ONA IMA ZAISTA POSEBAN DAR: Pokojni joj otkrivaju što se zapravo događa nakon smrti!

Tajanstveni oblak okružuje čovjekovu smrt. Umirući to osjeća, a rođaci pokojnika postavljaju sebi sljedeća pitanja: “Što se dogodilo s onim koga smo voljeli? Što će se dogoditi sa mnom nakon što umrem?” Jedini odgovor na ova najvažnija pitanja daje Isus:

“Tko vjeruje u mene, ima život vječni” (Iv 6,47).

Postoji vječni život, postoji nebo koje nam je otvorio svojom mukom i uskrsnućem, postoji Njegovo učenje kako doći do neba, i postoje upozorenja da ne izgubimo vječni život. Krist nam govori da kroz prag smrti ulazimo u novi život, gdje sve ima duhovnu dimenziju, gdje nema prostora, materije, vremena, patnje i straha, dok je Bog sve u svakome – vječna Ljubav i Svjetlo.


Kako bi približio ljudima istinu o posljednjim stvarima koje ih čekaju, a prije svega ublažio taj prirodni strah od smrti ili neznanja o sudbini pokojnika, Bog ponekad daje dar kontakta živih na Zemlji s živima na Nebu, posebno dušama u čistilištu.

Donosimo vam i izvještaje su djevojke Ane, Poljakinje s posebnom karizmom da razgovara s živima na nebu, a objavljene u poljskom katoličkom časopisu ‘Ljubite jedni druge’.



Pisani razgovori su dijelom osobne prirode, ali mnogi njihovi fragmenti, u kojima su mi objašnjena neka pitanja vezana za vjeru, opće su naravi, kao da su namijenjene većem broju ljudi. Ponekad su me čak i sugovornici poticali da podijelim neke tekstove. Podijeljeno s prijateljima izazvalo je razne reakcije: od odbijanja preko sumnje do – oduševljenja. Oni koji su prihvatili ove tekstove naglasili su da su ih učvrstili u vjeri, smanjili strah od smrti, a iznad svega probudili duboko povjerenje u Boga, sigurnost Njegove ljubavi i milosrđa, želju da mu budu bliže, da odgovore na Njegovu ljubav za nas. Također su tvrdili da sada više cijene razmjenu darova između neba, čistilišta i zemlje: ljubavnu bliskost mrtvih, njihovu pomoć i brigu za nas, kao i našu sposobnost da pomognemo molitvama i djelima milosrđa, pa čak i svijesti da možemo surađivati ​​s našom spašenom braćom i sestrama radosno sudjelujući u svetoj misi. Općenito govoreći, rekli su da se više osjećaju kao dio univerzalne Crkve. Naglasili su upravo to, a ne samo zadovoljenje znatiželje ili uzbuđenje zbog izvanredne prirode ovih tekstova.

Odlučila sam podijeliti svoje zapise. Na to me potaknuo sadašnji duhovni ravnatelj (teolog, isusovac). Štoviše, u toj nakani me potvrdio Gospodin naš Isus Krist. Naš Gospodin nije samo želio podijeliti već snimljene razgovore, već je i naznačio odabrane sugovornike. Naši prijatelji na nebu, znajući za Gospodina i život nakon smrti, iznijeli su svoja svjedočanstva o susretu s njim u smrti i njegovom prelasku u kraljevstvo nebesko.’

Gospodin Isus dolazi svima u trenutku njihove smrti. Slijepac o svojoj smrti kaže: “Smrt je najvažniji trenutak u životu. Možda zvuči čudno, ali za nas je to rođenje života u vječnosti, u koji potpuno ulazimo u svoje shvaćanje – za svakoga drugačije,  to bi trebala biti – u Božjoj nakani – duhovna zrelost, ali to se rijetko događa”.

No jedno je zaista sigurno: svatko tko umire zna da je to smrt, čak i ako je ljudskim očima nesvjestan. S druge strane, događa se da ljudi koji su izrazito vezani za život i drže se života zbog straha da će ga izgubiti, ne žele vjerovati, objašnjavajući sebi da je to san, groznica, delirij ili iluzija. Bog nikoga ne tjera da se oslobodi svojih iluzija, Bog nikoga ne tjera ni na što.

