Željko Sačić: Bili smo svjesni da nas gleda naša napaćena, ali slavna Hrvatska povijest hoćemo li nakon devet stoljeća ostvariti samostalnu Hrvatsku državu

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Na današnji dan, 5. kolovoza 1995. godine u vojno redarstvenoj akciji ‘Oluja’ oslobođen grad Knin, a s njim i velik dio hrvatskog okupiranog teritorija. No sama akcija se nije dogodila sama od sebe. VRO ‘Oluja’ je kruna svi dosadašnjih uspješnih vojno-redarstvenih akcija koje su bile i priprema za samu ‘Oluju’.

Kako su te pripreme, ali i tijek same akcija tekao, za portal Otvoreno prisjeća se umirovljeni je hrvatski general i političar Željko Sačić koji je kao načelnik Sektora specijalne policije MUP-a, sudjelovao u svim obrambeno-oslobodilačkim akcijama.

“Vojno redarstvena akcija ‘Oluja’ kako je već i poznato nije se dogodila iz ničega. Sve oružane snage Republike Hrvatske pripremale su se za ‘Oluju’ već od samog uspostavljanja crte obrane postignute ‘Sarajevskim primirjem’ i od 1992. godine intenzivno smo se mi iz specijalne policije pripremali za konačno oslobađanje naše domovine”, govori Sačić i dodaje.

“Mi smo znali kako će se ta strateška odluka donijeti u jednom trenutku i to nas je posebno ohrabrivalo i tako smo se pripremali u stožernim trinažima, kondicijsko-organizacijski, zapovjedno, logistički, materijalno-tehnički i parcijalno smo išli u ostvarenje tih planova već u onim prvim vojno redarstvenim oslobodilačkim akcijama”, govori Sačić.

Sačić se prisjeća kako je cijeli niz uspješno izvedenih vojno redarstvenih akcija bio temelj i priprema za ‘Oluju’, Sačić ovdje posebno naglašava važnost oslobađanja zapadne Slavonije, za koju kaže kako je zapostavljena iako je izrazito važna i koja se dogodila prije uspostavljanja crte obrane i u kojoj je znatno više teritorija oslobođeno nego u akciji ‘Bljesak’.



“Od same akcije Maslenica, Medački Džep, oslobađanja brane Peruča, kasnije tih konkretnih operacija na pojedinim dijelovima banijske bojišnice, karlovačke, ličko-senjske, istočno slavonske, zapadno slavonske, te strahovito velika i posebno važna operacija oslobađanja naše domovine, a koja je nedopustivo zapostavljena, jest operacija oslobađanja Zapadne Slavonije koja se dogodila u prosincu 1991. godine prije ‘Sarajevskog primirja’ u kojoj je deseterostruko više područja oslobođeno nego samo u akciji ‘Bljesak’, ali o tome hrvatska javnost nedovoljno zna” tvrdi Sačić.

Godine priprema

Nakon što su pripadnici specijalne policije postavili svoje položaje na Velebitu 1992. godine počele su pripreme za ono što će uslijediti tri godine kasnije. Držati položaje na Velebitu prisjeća se Sačić je bila teška, gotovo nemoguća misija koja je jedino mogla biti ostvarena dobrom logistikom i stalnom kondicijskom pripremom, te su tako pripremljeni krenuli u akciju ‘Bljesak’.

“Naši pripadnici specijalne policije su se kroz godine pripremali za VRA ‘Oluja’, a 1992. godine već smo zaposjeli Velebit u cilju strateškog onemogućavanja prodora neprijatelja i presijecanja Hrvatske na dva dijela nakon rušenja Masleničkog mosta, te kada smo postavili naše snage u jačini od jedne brigade specijalne policije po vrhovima Velebita od Visočice, od Gospića, Visočice, dolje do Svetog brda, to je bila gotovo nemoguća i neviđena misija jer svi lokalni ljudi su nam govorili da mi ne možemo to izdržati, da su to temperature i meteo uvjeti koji su za čovjeka neizdrživi, a kamo li da još k tome odradi i određene vojne zadaće. Međutim snagom naše logističke pripreme i volje, motivacije, hrabrosti i mladosti, pripadnici specijalne policije su iz žrtve to sve izvršili”, govori Sačić i dodaje.

