Nakon uzoritoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, Alojzija Stepinca, Katolička crkva u Republici Hrvatskoj, 28. rujna 2013. godine, duhovno je obogaćena još jednim hrvatskim blaženikom i mučenikom za katoličku vjeru, Miroslavom Bulešićem, koji je dragovoljno prihvatio smrt iz ljubavi prema Isusu Kristu, poput još 663 crkvene hrvatske osobe, što su bile žrtve komunističkog i četničkog pogroma
Hrvatski katolički svećenik, Miroslav Bulešić je za Isusa Krista, katoličku vjeru i kršćanske ideale, svjesno položio vlastiti život 24. kolovoza 1947., poslije obreda krizme, u istarskoj župi Lanišće. Protukatolički indoktrinirani tamošnji komunistički aktivisti, nakon što nisu uspjeli provaliti u crkvu i spriječiti krizmu 230 krizmanika, kao dan prije u Buzetu, bijesno su iz samokresa pucali u prozore crkve u Lanišću. Nakon završene krizme, koju je krizmanicima podijelio izaslanik Svete Stolice, mons. dr. Jakob Ukmar, uz asistiranje vlč. Miroslava Bulešića, napadači su se privremeno pritajili. Kad su svećenici, u jedanaest sati, ušli u župnu kuću, pozvali su milicijskog komandira i obavijestiti ga o prijašnjim neredima. Međutim, u taj čas, razularena komunistička rulja upala je barbarski u župnu kuću. Miroslava Bulešića su najprije napali i izudarali u župnom uredu, te ga potom ubodom noža u grlo zaklali. Mučenikova krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda. Bulešićeve posljednje riječi su bile: „Isuse, primi dušu moju!“
Lanišćki župnik, Stjepan Cek, divljački napadaj ubojica je preživio, jer se sklonio pod otvor ispod stubišta. Mons. Ukmara napadači su nesmiljeno izudarali u spavaćoj sobi, te ga ostavili u lokvi krvi, misleći da je mrtav. Dr. Ukmar bio je u nesvijesti više od dvadeset sati i jedva je ostao živ. Komunisti nisu dopustili pokopati Bulešića u njegovoj rodnoj župi Svetvičentu, već u Lanišću. Tijekom Bulešićeva pokopa postavili su straže, kako bi spriječili veći sprovod. Komunistički režimski tisak vrvio je lažima pišući o Bulešićevoj smrti u Lanišću. Vrhunac nepravde dogodio se potom u dvije sudske farse u Pazinu, kada su dirigiranom osudom Bulešićevi ubojice oslobođeni krivice, a župnik Cek osuđen je na šest godina robije.
Nakon uzoritoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, Alojzija Stepinca, Katolička crkva u Republici Hrvatskoj, 28. rujna 2013. godine, duhovno je obogaćena još jednim hrvatskim blaženikom i mučenikom za katoličku vjeru, Miroslavom Bulešićem, koji je dragovoljno prihvatio smrt iz ljubavi prema Isusu Kristu, poput još 663 crkvene hrvatske osobe, što su bile žrtve komunističkog i četničkog pogroma, tijekom Drugoga svjetskog rata i olovnoga poraća.
Kao svjestan i ponosan Hrvat, mladi svećenik Bulešić, u doba talijanske okupacije Istre, odbio je crkveno dvorište ukrasiti talijanskim zastavicama. Štoviše, talijanskim okupatorima otvoreno je kazao: „Mene je hrvatska majka rodila!“ Tijekom talijanskog zaposjednuća Istre, duhovnu pomoć je pružao svim katolicima, bez razlike na nacionalnu pripadnost: podjednako Nijemcima i Talijanima, kao i Hrvatima.
Pod maskom „oslobodioca“, nova partizanska jugoslavenska okupatorska vlast u Istri neprijateljski se odnosila prema tamošnjim Hrvatima, poglavito kroz represiju prema hrvatskom svećenstvu i praktičnim vjernicima Katoličke crkve. U olovnomu poratnom ozračju borbenog ateizma, don Bulešić je bio pripravan proliti vlastitu krv za Krista, Crkvu i narod. Kad su mu vjernici darovali na Uskrs 1947. godine bijelo janje, s crvenom vrpcom oko vrata, u tomu je vidio znak možebitne mučeničke smrti za kršćanske ideale. Nije se nikad bojao umrijeti za vjeru i Krista, a kao Isusov nasljedovatelj ubojicama je unaprijed oprostio, nadahnut i prožet Kristovim riječima: „A vama koji slušate zapovijedam: Ljubite svoje neprijatelje! Postupajte dobro s onima koji vas mrze!“ (Luka 6,27).
U mračnim komunističkim teškim danima, Isus Krist je don Bulešiću bio svjetlo u tami – stožerna životna nada, oslonac i putokaz. Krist mu je pomogao duhovne oči držati otvorenim, dušu postojanom te imati srce neokaljano duhovnim nemirom. Do mučeničke smrti, kao dosljedan Kristov svećenik, današnji hrvatski blaženik onodobno je ostao čvrst kao kula sazdana na stijeni, jer je shvatio i posve prihvatio Isusove riječi iz najpoznatije svjetske duhovne knjige poslije Biblije, „Nasljeduj Krista“: „Kao što je Otac ljubio mene, tako i ja vas ljubim – rekao sam svojim dragim učenicima, koje dakako nisam poslao za velike vremenite radosti nego za velike borbe, ne za časti nego za prijezir, ne za odmor nego za trud, ne za počinak nego da donesu obilan plod u strpljivosti. Sinko moj, upamti ove riječi!“ Don Bulešić ove riječi nije samo zapamtio, već ih je duboko usadio u srce i primijenio u vlastitom životu.
Vlč. Bulešić bio je osoba čvrstih katoličkih uvjerenja. Iz njegova bistra pogleda isijavala je čista kršćanska duša, sukladno s drevnom Aristotelovom promisli, po kojoj su čovjekove oči oduvijek bile prozori njegove duše. Cijeli Bulešićev ovozemaljski život, do njegove mučeničke smrti, bio je apsolutna potvrda poznatih, pobudnih stihova: „Ako želiš dići se visoko, / na jednomu stanovištu budi, / i tu stani poput čvrste stijene; / znaj da nije običaj kod ljudi, / mijenjati svoje uvjerenje!“
U današnje vrijeme, kada Hrvatskom, gotovo dva posljednja desetljeća, uglavnom vlada nesposobna neokomunistička protuhrvatska i protukatolička klatež, iz čijeg se destruktivnog djelovanja isijavaju: dezorijentiranost, relativizam, malodušje, podaništvo i posvemašnja bezidejnost; svijetli primjeri poput hrvatskog blaženika Bulešića, hrvatskom narodu su potrebni gotovo kao pustinjaku voda i sužnju sloboda.
Jer ljudi bez ikakvih ideala, u stvari su živi hodajući mrtvaci, a upravo takvi i danas upravljaju Republikom Hrvatskom te smišljeno truju hrvatsku naciju bolesnim pesimizmom. A u pjesmi „Mojsije“, Silvije Strahimir Kranjčević je davno zapisao upozoravajuće stihove: „I tebi baš, što goriš plamenom, / od ideala silnih, vječitih, / ta sjajna vatra crna bit će smrt, / mrijeti ti ćeš, kada počneš sam / u ideale svoje sumnjati.“