I u čistilištu ima vremena, ali u drugom smislu; može se grubo nazvati – psihološkim vremenom. Tako da svatko ima dovoljno vremena da odluči o sebi dok je pred vratima, jer misao je izvan vremena, i ako naš Gospodin, Isus Krist (naš Spasitelj, Otkupitelj, a time i Onaj koji je svojom žrtvom smrću stekao pravo nama), ako Gospodin prepoznaje da je nekima od nas potrebno vrijeme za donošenje odluke, daje nam ga onoliko koliko je potrebno. Uostalom, on brine o našoj (!) sreći.

On je sa svima koji ga pozovu, pa makar on bio Židov, islamist ili ateist, i odgovoran je za one koje je krstio u svoju Crkvu jer je tako odlučio. On je Zakonodavac – sam.

Kad sam shvatio da umirem, ili možda da sam umro – vidio sam Isusa našeg Gospodina. Shvatite! Ja, slijepac, vidio sam Gospodina kako pruža ruku prema meni, smiješeći se prekrasnim osmijehom, dirnut i sretan što me vidi! Čuo sam: Tama je zauvijek nestala. Sine moj, čeznuo sam za tobom. A ti – želiš li biti sa mnom?

Želiš li biti samnom? Naš Gospodin Isus Krist je sama svjetlost! Sama ljubav! Oduševljenje! Bljesak! Ovdje nema riječi za opisati to. Želiš li? Čekao me! Na mene! On – čista čistoća! Sunce vječnosti! Majka i otac! Brat i prijatelj! – SVI! Možete to osjetiti, a ne razumjeti, ali sa sigurnošću znaš da je to Onaj koji je bio naš cilj, ispunjenje naših snova, kraj naših traženja i nedaća, zadovoljstvo čežnje, odmor, hlađenje, utišavanje suza i najdublji mir žednog srca.

A ja …! Tada se odjednom vidite takvi kakvi jeste: nedostojni, prljavi, mali i siromašni, nezahvalni, bezumno ste rasipali Njegovu stalnu ljubav, tužili se, nezadovoljni ste, puni zamjerki i žaljenja – apsolutno nedostojni. A onda, kad cijelo srce pukne od želje da padne pred noge, priljubi se zauvijek uz te probodene noge i nikad, nikad ne otiđe od njega – savjest ti govori: nisi dostojan.

U Gospodinovim očima ima razumijevanja, suosjećanja i opravdanja. Objašnjava nam: niste to htjeli, niste razumjeli, niste znali koliko ste voljeni, patili ste, bilo vam je teško i teško, bili ste sami, bili ste povrijeđeni … Isus zna sve o meni jer me nikad nije ostavio samog. On opravdava i objašnjava, ali ja znam da sam znao – kršten sam, išao sam na vjeronauk, čuo sam Njegove riječi, mogao sam svakog trenutka posegnuti za njima (za Evanđeljem), dok milijuni ljudi nisu imali tu pomoć. Imao sam ogromno blago koje nisam koristio i zanemario. To je suočavanje licem u lice s istinom o sebi!”

A evo što je izjavila druga duša: “Ono što smo nazvali pakao, postoji i nešto je što prelazi granice ljudske mašte. Dano mi je da ih vidim ili razumijem, doduše izvana, kako bih shvatio od čega me Krist spasio. Ja i svi mi. Također znam da je njegova milost vječna i da je On taj koji se bori za svakoga od nas do posljednjeg daha.

Užasno je kad se s pravdom Gospodina susretnu okrutni, nemilosrdni ljudi, ravnodušnim prema patnji drugih. Otac naš zauzima se za svaku ljudsku suzu, a da ne govorimo o životu druge osobe. Užasna je situacija biti ubojica i ne pokajati se, jer su ušli u Božje prerogative: sami su sebe postavili sucima svojim bližnjima!

Bog nikoga ne osuđuje na pakao. Pakao postoji jer postoje stvorena bića koja bježe od svog Stvoritelja jer nisu u stanju živjeti u svjetlu istine o sebi. Da bi nastavili postojati, moraju otići u vanjsku tamu, dalje od sjaja istine, od vatre ljubavi. Onaj tko niječe istinu ne može podnijeti njezinu moć. On bježi.

Ali Bog, do posljednje sekunde čovjekova života, čeka jedan bljesak žaljenja, jedno: sagriješio sam protiv tebe, oprosti mi. Dakle, pakao je rezultat svjesnog izbora čovjeka koji je znao istinu, ali ju je odbacio, prezreo i povrijedio – mrzio je Boga ili Njegov odraz u svojim bližnjima. Ali ima ovdje, s nama, i velikih zločinaca, onih nad kojima se Bog smilovao, jer nisu znali što čine.

