičnost naučio sam da me nisu oblikovale ni grčka ni rimska kultura već posve i bez ostatka, kršćanska i da sam jako ponosan na to,” napisao je Holland i tako razotkrio laž u koju je bio uljuljan godinama!
Slava Isusu!