‘Bojala sam se duhovnih obnova i izbjegavala ih, a onda me Bog poslao fra Smiljanu’

Wikimedia Commons

Opisivanje prizora u kojima ljudi gube svijest, ispuštaju krikove i neutješno plaču - na samu tu pomisao ledila mi se krv u žilama. Imala sam veliki strah od duhovnih obnova, ali onda je Bog učinio svoje...

Donosimo vam svjedočanstvo djevojke koja je zazirala od duhovnih obnova, bojala ih se i bježala, sve do trenutka kad nije došla na posljednju srijedu u crkvi u Sigetu koju vodi fra Siljan Kožul, duhovnu obnovu  koja ju je u potpunosti promijenila i vratila ju Bogu.

-Je li prijelomni trenutak u životu jedne mlade osobe onaj kada shvatiš kako doslovno pune 24 godine živiš u uvjerenju kako sama vjera u Boga automatski podrazumijeva njegovu prisutnost u tebi i obratno ili pak trenutak u kojem shvatiš da nikada do sada još nisi bio s njime blizak onako kako nas Isus poziva da zapravo budemo? Sakrametni, sveta misa, Euharistija… Bog mi je bio blizu, ali ja nisam bila blizu njemu. Ili samo možda nisam bila spremna za suočavanje s tolikom Milošću i Ljubavi?

Što se u meni dogodilo da sam nakon svih ovih godina u samo jednoj minuti odlučila otići na duhovnu obnovu kada sam ih doslovno godinama preskakala i moglo bi se reći, stavljala negdje sa strane – pravila se kao da ne postoje? Niti jedan logičan odgovor ne mogu pronaći osim doslovno Božje volje i poziva na koji moje biće više nije moglo ostati hladnokrvno. Godinama sam u sebi skupljala veliki strah od nečega što se zove ”duhovna obnova” jer svjedočanstva u kojima sam čitala o strašnim prizorima uvijek su nekako prevladali onaj dio u kojem ljudi s osmijehom na licu pjevaju o Bogu i mole mu se potaknuti nevjerojatno pozitivnom energijom koja ispuni prostor u kojem se održava duhovna obnova.

Prerani gubitak oca, različiti obiteljski problemi, nesretne ljubavi, propala prijateljstva, hodanje po rubu života i smrti, stalna razočarenja u ljude za mene su predstavljale borbe iz kojih sam izlazila kao apsolutni gubitnik. Baš kao što je objasnio jedan karizmatik, moja podsvijest bila je poput velike vreće pune boli, rane koje je vrijeme krpalo nikada do kraja nisu bile zakrpane. Končići su pucali na svaku novu bol i pad, ali osmijeh je sve skrivao… Samo sam ja, kada bih ostala sama sa sobom, znala što se krije iza svega što se trudim prezentirati ljudima… Može li netko iz mene doslovno izvaditi sve ovo tužno i ružno što osjećam jer znala sam, ovako nikada neću moći biti u potpunosti sretna i zadovoljna? Prva sam koja je pomalo skeptično gledala i primala priče o ljudima kojima je upravo vjera i dragi Bog otvorio put u jedan sasvim drugi život…

”Treba te priče uzeti s rezervom, možda lažu, možda sami sebe tješe, kako od velikog kriminalca može u nekoliko godina postati svećenik, od dilera veliki vjernik, od nevjernice vjernica?”, misli su koje su mi se motale po glavi. Vjerujem kako se ovakve misli motaju po glavi većini ljudi jer složit ćete se, teško je vjerovati u nešto što se ne vidi. Ali, nije teško vjerovati u ono što osjetiš. Vjera je osjećaj i upravo me ta spoznaja spasila od svega zla koje mi se u životu dogodilo. Vjera nije pojam za sebe, vjera je osjećaj, osjećaj da uvijek postoji netko tko te voli i tko te u svakom tretnutku želi blizu sebe. Ovaj osjećaj svi želimo, priznali si mi to ili ne, ali nam ga nitko ne može dati nego sam Bog!



MOJ TRENUTAK U SIGETU: Nisam čula ništa i nikoga, Isus i ja imali smo vrijeme za sebe

Sklopljenih ruku, pognute glave, u prepunoj crkvi proplakala sam na molitvu zazivanja Duha Svetoga. Prvi put sudjelovala sam u Pokretu krunice za obraćenje i mir u župi Uzvišenje Sv. Križa u Sigetu u Novom Zagrebu koja organizira molitveni susret pod vodstvom fra Smiljana-Dragana Kožula. Fra Smiljana imala sam priliku upoznati još u srednjoj školi kada sam započela svoje prve novinarske korake. Njegova susretljivost i otvorenost, smirenost i vedar duh unijeli su mi veliki mir u život… Nažalost, nakratko. Svojom krivicom i podsvjesnim odbijanjem rada na svome duhu ta me Toplina pustila. Često sam ga spominjala kroz sve ove godine, nekako se uvijek javljao u razgovorima kojima je tema bila crkva i vjera… I to nije bilo slučajno. Zazivanjem Duha Svetoga, uporavo preko fra Smiljana, Bog me riješio dugogodišnjih rana i boli…

Zaklopila sam oči i što je molitva išla dalje, sve sam ih jače stiskala i u jednom tretnuku – proplakala. Plakala sam i plakala, bol iz mene kao da je izlazila u valovima, a u jednom trenutku – osjetila sam Isusa! Nisam mu vidjela lice, nisam mu vidjela lik, osjetila sam kako stoji ispred mene i drži me. Drži me za ruku, drži me doslovno za cijelo moje biće i upija svu moju bol. Osjećala sam se posramljenom, shvatila sam koliko me ljubi i koliko sam tu njegovu ljubav uporno zanemarivala. Nisam se pitala zašto sam to radila, njemu to nije bilo bitno, osjećala sam da me ne osuđuje i da me zaista voli.

Tko me ikada volio više od njega? Svi su tu kada je dobro, kada si u usponu… Svi su tu kada život ide uzbrdo, ali kada se kolo sreće okrene, ljudi nestaju… Plakala sam za prijateljicama, , a za Isusom nikada. Danas sam prvi put. Danas sam prvi put shvatila da nikada do sada nisam osjetila pravu ljubav i da je nikada niti neću osjetiti prema niti jednom ljudskom biću ukoliko ne spoznam ljubav prema Isusu i njegovu ljubav prema meni. Konačno sam je spoznala. Konačno sam spoznala koliko je sve zapravo jednostavno. Baš kao što polažemo na svoje fizičko zdravlje i kondiciju, baš kao što polažemo na fizički izgled – isto zahtjeva i naš duh, potpuno isto. Na kraju krajeva, mi smo i duša i tijelo, zar ne?

Trenutak, deset minuta, pola sata, jedan sat (vrijeme nisam mogla percipirati) nakon prvog susreta s Isusom, osjećaj koji sam imala ne mogu niti želim objasniti. Možda bih otkrila previše ili premalo, riječi to ne daju opisati, a s Njegovom ljubavi više se ne želim poigravati ni na koji način jer sam ju konačno spoznala. Želim da ju sami osjetite.

Bog me doveo fra Smiljanu i vjeroučitelju iz srednje škole

”Ništa u životu nije slučajno”, rekao mi je jednom prilikom veliki hrvatski književnik Dragutin Tadijanović. Svima nam je dobro poznat onaj osjećaj i trenutak kada osobe za koje smo mislili kako će uz nas ostati cijeli život u samo jednom danu okrenu leđa i nestanu. Onaj drugi scenarij u kojem osobe za koje smo se najmanje nadali kako će jednog dana postati važne osobe u našem životu, nekako nam je manje poznat, točnije uvijek nas ponovo iznenadi i začudi.

Da mi je netko rekao kako će u samo nekoliko sati vjeroučitelj iz gimnazije postati netko tko je svjedočio mom prvom susretu s Isusom, odmahnula bi rukom i smijala se. Prvo, na pomisao kako će svjedok biti čovjek koji mi nije bio niti nimalo simpatičan, a drugo da je uopće moguće doživjeti blizak susret s dragim Isusom…

Često je komentirao moj način odijevanja objašnjavajući kako moram raditi na svome duhu, a ne fizičkom izgledu. Sitne provokacije bile su poruke mladoj djevojci da probudi u sebi ono što je duboko sakrila od vanjskog svijeta i pokaže tko je i što je zapravo… Nisam ih tada shvaćala, ali sam znala kako me čita kao otvorenu knjigu, vjerujete mi nekako sam znala sam da je sve što govori samo mali dio onoga što zapravo o meni misli.

”Ima pik na tebe”, govorili su mi kolege iz razreda čime su samo potvrdili moju teoriju o ”bezobrazluku” tog čovjeka. Čovjeka koji je danas svećenik i koji je svojim prisustvom na duhovnoj obnovi u župi Uzvišenja Sv. Križa u Sigetu, svjedočio je mome pružanju ruke Isusu i konačnom suočavanju s tolikom količinom Milosti i Dobrote. Na samome kraju duhovne obnove, iz njegove ruke primila sam Tijelo Kristovo, a mojoj sreći upravo zato nije bilo kraja… Pomirila sam se s ovim divnim čovjekom, upoznala prethodno Isusa i shvatila njegovu veličinu koliko sam slijepa bila kada sam odbila prihvatiti njegove savjete i riječi… U jednom trenutku me primio za rame, nasmijali smo se jedan drugome i to je bilo sve što smo jedan drugome mogli reći. Bez riječi rekli smo si sve.

Baš kao što je Isus bez riječi, stajavši ispred mene isprao svu moju bol i konačno u meni probudio i pokazao što znači osjećati se blaženo i spokojno… Moj Isus, moj vjeroučitelj, fra Smiljan, karizmatik koji se među novinarima trudi pronaći one koji žele pisati o Bogu i njegovim čudima – nitko od njih nije slučajan. U moj je život ove ljude poslao dragi Bog i s namjerom ih stavio taj dan na jedno mjesto…

Na kraju, rekla sam kolegici novinarki s kojom sam i otišla na istu obnovu: ”Svijet bi bio potpuno drugačije mjesto kada bi svatko od nas jednom mjesečno ili barem jednom u dva mjeseca odlazio na ovakve susrete, neki ljudi u našoj blizini trebaju – to’. Složila se. I to je naša daljnja zadaća.

Bog me učinio novinarkom, dao mi je prekrasan dar kojeg želim iskoristiti, ovaj put ne za svoje ”ime”, već za sve one koji još nisu shvatili kako ne trebaju vidjeti da bi vjerovali, već samo osjetiti. A da je za to potrebno jako malo… Isus je sam odradio pola posla.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI