Otac Daniel nakon što je napustio Crkvu postao je uspješni bankar. Sve dok nije slučajno posjetio Međugorje, gdje je shvatio kako ima svećeničko zvanje.
Daniel je za jedno ljeto, kada je radio na Wall Streetu iznajmio kuću u Amalfiju u Italiji. Kad je prijateljica željela posjetiti Međugorje, mjesto Gospina ukazanja s druge strane Jadranskog mora, Daniel je odlučio krenuti s njom. Unatoč privilegijama i luksuzu svog posla, tijekom godina postao je vrlo nesretan. Počeo je imati noćne more koje su u konačnici dovele do višemjesečne nesanice. Nakon cjelonoćnog sna u Međugorju, Daniel se probudio s nevjerojatno dobrim osjećajem.
Kaže da riječ mir nije dovoljna da opiše osjećaj koji je imao. Tog je dana potražio svećenika i nakon 20 godina se ispovjedio i vratio Katoličkoj crkvi.
No, to nije sve, ovaj bankar s Wall Streata, danas je svećenik i o tom čudu progovorio je za ‘Plodove Međugorja’.
“Moja majka posjetila je Međugorje otprilike 1989. godine. Zaručnik moje sestre imao je strašnu nesreću i bio u komi šest mjeseci i one su odlučile poći u Međugorje moliti za čudo i tada sam prvi puta čuo za Međugorje.
I da, nisam povjerovao u to! Kada sam bio dijete, u dobi od 10 ili 11 godina, zlostavljao me svećenik, tada sam donio svjesnu odluku da se nikada više neću vratiti u crkvu. I tako sam na 20-ak godina napustio crkvu i odlučio se obogatiti baveći se bankarstvom i novcem.”
Nakon fakulteta doselio sam na Manhattan i radio na Wall Streetu, zaradio brdo novca, ali sam postao jako nesretan jer sreća ne dolazi od novca. Ona proizlazi iz odnosa s Isusom, a ja nisam znao zašto sam nesretan i još sam počeo imati noćne more.
Ista mora svaku noć, utapam se, ali i bebe pored mene koje se također utapljaju, no ja ih ne mogu dohvatiti. Onda bih se probudio i ne bih mogao zaspati. Mjesecima uopće nisam spavao. Zatim sam iznajmio kuću u Amalfiju, u Italiji. Velika vila, za ljetne zabave s prijateljima i jedna od mojih prijateljica iz New Yorka rekla je da ide u to mjesto Međugorje.
Pitala me da idem s njom jer se nije osjećala sigurno, obzirom da je rat tek bio završio. A ja sam rekao: Pa to je točno preko puta Italije, sigurno je isto kao Italija, zar ne?! Fina hrana i dobro vino i bit će super. Otišao sam u Međugorje 1998. i kada sam stigao u Međugorje, nakon napornog puta, malo sam pogledao uokolo, većinom su starije žene molile krunicu, pa sam odlučio: Ja tu ne pripadam, umoran sam, idem spavati, a ujutro ću naći auto i otići odavde.
Otišao sam u krevet i ujutro se probudio u velikom blagostanju koje sam osjećao, ne mogu to zapravo ni objasniti jer se mora doživjeti da bi znali o čemu pričam, ali kada bih rekao mir, to ne bi bilo dovoljno. Osjećao sam kao da je sa mnom i sa svijetom sve u redu. Sa mnom, s Bogom, sa svime.
A nisam se još bio ispovjedio. Tako da je to bio dar, čudesan dar. Kada radiš na Wall Streetu, bespoštedan je to posao, moraš biti podmukao da napreduješ, moraš biti tvrd. Ciničan, ljut, neumoljiv, usredotočen samo na sebe, na svoj napredak, tako da taj životni stil u osobu unosi unutarnji kaos.
Tamo Boga nema. I budući da sam se osjećao tako dobro, pomislio sam ako boravak u Međugorju predstavlja ovako nešto, ostat ću cijeli tjedan. Znao sam iz djetinjstva da moram ići na ispovijed prije nego mognem potpuno sudjelovati u Misi, pa sam otišao do crkve naći svećenika. I znao sam da bi, nakon 20 godina od zadnje ispovijedi, to morao biti jedan, kako ja kažem, vrlo milosrdan svećenik. Zamišljao sam nekoga tko me neće suditi, osuditi.
A vani je stajao svećenik koji je pričao s nekoliko žena, pričao viceve, one su mu se sve smijale, a on je pri tome pušio cigaretu, tamnoput i zgodan čovjek. I rekao sam: To je taj, pravi hollywoodski svećenik. Idem k njemu, i pitao sam ga: Možete li me ispovjediti? Odgovorio je: Naravno! Čuo je dvadesetogodišnju ispovijed moga ludoga života u New Yorku.
Na kraju me odriješio, a onda rekao ove veoma neobične riječi: ‘Mislim da imaš svećeničko zvanje.’
Ostatak svjedočanstva pogledajte ovdje.