Upravo Kuća susreta Tabor pokazuje da se ljudi bude i da postoji jedna istinska glad za duhovnošću koja zahvaća ne samo mlade nego i ljude srednje i starije dobi koji žele imati iskustvo žive vjere, rekao nam je fra Ivan Matić
Od konca svibnja 2013. fra Ivan Matić pomagao je fra Zvjezdanu Liniću oko vođenja duhovnih obnova na Taboru, a od početka srpnja iste godine je i službeno namješten u Kući susreta Tabor. Danas fra Ivan Matić idući stopama fra Zvjezdana Linića vodi duhovne obnove na na kojima se i danas okuplja mnoštvo ljudi koji svjedoče susret sa Živim Kristom i dubinske promjene svojih života u Isusu. S fra Matićem smo razgovarali o tom fenomenu Kuće susreta Tabor koja u ovim tamnim vremenima postaje utvrda svijetla mnogim ljudima koji čeznu za istinom u Kristu.
Čini mi se da je Tabor kroz sve ove godine, od početka do danas postao uistinu tabor (utvrda) gdje su mnogi susreli Krista, obratili se. Jeste li zadovoljni sa svime što Tabor jest, ili imate još neke planove vezane uz djelovanje Tabora?
Ove godine “Kuća susreta Tabor” slavi svoj 20. rođendan i to je prava prigoda zahvaliti Bogu za sve ono što se kroz ovaj dugi niz godina događa u ovoj doista duhovnoj oazi naše domovine. Vjerujem da ni fra Zvjezdan Linić, kada je davne 1997. godine došao u Samobor i započeo rad u ovoj kući, nije slutio koliko će ljudi proći kroz ovu kuću svih ovih godina, sudjelujući u različitim seminarima i duhovnim obnovama, te koliki će blagoslov donijeti mnogim dušama koji su upravo u Taboru doživjeli svoj duhovni preporod. Ljudi vole doći u Tabor i to me raduje. Dolaze mladi, dolaze obitelji, dolaze naši branitelji, dolaze organizirano različite župe, molitvene zajednice, udruge, itd. U Taboru se može doživjeti ta živa crkva koja se okuplja i slavi Gospodina.
Koji su to tereti, problemi, grijesi po Vašem mišljenju „koji tište ramena“ vjernika i Crkvu u Hrvata?
U vremenu u kojem živimo puno je poteškoća kroz koje prolaze ljudi. Mnoge obitelji jedva spajaju kraj s krajem, mladi nam odlaze, mnoga naša sela i gradovi ostaju bez mladosti, jer mladi jednostavno ne vide nikakve perspektive za sebe i svoje obitelji. Jer kako danas stoje stvari u našem društvu, mladi baš i ne vide neku sigurnu i radosnu budućnost, a mnogi pričaju o budućnosti. Ja mislim da se problem može i mora riješiti sada, jer sada treba dati mogućnost ljudima da rade i žive u sigurnosti i miru, a to onda postaje temelj jedne ljepše i sigurnije budućnosti. Puno puta vidimo da se upravo zbog te nesigurnosti koju ljudi konstantno žive, pojavljuju i mnoge druge poteškoće poput ovisnosti, praznovjerja, razdora u obiteljima i sl. Ono što mi ipak daje nadu to su primjeri mnogih vjernika koje susrećem u Taboru, a i na drugim mjestima gdje imam duhovne obnove, koji, unatoč svim ovim poteškoćama i problemima, svojim životom svjedoče svoju ljubav prema Bogu i domovini, te u vjeri žive i ove teške trenutke s pouzdanjem u Božju providnost koja se uvijek na čudesan način brine za one koji mu vjeruju i koji ga ljube. Takve osobe su mi doista znak onoga dobroga što se događa u našoj domovini i zbog takvih ljudi zahvaljujem Gospodinu koji se tako proslavlja u našem narodu.
Vjerujem da Vam je naporno ponekad voditi dva tjedna uzastopce seminare. Kakav je fra Ivan Matić kad ne vodi seminar. S čime se bavite u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?
Puno je obaveza ali i jako puno radosti u svemu tome. Kad nema seminara tu su onda osobni susreti, razgovori ili ispovijedi. Svaki susret, svaka životna priča ljudi koje susrećem i za mene je jedan veliki Božji dar. Molim uvijek da se u tim susretima dogodi Isus, da On bude u meni taj koji susreće ljude i da svi ti susreti budu Njemu na slavu. Što se hobija tiče tu je glazba koju jako volim i naravno gitara. Isto tako volim čitati, volim šetati u prirodi jer me i to odmara.
Primjećujem da veliki broj vjernika dolazi iz Dalmacije na Vaše duhovne obnove. Kako to tumačite? Koji su razlozi da vole iz daleka doći u Tabor?
U Tabor dolaze iz svih krajeva naše domovine i inozemstva, no može se reći da nekako najviše dolaze iz Dalmacije i po njihovim svjedočanstvima vidim da s velikom radošću dolaze i da im je lijepo u Taboru. Mnogi su od njih upravo u Taboru doživjeli velike promjene u svome životu i to svjedoče drugima, zato vjerujem da ta svjedočanstva potiču onda i druge osobe da dođu i dožive Tabor kao mjesto milosti. Svakako mislim da je to i zato što dolaze organizirano kao župe ili molitvene zajednice, a to je zapravo ona ljepota zajedništva u vjeri koju oni žive i koja ih povezuje i nakon Tabora.