Znate, kad bismo više molili u svom životu, prinosili svoje patnje za druge ljude, usrdnije molili Mariju i Krista Gospodina za njih, mogli bismo spasiti – barem u zadnji čas – mnoge od onih koji propadaju za vječnost.

Oni nas mrze, ali nama ih je žao jer znamo što je biti s one strane Ljubavi, a znamo da su naša ljubav prema bližnjemu, naše milosrđe, naša dobrota i suosjećanje bili premali.

Nismo mogli oprostiti kao što je Isus učinio, niti se ponuditi u žrtvi za njih. Nismo znali voljeti svoje krvnike, a pred njihovom stalnom tragedijom, naše privremene patnje nisu bile ništa.”

Druga duša kaže: “Krist Gospodin, naš je Spasitelj, cilj naše naklonosti, ljubavi, zahvalnosti i obožavanja. Cijelo je nebo okrenuto k Njemu (poput suncokreta prema suncu), pogađamo Njegove želje kako bismo nekako mogli pokazati Gospodinu veličinu naše ljubavi prema Njemu. Ne postoji takva ljubav kakva je On na zemlji. Ne postoji usporedna ljestvica. Čovjek ne može zamisliti da bi mogao biti sretan kao što smo svi mi ovdje. Svjesni smo da je ta ljubav trajna, vječna. Njezino dijeljenje – jer Gospodin neprestano komunicira sa svojim stvorenjem – ta prevladavajuća ljubav, koja se više ne opire u nama, kao što se bila opirala na zemlji, ispunjava nas i širi, čini nas sposobnima prihvatiti još veću snagu ljubavi.

Ovo su usporedbe, ali zamislite da dišete i svaki udah je dublji, svaki vam daje više života, više snage, sposobnosti da razumijete, da znate, samo da rastete. Ovdje sam shvatila da čovjeku, da bi stvarno živio, treba ljubav, ali duh treba istinsku ljubav, a ne njezine zamjene – treba ljubav Boga, svog Stvoritelja i Oca. Kad bismo mogli voljeti ljude na zemlji kao što Bog voli nas, nestale bi nesreće, očaj i suze. Zato je osobni odnos svake osobe s Bogom toliko važan i temeljan. Jer kako stalno želimo voljeti vlastitom snagom, mi zapravo nemamo i ne postižemo ništa.

U misticizmu Katoličke crkve posjeti duša iz zagrobnog života nisu neobični. Mnogi su sveci poput recimo padre Pija imali viđenja duša iz čistilišta i to ne treba miješati s duhovima. Razlika je u tome što te duše isključivo dolaze same (bez ikakvog poziva) izabranim dušama na zemlji i što isključivo traže samo i jedino – molitvu, žrtvu i svetu misu za njihovo izbavljenje. Jedna od mističarki koja je govorila s tim dušama bila je Maria Simma iz Austrije kojoj su se duše često javljale za pomoć, za molitvu.

Svete duše su joj više puta govorile da im je najveća pomoć koju mogu dobiti od onih ovdje na zemlji, prinošenje svete mise. Uz misu, sveta krunica i križni put vrlo su im korisni. Svaka žrtva koju podnesemo – čak i najmanja – prinesena posebno za njih ima veliku vrijednost u Božjim očima i uvelike umanjuje njihove patnje i vrijeme u čistilištu. Jadne su joj duše rekle da je i najmanja molitva ili žrtva poput davanja hladne čaše vode osušenom došljaku koji putuje u najsušoj pustinji.

Kako kaže Maria, duše u čistilištu najviše “rastužuje” što su ih njihove obitelji u potpunosti zaboravile. S pravom se tako osjećaju jer ne primaju nikakvu duhovnu pomoć od onih kojima su oni sami pomogli za vrijeme života. Samo je mali broj molitava upućen njima, čak i za vrijeme sprovoda. A upravo im je molitva najpotrebnija! Sve komemoracije i sjećanja priređena u njihovu čast, iako dobronamjerna, ne pomažu im u oslobađanju od patnje te od pročišćavanja.

Također, Mariji je pokazano da se najveći broj duša iz čistilišta oslobađa upravo na Božić, zatim na Veliki petak, Uzašašće, Dušni dan i na blagdan Velike Gospe. U suzama te duše pozivaju da molimo za njih.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI