Tuga koja dovodi do stanja depresije jedan je od najvećih neprijatelja čovjeka današnjeg svijeta. Riječ je o neprestanom osjećaju nemira i tjeskobe, žalosti koja mnoge ljude paralizira, plaši i čini nesposobnima za vršenje Božje volje na zemlji. Mnogi s tom tugom žive desetljećima ne znajući kako su zapeli u raljama istinskog zla – Sotone, koji posebno kršćanima želi pod svaku cijenu oduzeti radost. Mnogi zato misle da je tuga patnja koju trebaju podnositi, ali nije tako, ti ljudi su udareni i svezani i trebaju se boriti!
Iz knjige svetog Franje Saleškog, Filotea – Uvod u pobožni život, donosimo ulomak koji će nam posvijestiti izvor tuge, stanja u koji zapada mnoštvo vjernika.
Tuga zla
Zla tuga uznemiruje dušu, čini je tjeskobnom, molitvu čini odbojnom, uspavljuje, otupljuje mozak, otima duši savjet, odlučnost i prosudbu i slabi joj snage; ukratko, ona je poput oštre zime koja kosi svu ljepotu zemlje i ukoči sve životinje. Oduzima duši svu milinu, zatvara pa joj svim svojstvima ovlada nemoć. Ako te ikad, Filotea, obuzme zla tuga, drži se ovoga lijeka: ako je tko žalostan, veli sveti Jakov (Jak 5, 13), neka se moli; molitva je najbolji lijek, jer uzdiže duh prema Bogu, koji je naša jedina radost i utjeha. No, kad se moliš, služi se osjećajima i riječima koji potiču na pouzdanje i ljubav prema Bogu, na primjer: Milosrdni Bože! Dobri Bože! Spasitelju moj blagi! Bože srca moga! Radosti moja, nado moja, moj dragi Zaručniče! Ljubavi duše moje! i slično.
Opiri se!
Živo se opiri poticajima tuge, i premda će ti se u tom trenutku činiti da sve radiš hladno, tužno i mlitavo, ne prestaj tako činiti; jer zli koji nas tugom hoće oslabiti u dobrim djelima, prestaje nas napastovati kad vidi da ih ne prestajemo činiti i da će nam donijeti veću zaslugu kad se svladamo. Pjevaj nabožne pjesme, jer zli je često znao odustati od svojih spletki čuvši ih; o tome svjedoči i to što je duhu koji je opsjedao Šaula psalam skršio snagu (1 Kr 16,23). Dobro je primiti se što većega broja različitih vanjskih poslova kako bi se svrnula pozornost duše s tužne stvari, a duh očistio i zagrijao, jer tuga je po svojoj naravi suha i hladna strast. Čini vanjska djela ljubavi pa makar i preko volje, zagrli u mislima raspelo, privij ga na prsa, ljubi mu ruke i noge, podigni prema nebu oči i ruke, zavapi k Bogu iz svega glasa riječi ljubavi i pouzdanja poput ovih:
“Moj je Dragi moj, a ja sam njegova. Dragi mi je stručak mirhe, ostat će mi na prsima. Oči mi ginu za tobom, o Bože, te reci: kad ćeš me utješiti? O, Isuse, budi mi Isusom. Nek’ živi Isus, pa će mi i duša živjeti. Tko će me rastaviti od ljubavi Boga moga?”
I umjereno je trapljenje dobro protiv tuge jer hotimična vanjska pokora donosi unutarnju utjehu; a duša, kad osjeća vanjsku bol, zaboravlja na unutarnju. Izvrsna je i sveta pričest, jer taj nebeski kruh krijepi srce i veseli dušu.