BILOKACIJA I ČUDESNA OZDRAVLJENJA PO ZAGOVORU: To su samo neki od darova Duha Svetoga koje posjeduje Padre Pio

Foto: arhiva/padrepiodevotions-org

Kad se Padre Pio spomene prvo što vam padne na pamet su nebrojena čuda i ozdravljenja, a koje Padre Pio sije diljem svijeta, kako za života tako i sada iz prisutnosti Gospodina.

No, ono što nekako zaboravljamo je činjenica da silna čudesa nisu plod neke magije, već žarke, duboke, neprestane molitve koja prodire u nebesa i čini ono što je Gospodin i obećao činiti onima koji traže. Padre Pio je neprestano tražio, to je njegova tajna. Na blagdan sv. Padre Pija koji slavimo 23. rujna donosimo samo neka svjedočanstva koja svjedoče o tome da – onome koji moli, baš ništa nije nemoguće.

Padre Pio (Francesco Forgione) rođen je u obitelji Giuseppe i Grazia Forgionea u malom seoskom gradiću Pietrelcina u Italiji 25. svibnja 1887. Iako su Forgionesi bili siromašni materijalnim dobrima, svakako su bili bogati u svom vjeričkom životu i ljubavi.

Još kao dječak, Francesco je već pokazivao znakove izvanrednih darova milosti. U dobi od pet godina posvetio je svoj život Bogu. Od ranog djetinjstva pokazivao je izvanrednu sabranost duha i ljubav prema redovničkom životu. Majka ga je opisala kao mirno dijete koje je od najranijih godina voljelo ići u crkvu i moliti se. Kao dječak, mogao je vidjeti i komunicirati sa svojim anđelom čuvarom. U svojoj jednostavnosti, Francesco je pretpostavio da svi imaju ista iskustva. Jednom ga je žena koja je primijetila njegovu pobožnost upitala: “Kada si posvetio svoj život Bogu? Je li to bilo na vašoj prvoj svetoj pričesti?” a on je odgovorio: “Uvijek, kćeri, uvijek.”

Kad je Francescu bilo petnaest godina, primljen je u novicijat Kapucinskog reda Manje braće u Morconeu u Italiji. Divili su mu se njegovi kolege studenti kao i njegovi nadređeni zbog njegova uzornog ponašanja i duboke duhovnosti. Jedan od novaka je izjavio: “Postojalo je nešto što ga je razlikovalo od ostalih učenika. Kad god sam ga vidio, uvijek je bio skroman, pribran i šutljiv. Ono što me se najviše dojmilo kod brata Pija bila je njegova ljubav prema molitvi.”



Dana 10. kolovoza 1910., u dobi od dvadeset i tri godine, Padre Pio je zaređen za svećenika. Sveta misa bila je za Padre Pija središte njegove duhovnosti. Zbog dugih stanki kontemplativne šutnje u koje je ulazio u raznim dijelovima svete žrtve, njegova je misa ponekad znala trajati i nekoliko sati. Sve na njemu govorilo je koliko je intenzivno proživljavao Kristovu muku. Župnik u Pietrelcini nazvao je misu Padre Pija “nedokučivom tajnom”. Kad su ga zamolili da skrati svoju misu, Padre Pio je odgovorio: “Bog zna da želim služiti misu kao i svaki drugi svećenik, ali ne mogu to učiniti.”

Njegovi župljani bili su duboko impresionirani njegovom pobožnošću i jedan po jedan počeli su dolaziti k njemu, tražeći njegov savjet. Mnogima se čak nekoliko trenutaka u njegovoj prisutnosti pokazalo kao iskustvo koje im je promijenilo život. Kako su godine prolazile, počele su mu dolaziti tisuće hodočasnika iz svih krajeva svijeta, privučeni duhovnim bogatstvom koje je tako slobodno proizlazilo iz njegove izvanredne službe. Svojoj duhovnoj djeci rekao bi: “Čini mi se da Isus nema druge brige osim posvećenja vaše duše.”

Padre Pio se prije svega shvaća kao čovjek molitve. Prije nego što je napunio trideset godina već je dosegao vrhunac duhovnog života poznat kao “unitivni put” preobrazbe jedinstva s Bogom. Molio se gotovo neprekidno. Njegove su molitve obično bile vrlo jednostavne. Volio je moliti krunicu i preporučivao je drugima. Nekome tko ga je pitao kakvu baštinu želi ostaviti svojoj duhovnoj djeci, kratko je odgovorio: “Dijete moje, krunicu”. Imao je posebno poslanje za duše u Čistilištu i poticao je sve da mole za njih. Govorio je: “Moramo isprazniti čistilište svojim molitvama.”

Padre Pio je cijeli život patio od lošeg zdravlja, jednom je rekao da mu je zdravlje opadalo od njegove devete godine. Nakon svećeničkog ređenja ostao je u svom rodnom gradu Pietrelcini i zbog lošeg zdravlja više od pet godina bio odvojen od svoje redovničke zajednice. Iako je uzrok njegovih dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti ostao tajna njegovim liječnicima, Padre Pio se nije obeshrabrio. Sve svoje tjelesne patnje prinio je Bogu kao žrtvu, za obraćenje duša. Proživio je i mnoge duhovne patnje. “Potpuno sam uvjeren da je moja bolest posljedica posebnog Božjeg dopuštenja”, rekao je.

Nedugo nakon ređenja napisao je pismo svom duhovnom upravitelju, ocu Benedettu Nardelli, u kojem je tražio dopuštenje da žrtvuje svoj život za grešnike. Napisao je: “Već dugo osjećam u sebi potrebu da se ponudim Gospodinu kao žrtva za jadne grešnike i za duše u Čistilištu. Ta je želja neprestano rasla u mom srcu tako da je sada postala ono što bih nazvao snažnom strašću. Čini mi se da Isus to želi.” Oznake stigmi, Kristove rane, pojavile su se na tijelu Padre Pija u petak, 20. rujna 1918., dok je molio pred raspelom i zahvaljivao nakon mise. Imao je trideset i jednu godinu i postao prvi stigmatizirani svećenik u povijesti Crkve. S rezignacijom i spokojstvom nosio je bolne rane na rukama, nogama.

Osim toga, Bog je obdario Padre Pija mnogim izvanrednim duhovnim darovima i karizmama uključujući dar iscjeljivanja, bilokacije, proroštva, čuda, razlikovanja duhova, sposobnost čitanja srca, dar jezika (sposobnost govora i razumijevanja jezika koje je on nikada nije proučavao), dar obraćenja, milost da se vide anđeoska bića u obliku i miris koji je izlazio iz njegovih rana i koji je često najavljivao njegovu nevidljivu prisutnost. Kad ga je prijatelj jednom ispitivao o tim karizmama, Padre Pio je rekao: “Znaš, one su i meni zagonetka.” Iako je primio više od svog udjela duhovnih darova, nikada ih nije tražio, nikada ih se nije osjećao vrijednim. Nikada nije stavljao darove ispred Darovatelja. Uvijek je ostao skroman, stalno na raspolaganju Svemogućem Bogu >>>više na vjera.hr.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI