Moramo priznati da u Hrvatskoj raste broj onih koji u ništa više ne vjeruju....
„Najgore je što živimo u moralno pokvarenom okružju. Moralno smo se razboljeli jer smo navikli jedno govoriti, a drugo misliti. Naučili smo da ni u što ne vjerujemo, da ne primjećujemo jedan drugoga, da se skrbimo samo za sebe. Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, sućut, poniznost, opraštanje izgubili su svoju dubinu i razmjer i za mnoge od nas znače tek stanovitu psihološku osobitost, ili se čine zabludjelim pozdravima iz davnih vremena, ponešto smiješnim u eri računala i svemirskih raketa. Samo rijetki od nas bili su sposobni glasno uzviknuti da moćni ne bi smjeli biti svemoćni…. “ Novogodišnji govor Vaclava Havela održan u Pragu 1990. god.(Vijenac 12. siječnja 2012. str. 18.)
Taj veliki Havel! Uopće se ne čudim nakon pročitanog novogodišnjeg govora i svega što je za života radio da je imao tako veličanstven ispraćaj i toliko znamenitih ljudi na sprovodu. Govor sa početka stranice je izrečen prije 20. godina. Zapravo prije 25. godina. A izuzetno je aktualan i može se primijeniti na naše domače prilike. Na našu lijepu, a jadnu Hrvatsku. Kažu da smo dobar narod. Kažu da smo od stoljeća sedmog na ovim prostorima. Ali morali bismo priznati i reči da smo postali pokvareno okružje. I to ne samo po onima koji su nas vodili: HDZ-e i SDP-e, nego narod je postao loše okružje. Moramo priznati da smo postali bolestan narod. I da smo se jako razboljeli. To bi morali hrabro govoriti političari, a još više crkveni ljudi. Često ti koji nas vode ili govore nejasno ili diplomatski zamaskirano su bez iskrenosti. Ne bi li narodu trebalo reći sve iskreno u oči poput Havela koji nije frizirao misli ? Zar ne? Zar to nije vidljivo iz spomenutog citata. Bolestan smo narod! Treba nas liječiti u svim segmentima. Nije samo jedan čovjek korupcija. Nije ni samo jedna hobotnica. Zar često nije tako da i crkveni ljudi i laici jedno govore, a drugo misle? Moramo priznati da i u Hrvatskoj raste broj onih koji ni u što ne vjeruju. Ne raste, nego se smanjuje broj polaznika svetih misa. Vjera ne raste, nego se umanjuje i slabi ili je negdje užasno tradicionalistička. Premalo smo socijalna država. Premalo smo za pravu solidarnost i sućut. To kao Crkva često činimo prigodničarski; za Uskrs i Božić. Reći istinu sebi i o sebi i narodu velika je hrabrost. Čini mi se da naši političari i crkvena hijerarhija u propovijedima premalo govori istinu. Premalo poput Vaclava Havela idemo u srž problema, srž stvarnih događanja. Točna je tvrdnja Vaclava Havela da su njegovi sunarodnjaci već 1990. god. skrbili samo za sebe. Ali je točna i tvrdnja da i na našim prostorima već dugi niz godina vlada stanje te konstantne brige samo za sebe. I kod nas sve ovo vrijeme kroz 25. godina postojanja samostalne Hrvatske, čini mi se da su mnoge antropološke vrijednosti, vrline izgubile svoju dubinu. Iskvario se narod! Iskvarili su ga „zločesti“ mediji: te ljubav, sućut, prijateljstvo, a pogotovo poniznost ne znače toliko puno koliko su te vrijednosti nekad bile na cijeni. Nisam starac, ali se sjećam mojih kapelanskih dana u Travnom i one živahnosti mladih i njihove zauzetosti za župu. Sjećam se tog doba još čvrstog komunizma 1984-1989. kada je još bilo velikog ponosa zbog katolicizma, osobne vjere, ali i poniznosti. Siguran sam da je u to vrijeme i Crkva po kardinalu Kuhariću i drugim vrlo agilnim župnicima bila izuzetno poštivana. I danas u nas ima moćnih koji se ponašaju kao svemoćni. Ima ih nažalost na svim razinama. Samo nema dovoljno hrabrih u hrvatskom društvu koji bi poput Havela analizirajući ono što je loše, to i izrekli tamo gdje to treba hrabro izreći. Ima stvarno moćnih koji misle i ponašaju se kao svemoćni.Ima i poltrona koji im služe bespogovorno. Ali sve to nema velikih perspektiva na duge staze. Sada stvarno znam da mi trebamo svoje domaće, hrvatske Havele u svim segmentima hrvatskog nacionalnog korpusa. Da je to tako vrlo brzo se možemo složiti ako smo samokritični, pošteni prema sebi i svome narodu. A to bi trebala biti naša glavna odlika. Vrlina svakog čovjeka u obitelji i općenito u društvu trebala bi biti poniznost. A uz poniznost havelovska hrabrost iskrenost i odlučnost. Nadam se da je to tako i da takvi želimo biti.