“Svaki specijalac je tada u tom periodu do akcije ‘Bljesak’ bio u principu 15 dana na Velebitu, a 30 dana u svojoj bazi gdje je obavljao druge policijske poslove. S takvom snagom i s takvim kondicijskim pripremama mi smo krenuli u akciju ‘Bljesak’ i nije čudo da smo 30 kilometara pregazili pod vojnim otporom neprijatelja i minskim poljima za kojih 12., odnosno 14. sati”, kaže Sačić.

Zbog uspjeha pripadnika specijalne policije i dobre kondicijske spremnosti, general Bobetko je imao povjerenje kako upravo oni mogu odraditi najzahtjevnije zadaće u VRA ‘Oluja’ te im je zbog toga dao zahtjevnu i osjetljivu zadaću oslobađanja Gračaca i izbijanja na Hrvatske međunarodne granice.

“Naši dotadašnji uspjesi su Glavnom stožeru Hrvatske vojske, a posebno našem proslavljenom vojskovođi, generalu Bobetku zapravo ukazivale kako raspolaže s jednom strahovito jakom snagom u oružanoj sili – specijalnom policijom, pod zapovjedništvom generala Markača i on nas je praktično u planiranju VRA ‘Oluja’ stavio na jednu od najtežih i strateški najosjetljivijih zadaća, presijecanja komunikacije neprijatelja na njegovom najosjetljivijem dijelu od Knina do Gračaca i od Gračaca međunarodne granice Republike Hrvatske i mi smo tu zadaću obavili”, kaže Sačić.

‘Strahovito zahtjevna operacija’ 

Iako je često u javnosti VRO ‘Oluja’ percipirana kao jedna vrlo jednostavna operacija, najviše zbog brzine kojom je oslobođen okupirani teritorij, Sačić uvjerava kako to nije točno, te da se radi o izrazito zahtjevnoj i teškoj vojnoj zadaći čije je samo vojno izviđanje trajalo mjesecima.

“Vojno redarstvena akcija ‘Oluja’ je bila strahovito zahtjevna, uloženi su strahovito veliki obavještajni napori. Mi smo imali izviđanje pod vodstvom obavještajne uprave glavnog Stožera Hrvatske vojske, gore na samom vrhu Velebita jedan dan s nama je proveo i admiral Davor Domazet-Lošo koji je obišao  sve naše položaje. Tamo je bila angažirana cijela satnija za elektronsko djelovanje, naših šest izvidničkih skupina na strateškim pravcima su mjesecima izviđale snagu, raspored i snagu neprijateljskih položaja i ono najvažnije sva pravila i običaji ratovanja na ovako nepristupačnim planinskim područjima se uređuju tako da se stacioniraju manje grupe specijalnih snaga i vojske, jer je nemoguće tako veliku i nepristupačnu površinu pokriti učinkovito bez velikih žrtava”, Kaže Sačić i nastavlja.

“Naš neprijatelj, odnosno vojska tzv, SAO Krajine je očekivala da će maksimalno na tom području biti 250 do 300 pripadnika specijalne policije, jer nemoguće je velike snage razviti na takvom području. Međutim upravo zahvaljujući našem strateškom višegodišnjem pripremanju i iznimno dobro organiziranom i koordiniranom zapovjednom lancu, mi smo  na to nepristupačno područje tajno uspjeli uvesti snage od 4 tisuće hrvatskih policijskih specijalaca, dakle nekoliko lako-jurišnih brigada i to je grandiozan uspjeh dovesti takve snage na planinu, odnosno na takav teren i biti gore nekoliko dana izloženi neprijateljskim izviđanjima, ipak neprijatelj nas nije primijetio”, govori Sačić.

Brojnost hrvatskih snaga je bila ključna tvrdi Sačić, jer neprijateljske snage nisu očekivale tako veliki broj ljudstva, kao niti toliko smjerova napada, što je na ubrzo počelo slamati njihovu obranu. No Sačić kaže kako su neprijateljske snage bile spremne za napad, te nije bilo faktora iznenađenja.

“Neprijatelj je, po dojavi Unprofora znao kako ćemo mi napasti u 5 sati ujutro, dakle nije faktora iznenađenja i oni su ojačavali svoje pozicije, no neprijatelj nije očekivao da ćemo napasti s takvom gustoćom Bojnih kolona i nekoliko pravaca napada. Mi smo napadali iz pet pravaca, odnosno jedan pomoćni i još nekoliko sporednih, gdje neprijatelj uopće nije očekivao da mi imamo takve snage, dakle njemu se u prvom valu napada srušilo na glavu u istom trenutku dvije tisuće specijalaca raspoređenih u pet-šest pravaca. Dakle mi smo krenuli s napadom u 5 sati, a već u 8 sati tog jutra su prve neprijateljske linije počele pucati”, govori Sačić.

No nakon prvotno uspješnih probijanja neprijateljskih linija, Sačić opisuje kako su naišli na snažan otpor neprijatelja i pod snažnom topničkom vatrom probijali se kako bi razbili snažan otpor neprijatelja na prijevoju ‘Mali Alan’ gdje su pale i prve žrtve.

“Najtvrđi otpor imali smo do 13 sati na ‘Malom Alanu’ gdje smo u prvih dva sata imali pet mrtvih, a preko 50 teško ranjenih jer su znali da dolazimo na poziciju Malog Alana i svojim neprijateljskim teškim topništvom su nas gađali, no unatoč svemu, zbog te motivacije i hrabrosti, ali i organiziranosti uspjeli smo u 13 sati probiti tu strahovito tešku liniju gotovo borbom prsa u prsa”, objašnjava Sačić i nastavlja.

“Nakon što smo probili tu prvu liniju, onda smo u koordinaciji s HV-om i legendarnim ‘Termitima’ druga bojna, devete gardijske brigade pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa i uz naše snage na Velebitu, uspjeli smo probiti sve ostale linije neprijateljske linije obrane. No kada je neprijatelj vidio da smo probili njihovu prvu crtu obrane onda nas je krenuo bombardirati avionima i tu smo opet imali žrtve, te su srpske snage stvarale nove linije obrane, međutim sve to im nije bilo dovoljno jer smo uspjeli probiti te njihove crte i već u 18 sati biti u Ličkoj dolini i presjekli smo im prometnicu Gračac-Medak, to je bio prvi uspjeh i onda oko 22 sata su prestale dnevne aktivnosti”, objašnjava Sačić.

Druga etapa operacije i pobjeda

Sačić objašnjava kako su već drugog dana oko 11 sati oslobodili Gračac, tek 15 minuta nakon što je Hrvatska vojska ušla u Knin. Te kako je ostvarena pobjeda bila istinski rezultat ‘strahovitih napora’ koji su poduzeti.

“Drugi dan ujutro smo krenuli u drugu etapu operacije i u 11 sati smo već potpuno ovladali i stavili pod kontrolu Gračac. Dakle Knin je oslobođen u 11 sati, a u Gračac  su u 11:15 sati stigle snage specijalne policije. To su bili strahoviti napori i veliki uspjesi, te nije neobično što nas je pokojni Fran Višnar najbolji vojni analitičar nas pripadnike specijalne policije proglasio ‘najtvrđim i najoštrijim sječivom’ hrvatske oružane sile koje su Hrvati ikada imali. Dakle bili sila i snaga na koju se hrvatsko državno vodstvo moglo osloniti”, objašnjava Sačić.

Pobjeda koju su ostvarili svakome sudioniku tog vremena služi na ponos i čast kaže Sačić, te kako su svi bili spremni položiti najveću žrtvu, svoj život za svoju domovinu bez oklijevanja.

“Kada smo ostvarili pobjedu, naša su srca bila puna. Svaki pripadnik specijalne policije, svaki heroj, svi mi smo bili spremni položiti svoje živote, dati najveću žrtvu, bez ikakve dvojbe. To je bio povijesni projekt oslobađanja Hrvatske države. Kada se je to ostvarilo mi smo imali nevjerojatan osjećaj ponosa i časti, jer smo bili svjesni kako nas cijeli Hrvatski narod gleda, da nas gledaju naši pređi, da nas gleda naša napaćena, ali slavna Hrvatska povijest, da nas gleda hoćemo li nakon devet stoljeća uspjeti ponovo zaokružiti svoj teritorij i ostvariti samostalnu Hrvatsku državu. Sve smo dali u to i uz Božju pomoć i našu snagu smo i uspjeli”, zaključuje Željko Sačić za Otvoreno.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI