Pročitajte odličan intervju s nadbiskupom Franom Franićem čiju obljetnicu smrti obilježavamo na dan 17. ožujka....
Na današnji dan obilježavamo desetu godišnjicu smrti splitskog nadbiskupa Frane Franića i povodom obljetnice prenosimo vam razgovor s njim preuzet iz knjige Putovi dijaloga 2. U razgovoru s nadbiskupom Franićem objavljenom u spomenutoj knjizi on govori o teškom progonu Katoličke Crkve u Hrvata od strane komunista, o progonu njega samoga, o blaženom Alojziju Stepincu, te čudu koje je osobno doživio zazvavši ime Alojzija Stepinca u teškoj bolesti, ali i o Međugorju te Gospi koja mu je progovorila:
Kako ste gospodine nadbiskupe doživjeli komunizam?
Moj cjelokupni svećenički, biskupski, nadbiskupski i profesorski rad odvijao se u komunističkom sustavu. Želio bih poručiti današnjim mladima da trebaju biti oprezni kada je u pitanju taj bezbožni sustav. A oni koji su nas do prije pet, šest godina ubijali i progonili Crkvu, govore da su tako radili jer je bilo takvo vrijeme. To znači da oni ni danas ne priznaju nemoralnost svojih djela, iako priznaju da su ona bila protiv čovjeka, ako ne i protiv Boga. Možda bi da opet dođe njihovo komunističko doba, opet radili isto. Prema tome, pitam: Kako može jedan katolik kršćanin imati povjerenje u takve stranke?
Kada vam je bilo najteže u tom vremenu? Hoćete li nam posvjedočiti događaje iz ljeta 1953. godine?
Ponajprije, komunisti su tada htjeli Katoličku Crkvu u Hrvata odcijepiti od Rima. Pokušali su to još sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, kad nisu uspjeli osudili su ga 1946. na 16 godina robije. Dvije godine su i mene komunisti na to nagovarali. Vicko Krstulović me je poklonima za Božić i Uskrs pokušavao kupiti da prihvatim komunističku ideju odcjepljenja od Vatikana. Nuđen mi je povrat biskupske palače koju su nacionalizirali, obećavali su da će uvesti vjeronauk u školu, itd. Govorili su da ćemo imati velike plaće, moći propovijedati o Bogu, Gospi i Isusu Kristu, sve sto želimo.
U jesen 1952. Vicko Krstulović mi je rekao kako među svećenstvom postoji pokret koji će podržati odcjepljenje od Svetog Oca i da će podržati ustoličenje hrvatskog patrijarha. Govorili su: „Sto će vam Papa? I mi komunisti smo se odrekli Moskve, pa se i vi možete odijeliti od Rima i Pape!“ Odgovorio sam da kako je to politički čin, pa kako su se danas odrekli Moskve, sutra će se opet s njome spojiti. A ja sam katolički biskup i ako se odreknem Pape odrekao sam se Boga i svoje Katoličke Crkve. Ako zanječem jednu vjersku istinu, sve sam zanijekao. Tada bih upropastio svoju dušu, a ja svoju dušu ne mogu pokloniti.
Sto se je dalje zbivalo? Jesu li vas ostavili na miru?
Uslijedili su sustavni fizički progoni. Posebice su mi u živom sjećanju ostali teški trenuci kad sam išao na krizmu u području Neretve, a sa mnom su bili Don Frane Bego i fra Mate Rakić. Posebno pamtim uzvisinu zvanu „Vekica stine“, gdje me opkolilo desetak naočitih momaka s kamenjem u rukama. Tada mi je pristupio jedan od njih, psujući i upitavši me: „Razbojniče, tko te ovamo poslao?“ Odgovorio sam da me poslao Papa, na što on odvrati: „I Papa je razbojnik, kao i ti! Ovdje te narod ne trpi, moraš ići.“ Na to sam rekao: „Evo, ja sam tu među vama, pa ako vam je zapovjeđeno- ubijte me odmah. Ja odavde neću bježati!“ Bio sam siguran da će učiniti ono najgore, ubiti me. Jedan među njima će na to: „Mi nikoga ne tužimo bez suda.“ Tada mi je malo laknulo. Otišli smo među narod koji nas je dočekao s nezaboravnim oduševljenjem.
Jeste li oprostili svojim progoniteljima?
Nije to bas savršeno opraštanje, jer nisam svetac, ali sam uložio napore koliko sam mogao da me mržnja ne bi osvojila. Neka im Bog oprosti! ….
Za Božić 1959. sam teško obolio od septičkog paratifusa i liječio se devet mjeseci u zagrebačkim i švicarskim bolnicama. Tijekom dva mjeseca imao sam temperature 40– 41°C. Tih dana, u veljači 1960. godine saznao sam da Stepinac umire, a kad sam čuo da je umro zazvao sam njegovo ime u pomoć. Istoga trenutka temperatura se normalizirala. To osobno smatram čudom, iako ga se teško može dokazati, jer sam pio lijekove.
Kako ste doživjeli kardinala Stepinca?
