Uvijek sam bio kritičan prema onima koji imaju lijepe misli i riječi ali ne žive ono što govore. Stoga sam bio zaključio da mi je bolje šutiti....
Na Jarunu, u župnoj crkvi Sveta Mati Slobode, svake nedjelje i blagdanom svetu misu predvodi don Mihovil Kurkut, don Boscov salezijanac. Na toj misi se okupljaju pretežno mladi: studenti, radnička mladež, i ljudi srednje dobi. Svaka sveta misa je vrlo dobro posjećena. Razlog tome su vjerojatno i vrlo dobre propovijedi mladog salezijanca don Mihovila, koji ima svoj propovjednički stil, vrlo bogatu duhovnu nit koja se provlači kroz sve propovijedi. A to je ljude oduševiti za živog Krista, doživjeti ga da je On tu sada, u svakoj patnji i radosti. Snažan je motivator kako osobno oduševiti vjernike za živog Krista i prihvatiti ga na razini osobne vjere. Na svetoj misi vrlo dobro svake nedjelje pjeva Zbor mladih koji su svojim pjevanjem odlična duhovno meditativna podloga za stvaranje pozitivnog duhovnog ozračja. Da se na svetoj misi koju predvodi don Mihovil okuplja veliki broj vjernika svjedoči činjenica da svetu Pričest dijeli svake nedjelje šest svećenika. To je vrlo dobar znak koji govori, da je riječ o vjernicima koji imaju svoju osobnu duhovnost i žive doista sakramentalno.
Poštovani Mihovile! Reci nam nešto o sebi. O tome kako si dobio duhovni poziv da postaneš svećenik i nasljedovatelj sv. Ivana don Bosca. Tko ti je bio u mladosti duhovni uzor da se opredijeliš za duhovno zvanje?
Što reći o sebi: Dalmatinac sam odrastao na sjeveru, prvo u Samoboru a zatim u Zagrebu; oduvijek sam sanjao kako ću se vratiti na svoj otok, u Murter i tamo živjeti u kamenoj kući blizu mora, da ću se dobro oženiti imati puno djece (planirao sam trinaest), imati odvjetničku karijeru i dobar Volvo u garaži. To su bili neki planovi, želje i snovi… bilo je i drugih. Uvijek sam nešto tražio, htio nešto više, mijenjao sam ambijente i zanimaciju dok me Gospodin nije našao… tamo gdje sam ja bio: izgubljen u svojim snovima i nedorečenim željama. Dvije stvari su me označile, smrt dva draga prijatelja u Domovinskom ratu i iskustvo animacije u jednom talijanskom oratoriju gdje sam otkrio živoga don Bosca i njegov oduševljen pristup prema mladima u koje je uvijek vjerovao. Tako sam shvatio da Bog govori uvijek, ne samo kroz „dobre“ stvari, nego na razne načine i da ću biti radostan i ispunjen kad prihvatim ono što je za mene pripremio. Stoga sam napustio svoje planove i prepustio se njegovoj milosti. Naravno trebao sam napustiti puno toga: obitelj, Domovinu, prijatelje, Hajduka (bio sam strastveni navijač) i mnogo gluposti. Međutim to napuštanje nisam gledao kao nešto negativno, meni je srce gorilo za Gospodina, htio sam postati don Boscov sin. To sam otkrio u Italiji i zbog toga sam 1994. godine otišao tamo u tuđinu i tamo sam ostao do 2009. godine. U Italiji sam se osjećao pravi misionar, koji je ostavio sve da bi išao za Isusom.
Sveti Ivan don Bosco teško se „školovao“ i probijao prema duhovnom zvanju. Što je tebi najljepše i nadahnujuće za tebe iz životopisa i svetačkog djelovanja don Bosca?
Don Bosco me je osvojio još kao dječaka, kao ministrant imao sam među rukama stripove koje sam doslovno gutao. Odrastao sam na stripovima poput Alana Forda. Ali don Bosco je bio tako živ, uporan, pun radosti bez obzira na poteškoće. Oduševilo me je njegovo ne odustajanje pred tolikim preprekama. Zamisli, izgubio je oca, polubrat mu ne dopušta da uči, s 12 godina mora otići iz kuće, da bi se školovao mora usputno raditi… Tko bi to danas izdržao, tko se ne bi predao ili izgubio? Ali taj mladić, koji je u srcu nosio san, iako ga nije razumio nije se predavao i tražio je svaki dan Božju volju u svom životu. Ta velikodušnost, radost, posvećenu ljubav, sebedarje do granica izdržljivosti, uporni rad na sebi i fizički rad koristeći mnoštvo darova.
Ali znate što me je najviše oduševilo na kraju, da sam u Italiji otkrio da se ne radi o nekoj priči, o događajima vezanim za prošlost… ja sam u oratoriju susreo živoga don Bosca u njegovim sinovima salezijancima i u mnoštvu mladih koji su živjeli njegov stil kao animatori i odgojitelji. Shvatio sam da je to jedan način da se bude kršćanin, jedna prava duhovnost koja te vodi prema Isusu našem jedinom Spasitelju. Kad sam otkrio da to ima veze i s mojim životom više nisam mogao ostati po strani. Iako se razum neko vrijeme bunio, srce je bilo uvjereno da to je način kako želim posvetiti svoj život. Do zadnje kapi znoja ili krvi za spas duša!
Jesu li salezijanci autentični u svjedočenju don Boscove duhovnosti u naše vrijeme? Možemo li reči da je baš takve don Bosco želio u apostolatu, i crkvenom životu ? Ili već možda postoji potreba za reformom? Znamo da su se benediktinci tokom svoje povijesti tri puta reformirali?
Prije par godina papa Franjo, u godini posvećenog života pozvao je redovnike da budu vjerni svojoj karizmi tj. onome što je Duh inspirirao njihove utemeljitelje ali i vjerni poslanju i onima kojima su pozvani danas. To je put za sve nas, ono što danas Crkva traži od salezijanaca je da budu upravo ono što jesu i to sada u ovom društvu. Stoga nas se treba mjeriti po tome koliko smo vjerni don Boscu i koliko smo prisutni među mladima – kao znakovi Božje ljubavi prema svakom mladiću i djevojci. Mi smo relativno mladi red, i mislim da globalno odgovaramo na poziv i potrebe koji su nam zadane. Ovo mislim na naše mnoge prisutnosti u svijetu, zaista malo je zemalja u svijetu gdje nas nema i to idemo često tamo gdje nitko drugi ne dolazi. I u Hrvatskoj svjedoci smo posljednjih godina jednog određenog buđenja, mnoge su inicijative, znakovite prisutnosti u životu naše crkve, veliki broj mladih koji se odlučuju za redovnički poziv u našoj družbi. S druge strane imamo još podosta poteškoća da se oslobodimo određenog sklopa koji se nalazi u nama. To je određena navezanost na prošlost, na neki župničko dijecezanski mentalitet, na određenu udaljenost od svijeta mladih. Jedan moj brat je rekao da trebamo ubiti komunista što je u nama. Mislim da je upravo tu problem, nas salezijanaca a i cijelog hrvatskog društva. A reforma? Ne vjerujem, mi smo jako centralizirani red i nema prostora za neke drugačije struje, važno je biti vjerni zamisli Utemeljitelja i potrebama mladih i crkve.
Što su to „oratoriji“ u naše vrijeme? Mogu li oni mladom čovjeku ponuditi potpunu duhovnost sv. Ivana don Bosca. Postoji li zanimanje za oratorije na župama gdje djeluju salezijanci? Koja su iskustva salezijanaca sa mladima?
Oratorij je poseban stil i način prisutnosti među mladima, u isto vrijeme to je i jadan način organiziranja aktivnosti ali i fizički prostor. Nama u Hrvatskoj još uvijek nedostaje adekvatne organizacije a poglavito prostora zamišljenog i ostvarenog poglavito u svrhu rada s mladima.
Ti si don Mihovile, po mom osobnom uvjerenju vrlo dobar propovjednik. Nedjeljna misa na Jarunu u 19,00 sati je vrlo dobro posjećena. Pretežno se okupljaju mladi na toj misi koja je vrlo dinamična po lijepom pjevanju mladih. Kako se pripremaš za propovijed? Osjećam da ti je svaka propovijed pokušaj kako vjerniku približiti Isusa Krista i u duši mu stvoriti uosobljenu vjeru, a ne podržavati tradicionalnu vjeru. Je li doista tako?
Ne znam što bih rekao, kad sam bio bogoslov razmišljao sam o tome da ne postanem svećenik, nego brat jer nisam htio propovijedati ono što ne živim. Uvijek sam bio kritičan prema onima koji imaju lijepe misli i riječi ali ne žive ono što govore. Stoga sam bio zaključio da mi je bolje šutiti. Pokušavam dopustiti Gospodinu da govori kroz mene, kroz moj karakter, slabosti, moja traženja, borbe… Tako da svaka propovijed je zapravo prava muka, jer počinje preispitivanjem, molitvom i traženjem onoga što Isus želi prije svega meni reći. Tako da taj dio obično me košta puno… jer dolazi iz srca. A onda mi se često dogodi da kad nisam zadovoljan… priđu ti ljudi i kažu: „Hvala“.
