Blaženstvo s. Faustine dogodilo se nakon čudesnog ozdravljenja Mureen Digan, stanovnice Massachusettsa, 1981. godine.
Dana 20. prosinca 1999. godine u Vatikanu je objavljen dekret da je zahvaljujući zagovoru bl. Faustine, 1995. godine ozdravio i fra. Ronald Pytel iz Baltimorea.
Na taj način ispunjen je jedan od bitnih uvjeta za kanonizaciju sestre Faustine, poljske časne sestre i mističarke, koja je umrla u Krakovu 1938. godine. Svečanost kanonizacije održana je u nedjelju milosrđa 30. travnja 2000. godine u crkvi sv. Petra u Vatikanu. Bila je to prva kanonizacija u jubileju i u novom tisućljeću.
Svjedočanstvo
Moje ime je Ronald Pytel i ja sam župnik crkve Gospe od krunice u Baltimoreu, Maryland. Svećenik sam 26 godina. Za svećenika sam zaređen u župi Gospe od Ružarija. Dolazim iz poljske obitelji.
Kao dječak, još u osnovnoj školi, vidio sam sliku Milosrdnog Isusa s natpisom: “Isuse, uzdam se u Tebe”. No tek 1987. godine, tijekom hodočašća u Međugorje, bolje sam se upoznao s pobožnošću i Krunicom Božjeg milosrđa. Godine 1995. bio sam bolestan cijele zime i proljeća. Simptomi bolesti ukazivali su na prehladu, alergiju i bronhitis. Nisam mogao doći do daha nakon što sam otišao na prvi kat i nastavljao sam bespomoćno kašljati. Dogovorio sam termin kod liječnika opće prakse koji je potvrdio dijagnozu alergijskog bronhitisa.
Tijekom istog posjeta liječnik je primijetio da nešto nije u redu sa mojim srcem pa me uputio na specijalistički pregled, takozvani Doppler ekokardiogram. Ovaj sam pregled obavio 7. lipnja 1995. godine. Pokazalo se da mi je aortni zalistak sužen do te mjere da je samo 20 posto krvi protjecalo kroz njega. Dakle, radilo se o ozbiljnom zatajenju srca.
Dana 8. lipnja trebao sam posjetiti dr. Nicholasa Fortuina, poznatog kardiologa u poznatoj bolnici John Hopkins u Baltimoreu. Doktor Fortuin smatra se jednim od najboljih kardiologa u Sjedinjenim Državama. Nakon što je proučio moj ekokardiogram, potvrdio je dijagnozu aortne stenoze. Propisao mi je lijekove i poslao me kući s nalogom za odmor u krevetu do operacije u bolnici John Hopkins. Dana 14. lipnja 1995. u 6.30 sati ujutro moj najbolji prijatelj, vlč. Larry Gesy, odvezao me u bolnicu. Usput je izgovorio proročansku rečenicu: “Ne brini Rone, sve to ima veze s Božjim milosrđem.”
Među osobnim stvarima koje sam poniio sa sobom u bolnicu bio je i dnevnik blažene sestre Faustine. I dok nisam bio oduševljen nadolazećom operacijom, srce mi je bilo mirno. Moje je srce operirano na dan početka devetnice, prije proslave Presvetog Srca Isusova. Nakon operacije smješten sam na odjel intenzivne kardiološke njege.
Sljedećeg dana izvađena je želučana sonda i ventilator. Kasnije sam premješten u jednokrevetnu sobu na odjelu kardiologije, gdje sam sljedeće dane proveo oporavljajući se.
Tijekom oporavka čitao sam Dnevnik blažene sestre Faustine i svaki dan molio Krunicu Božjeg milosrđa.
Nakon operacije, dr. Peter Green, kirurg, susreo se s vlč. Gesym i rekao mu da mi je srce jako oštećeno zbog suženog ventila koji sprječava nesmetan protok krvi. Da operacija nije izvedena, bio bih mrtav. Otpušten sam iz bolnice u ponedjeljak, 19. lipnja, pet dana nakon operacije. 7. srpnja, nedugo nakon izlaska iz bolnice, imao sam novu komplikaciju, naime pleuritis; Imao sam jake bolove u prsima i visoku temperaturu. Ponovno sam primljen u bolnicu i bilo je dokaza da se oko lijevog pluća nakupila tekućina. Tekućina je uklonjena i dobio sam antibiotike. Kad su liječnici bili sigurni da nisam u opasnosti, dobio sam niz lijekova i otpušten iz bolnice.
Postupno sam u srpnju i kolovozu povratio težinu i snagu. Posjetio sam doktora Fortuina u kolovozu. Nakon pregleda vlč. Gesy, koji je bio sa mnom, htio je znati o mom zdravlju. Doktor Fortuin mu je rekao da više neću moći normalno funkcionirati i da nemam šanse za duži život. Lijeva klijetka bila je vrlo slaba, a moje je prijeoperacijsko stanje bilo izuzetno opasno. Otac Larry bio je iznenađen i šokiran ovom dijagnozom i postupno me upoznao s njom. Vratio sam se u župu početkom rujna i preuzeo svoju dužnost, ali u vrlo ograničenoj mjeri. Dana 5. listopada s budnošću pred Presvetim, molitvama i Krunicom Božjeg milosrđa proslavili smo cjelodnevnu službu, krunicu i predavanje o daru milosrđa. Dan je završio svetom misom.
Za vrijeme svete mise bio sam glavni slavljenik. Tijekom homilije govorio sam o povjerenju u Boga i o tome kako me je Bog dotakao svojim milosrđem. Fizički sam se već osjećao bolje.