Tabor je dobro organiziran. Imate dobru ekipu: redare i one koji su u organizaciji duhovnih obnova. Kako funkcionira ta ekipa? Jeste li zadovoljni sa suradnicima?
Tabor ima šezdesetak poslužitelja koji svako na svoj način pomaže i sudjeluje u svemu onome što je potrebno kako bi kuća dobro funkcionirala. Puno je toga što treba napraviti prije, za vrijeme seminara i nakon seminara. Bogu hvala na svakom od njih jer bez njih ne bih mogao, a upravo zahvaljujući njima sve lijepo funkcionira. Jako sam im zahvalan što i tako svjedoče svoju ljubav prema Isusu i njegovoj Crkvi, jer doista to je jedan predivan primjer kako vjernici laici sudjeluju u novoj evangelizaciji. Mnogi su od njih i članovi Franjevačkog svjetovnog reda te i tako žive i svjedoče svoj poziv i poslanje u Crkvi.
Recite mi neki radosni događaj koji Vas je posebno obradovao, razveselio i ostao Vam u dubokom sjećanju, a da ste ga doživjeli na nekom od vođenja duhovnih seminara?
Zaista je puno toga što svakodnevno svjedočim i što me istinski raduje jer vidim kako Gospodin doista čini velika i divna djela u srcima ljudi. Svjedok sam mnogih obraćenja ljudi koje su doživjeli kroz duhovnu obnovu; milosti koje su doživjeli kroz svetu ispovijed, svetu misu, klanjanje pred Presvetim sakramentom ili kroz slavlje bolesničkog pomazanja i to radosno svjedoče u svome životu. Kuća susreta Tabor mnogima je donijela veliki blagoslov u njihov život i obitelj, jer su tu doživjeli susret sa živim Bogom koji i danas liječi naše rane, koji ozdravlja i oslobađa od svakoga zla. U susretu s Isusom i s braćom i sestrama mnogi su otkrili ono pravo lice Crkve i s dubokom vjerom iznova započeli živjeti svoj kršćanski poziv u svojim župama, te tako ugrađuju sebe na jedan novi način u život svojih župskih zajednica.
Primjećujem kad ispovijedam na Vašim duhovnim obnovama da su neke ispovjedi potresne, gotovo životne. Kako bi vi opisali dobru, „kvalitetnu“ ispovijed koja nije formalistička?
Mnogi dolaze u Tabor kako bi se upravo kroz duhovnu obnovu pripremili i temeljito ispovjedili. Inače, za vrijeme seminara puno se vremena provede u pripremi za samu svetu ispovijed kroz razmatranja o Božjem milosrđu, o grijehu i njegovim posljedicama, te prije same sveti ispovijedi zajedno prolazimo ispit savjesti, tako da sve to donosi i jedno posebno raspoloženje u srcima ljudi da se mogu iskreno i skrušeno ispovjediti.
Na duhovnim obnovama ima puno mladih ljudi i ljudi srednje dobi. Budi li se Crkva u Hrvata ili još „drijema“? Možda su neki članovi Crkve pozaspali kao apostoli dok je Isus molio! Što s onima koji“ spavaju?“ Kako im pomoći da se probude?
Upravo Kuća susreta Tabor pokazuje da se ljudi bude i da postoji jedna istinska glad za duhovnošću koja zahvaća ne samo mlade nego i ljude srednje i starije dobi koji žele imati iskustvo žive vjere. Mnoge molitvene zajednice koje danas postoje u našoj domovini započele su sa svojim poslanjem upravo zahvaljujući iskustvu seminara na Taboru, jer su tu otkrili važnost življenja i svjedočenja vjere u današnjem društvu. To mi je velika radost jer vidim kako se upravo po tim zajednicama događa nešto doista lijepo i plemenito u našoj domovini.
Pred kojim problemima i izazovima stoji danas Crkva u Hrvata kao zajednica Isusovih nasljedovatelja?
Mislim da je i danas od velike važnosti autentičnost u svjedočenju naše vjere. Da sav naš život i sve naše djelovanje bude prožeto vjerom. Problemi nastaju kada nismo autentični, kada jedno govorimo, a drugo činimo. Samo autentični kršćani, koji istinski žive svoju vjeru u Isusa Krista, postaju primjer i poticaj drugima. Što se tiče izazova, danas ih stvarno ima jako puno, ali ipak meni se čini da su najvažniji oni koji se tiču ljudskog života i obitelji. Svakodnevno vidimo kako se snažno propagira i nameće jedna kultura smrti, kako bi rekao sv. Ivan Pavao II. Zbog toga smo pozvani da i danas hrabro i odvažno svjedočimo evanđeosku poruku života. Nadahnuti tom porukom pozvani smo čuvati ljudski život od njegova začeća pa sve do prirodne smrti. Pozvani smo brinuti se za naše obitelji, za starije, bolesne i nemoćne. Pozvani smo iskazati djelotvornu ljubav svima onima koje Isus naziva najmanjima. U tom kontekstu i danas je snažna i jasna Isusova riječ: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 40).