Za vrijeme mog studija salezijanci su imali bogatu izdavačku djelatnost. Bavili su se katehezom i katehetikom, pisanjem priručnika za katehezu. Da li je oslabila ta salizijansko izdavačka djelatnost. Ako jest, zašto se to dogodilo?
Mi smo pozvani biti odgojitelji i evangelizatori mladih. Odgajaš prisutnošću a evangeliziraš navještanjem; a što je s onima do kojih ne možeš doći. Don Boscova genijalna intuicija je bila: dobro štivo to jest knjiga i časopisi,novine. Don Bosco sam kaže da za života je tiskao više od dva milijuna knjiga i knjižica. Ovo je podatak od prije 150 godina! Stoga za nas društveno priopćavanje je dio naše karizme. Svugdje u svijetu imamo velike izdavačke kuće. Tako smo i mi za vrijeme komunizma pokrenuli izdavačku djelatnost 1975. godine s KSC koji je jedini u bivšoj državi tiskao katehetske sadržaje. S dolaskom slobode bilo je boljih i gorih trenutaka ali naša izdavačka djelatnost je ostala. Uz pastoral mladih poglavari su mi povjerili animaciju ovog sektora. Tako da sam trenutno voditelj Salesiane d.o.o. poduzeća koji promiče tiskovine za djecu, mlade, obitelji i pastoralne djelatnike. Ovaj sektor je dosta u poteškoći ali za nas ovo je apostolat koji nam je povjeren. Stoga kad znaš zašto i za koga radiš, nijedna žrtva nije teška! A da je don Bosco s nama danas ovdje…bio bi na Faceu, Instagramu i slično!
7. Meni su uvijek bili dragi salezijanci. Kao ministranti smo sa župnikom ljeti odlazili na odmor u Rijeku. Tamo sam vidio kako kod vas postoji duhovnost koja oduševljava mlade za svećenički poziv. Iz moje župe ima nekoliko živučih salezijanaca s kojima se rado sretnem jer imaju nešto posebno u sebi (poniznost, spremnost pomoći domaćem župniku u pastoralu i jednostavnost u pristupu nama petrovcima i običnim ljudima.) Na koje posebno kreposti salezijanci polažu veliki značaj u duhovnosti?
Sjećam se jedne krilatice iz Italije, išla je otprilike ovako: „Osmijeh na licu, srce u ruci eto vama salezijanca“. Don Bosco je želio da nas krasi: Rad i umjerenost. Ali prije svega neumorni rad za spas duša. I puno radosti… jer vrag se boji veselih ljudi!
Župa Jarun je čini mi se veliko polje rada. Stignete li kao zajednica adekvatno voditi župu i biti posvećeni mladima?
Ima nas deset u zajednici, radimo na mnogim poljima ali dajemo sve od sebe. Pravi odgovor bi trebao biti ne stignemo, ali dajemo sve od sebe!
Don Boscova majka Margarita je odigrala vrlo pozitivnu odgojnu požrtvovnu ulogu u njegovu životu. Ima li u naše vrijeme sličnih duhovno jasnih i požrtvovnih majki koje tako duhovno prate svoju djecu kao što je to ona činila?
Mi smo marijanska družba, to znači da na poseban način gajimo odnos prema BDM i stoga majčinstvo učimo od one koja je majka Isusova i naša! A i sam don Bosco kaže da sve što zna o odgoju je naučio od svoje mame. U našim kućama često je potrebna ženska ruka, tako da u mnogim našim oratorijima mnoštvo je majki naših mladih koje se velikodušno daju.
Reci mi don Mihovile ima li nešto što bi ti da si „poglavar“ i da imaš mogućnost u zajedništvu s drugima nešto mijenjao u sadašnjoj situaciji kod salezijanaca, a da smatraš da bi to bila prioritetna promjena u duhu don Boscove duhovnosti i životne prakse. Možda odnos prema siromašnim i izgubljenim mladima koji su dobrim dijelom ravnodušni prema Crkvi?
Mislim da nije stvar vlasti, može malo onaj koji upravlja ako nema s kime upravljati. Važno je imati zajednice i ljude. Najveća investicija danas su ljudi, stoga odgoj je najvažniji dio ove priče. Crkva treba uložiti sve najbolje snage da odgoji nove ljude za nove izazove. Eto tu vidim zadaću i ulogu salezijanaca u našem društvu. A što se tiče siromašnih, ne samo ekonomski mladih to je pravi izazov za nas, jer to je put kojim nas je torinski svetac i zamislio!