Te večeri, skupina ljudi koja je pripadala službi “Djeca našeg oca” molila se nada mnom za ozdravljenje. U molitvi se zazivao zagovor blažene sestre Faustine a ja sam častio njezine relikvije. Tijekom molitve počivao sam u Duhu Svetom. Ležao sam na podu oko 15 minuta. Bio sam potpuno budan, ali se nisam mogao pomaknuti. Osjećao sam se kao osoba paralizirana snagom Božje ljubavi. Tek tog dana kasno navečer shvatio sam da sam zaboravio uzeti lijek.
Uzeo sam ih tek oko ponoći i pripremio se za odlazak u krevet. Tada sam počeo osjećati bol oko srca, osobito kad sam duboko udahnuo. Do tada nisam osjećao nikakvu bol u srcu, samo bol zbog prerezane rane nakon operacije. To je za mene bilo nešto novo što nisam znao. Mislio sam da sam vjerojatno previše aktivan danju.
Od tog događaja počeo sam osjećati istu bol svaki dan, no ona se pojačala tijekom određenog razdoblja tijekom sljedećih dana. Odlučio sam otići na ocean odmoriti se. Tek sam tada shvatio da se bol pojačava nakon uzimanja lijekova za srce. Sljedeći dan nisam uzeo lijek i nije bilo boli. Nazvao sam doktora Fortuina da mu kažem o svom otkriću. Bio sam siguran da bol uzrokuje lijek za srce, Zestril. Doktor Fortuin mi je rekao da je to najbolji lijek za moju srčanu bolest, a moje tijelo je podnosilo lijek dva mjeseca bez nuspojava. Rekao mi je da ako moje tijelo ovako reagira, bolje je da pola dana uzmem pola doze, a drugi dan punu dozu naizmjence i nazovem ga za tjedan dana.
Osjećao sam se bolje kad sam popio pola doze lijeka. Bol je bila manje intenzivna i brže je prolazila. Nazvao sam doktora Fortuina i obavijestio ga o rezultatima svog opažanja. Rekao mi je da nastavim uzimati polovicu doze još devet dana, čekajući sastanak s njim.
9. studenoga tijekom mog posjeta prof. Fortuinu, nakon početnog pregleda, učinjen je “Doppler ekokardiogram”. Profesor je pregledao rezultate testa i pozvao me u svoj ured. Zagledao se u mene u tišini koja se činila beskrajnom i konačno progovorio. Evo njegovih riječi:
“Ron – netko je intervenirao umjesto tebe.”
Pitao sam: “Što to znači?”.
On je odgovorio: “Srce ti je zdravo.” “Što?” Začuđeno sam povikao. Zatim je profesor odlučno ponovio: “Srce vam je potpuno zdravo.” Nevjerovatno, pokušao sam objasniti: “Ali dr. Green mi je predložio da ponovim ekokardiogram da vidim je li lijeva klijetka ojačala.”
Zatim je prof. Fortuin naglašenim glasom rekao: “Ne, ne – govorimo o savršeno normalnom srcu. Ne mogu objasniti što se dogodilo. Ne morate uzimati nikakve lijekove, i vidimo se sljedeće godine ponovno na pregledu.”
Upitao sam, iznenađen: “Za godinu?”
On je odgovorio: “Da, sljedeće godine. Srce vam je savršeno zdravo.”
Nakon izlaska iz liječničke ordinacije nazvao sam fra. Larry Gesyja i ispričao mu sve što sam čuo od dr. Fortuina. Otac Larry je odgovorio: “Ovo je čudo za koje smo se molili.”
U studenom 1996. u nadbiskupiji Baltimore sazvano je posebno povjerenstvo koje će razmotriti mišljenja liječnika i drugih svjedoka mog čudesnog ozdravljenja.
Dana 8. prosinca došao je vlč. Seraphin Michalenko, vicepostulator procesa kanonizacije s. Faustine u SAD-u. A 9. prosinca vlč. Michalenko, vlč. Gesy i ja otišli smo na Nadbiskupijski sud. Tamo su nam predani svi prikupljeni i zapečaćeni dokumenti kako bismo ih mogli odnijeti u Vatikan. Dokumenti su sadržavali preko 800 stranica medicinske dokumentacije i oko 500 stranica materijala pod zakletvom.
U kolovozu 1998. prof. Valentin Fuster, svjetski poznati kardiolog u bolnici Mount Sinai u New Yorku, pomno je proučavao medicinsku dokumentaciju o mojem ozdravljenju. Četiri mjeseca se upoznavao s njima. Zatim me pozvao na sastanak u New York. Nakon detaljnog istraživanja i konzultacija, dr. Fuster je dao sljedeću izjavu:
“Nakon što je pregledao svu dokumentaciju i razgovarao s vlč. Pytlom, kao i sa svojim suradnicima koji su ga poznavali prije i nakon njegove bolesti 1995., otkrio sam da je došlo do trenutne promjene u simptomima koji su postojali prije i nakon mise ozdravljenja. Potpuni nestanak simptoma bolesti postignut je unutar sljedeća tri dana. Nestali su svi simptomi bolesti oca Ronalda Pytela nakon iscjeliteljske svete mise, što je neobjašnjivo sa stajališta medicinske znanosti.”
Nakon proučavanja svih rezultata ispitivanja i često ponavljanih testova u posljednje četiri godine, doktori medicine koje je pozvala Kongregacija za kauze svetaca održali su konzultacije 16. studenog 1999. godine.
Izglasali su da se trenutna promjena iz teško oštećene lijeve klijetke u potpuno normalnu ne može objasniti nikakvim medicinskim sredstvima. Bilo je to čudo pripisano zagovoru blažene sestre Faustine Kowalske.