Smatrao sam ga pravim svecem i mučenikom. Jedanput sam ga posjetio u Krašiću. Bilo je to 1954. godine kada sam postao apostolski administrator, nakon sto se tadašnji splitsko-makarski biskup Bonefačić povukao, jer vise nije mogao trpjeti torture i mučenja.
Je li moguć dijalog s (bivšim) komunistima?
Da, o čemu sam i pisao u knjizi Putovi dijaloga. Zagovarao sam dijalog i s komunistima, usprkos tome sto su pobili 600 svećenika i bezbroj vjernika Hrvata. Zašto? I Papa Pio XII., kojega su smatrali najvećim antikomunistom, poslao je svoga delegata da vodi dijalog s komunističkim vlastima. Crkva je uvijek, na ovaj ili onaj način vodila dijalog, u svim vremenima i sustavima, počevši od prvih stoljeća progona kršćanstva.
A ekumenizam, dijalog s pravoslavcima Srbima?
Ono sto se sruši, teško se popravlja na materijalnom planu, a na duhovnome još teže. Teško je sada uspostaviti povjerenje. Ako se prisjetimo one poslanice patrijarha SPC, gospodina Germana, upućene kardinalu Kuhariću 1989. godine, onda vidimo da se povjerenje teško obnavlja. Patrijarh u toj poslanici ističe kako je preduvjet suradnji to da se katolici odreknu tobožnjeg učenja Katoličke Crkve da pravo na život imaju samo oni ljudi koji posjeduju čitavu istinu, a to je samo Katolička Crkva, dok svi drugi nemaju pravo na život. Kad bi naša Katolička Crkva bila takva, bila bi to razbojnička crkva. A SPC je uvjerena da mi to naučavamo. Također u toj poslanici stoji da se odreknemo hrvatskoga jezika, jer taj ne postoji, već postoji samo hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski. To su, po patrijarhu Germanu, dva temeljna preduvjeta da bi se s nama moglo razgovarati. Pa, kako to razumjeti? To jedino može samo Bog.
Ali, mi se dijaloga ne možemo odreći, jer je to jedino sredstvo kojim se Crkva legitimno služi. Valja držati otvorena vrata ljubavi, ali ne njihovoj velikosrpskoj ideologiji. Moramo biti svjesni što takvi misle, moramo biti oprezni i u razgovoru veoma razboriti. Što, na primjer, znač nekakva njihova deklaracija o miru, kad misle suprotno? Jer, njihovi episkopi nisu ni spomenuli svoje četnike za bezbrojna zvjerstva nad našim hrvatskim ljudima u Vukovaru, Dubrovniku, za protjerivanje Hrvata i Muslimana iz Banja Luke… Nikada nisu uputili niti jednu riječ osude! A nas kardinal Kuharić je u svojim propovijedima često opominjao naše ljude da ne čne nedjela. Zato mislim da to zlo, velikosrpski fašizam, u ime morala i pravde treba pobijediti.
Sveti Otac je izrazio želju da pohodi Međugorje. Kako vi doživljavate taj po mnogima kontroverzni religiozni fenomen? Molite li se vi Gospi Međugorskoj?
U svome sam duhovnom životu uzeo tri sata molitve i meditacije, sto sam održavao redovito tijekom profesorskog i biskupskog života. A kada sam išao u mirovinu, Gospa mi je u Međugorju savjetovala još barem jedan sat molitve dnevno. Gospa mi je rekla da se više molim i de je osobito važna kontemplacija i svakodnevno razmatranje Božje riječi iz Časoslova kao i molitva krunice iz sva tri dijela, tako da svaki dio traje pola sata. Također i svakodnevni ispit savjesti. Za braću svećenike predlažem, kao sto je Gospa poručila, tri sata molitve dnevno, kada idu u mirovinu, barem još pola sata više. To sam čuo od Majke Božje i toga se redovito držim. Mnogi me pitaju sto sam čuo od Gospe, pa im eto sada kažem.
Je li u Crkvi u Hrvata pobijedila Stepinčeva Crkva?
Pridružujem se mišljenju da je pobijedila Crkva mučeničkom vjerom Alojzija Stepinca. Ako ćemo svoju budućnost graditi na toj i takvoj vjeri, onda mirno odlazim s ovog svijeta. Međutim, ako prevladaju već prisutne ateističke tendencije, strahujem da će biti puno teže. Dodao bih samo to da je Stepinac bio jedan, a svi smo mi njegovi epigoni, njegovi istinski štovatelji koji želimo slijediti njegovu liniju.
Dvojite li možda o povratku komunističkog sustava u Hrvatsku? Neke zemlje, kao sto su Madžarska i Poljska, opet su izabrale stranke ljevice?
Ne bih isključio taj povratak, iako bih ga smatrao tragičnim za našu domovinu. Naime, u nekim socijalističkim strankama prikrivaju se boljševički komunisti kojima su krvave ruke do ramena, a neki žive još i danas u Splitu. Kad ih sretnem okrene mi se utroba. Prema tome, ovi koji su organizirali partije, makar se one zvale i socijalističke, i dalje dan i noć rade i dijele zadatke. U tome im, siguran sam, pomaže komunistička internacionala. Uvjeren sam, jer neke i poznajem, da dolaze iz Italije i tu održavaju sastanke. Njihov je rad ponajprije protucrkveni.