Hrvatsku ekonomiju u novije doba analitičari promatraju u dva razdoblja: do ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine i nakon ulaska. No Hrvatska 2013. još nije kompletno ušla u EU; ostvare li se najave, to će se dogoditi prvoga dana sljedeće godine, kada će Hrvatska postati dijelom schengenskog područja i kada će početi koristiti euro kao vlastitu valutu.
I od Schengena i od takozvane zajedničke valute očekuje se dramatičan pozitivan utjecaj na hrvatsku ekonomiju, vlasti predviđaju veliki zaokret nabolje, a da bi ga se moglo prepoznati, valja pogledati s koje točke on polazi, odnosno, kakvo će se točno nasljeđe hrvatskih ekonomskih politika oformiti i zaokružiti do kraja ove godine. Jedan od vodećih hrvatskih financijaša i ekonomista Damir Odak u svojoj novoj knjizi tvrdi: u novu eru hrvatsko gospodarstvo ulazi sa 40 izgubljenih godina!
Tragedija je za neku naciju kad se kaže da je proživjela “izgubljenu dekadu”, a Hrvatska je nanizala čak četiri izgubljena desetljeća, i u Schengen i područje eura ulazi bez vidljivih domaćih naznaka da bi se njezina “sekularna” (“stogodišnja”) stagnacija mogla preokrenuti u rast.
Damir Odak je, naime, zorno pokazao kako je ukupni realni rast hrvatskoga gospodarstva od 1980. do 2020. godine praktički nula.
“Teško ga je izmjeriti koliko je mali.” Eventualni minimalni rast od par postotaka za tako dugo razdoblje na razini je statističke pogreške, a ne vjerodostojan rezultat mjerenja. U istom se razdoblju, mjeren istom metodologijom, bruto domaći proizvod svijeta – utrostručio!
Riječ je, pritom, “o cijelome radnom vijeku u kojem se velikim dijelom ostvario i završio produktivni život cijele jedne generacije. Ne bilo koje, nego mnogobrojne i važne – baby-boom generacije. Ljudi rođenih u drugoj polovici 40-ih i tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća”.
Nisu li hrvatski ekonomisti sve to već dobro znali i stoput napisali? Primjerice, profesor Ivo Družić u svojem je predavanju u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u ožujku 2017. godine pokazao kako je hrvatski BDP 1980. godine (u stalnim cijenama) iznosio 26,8 milijardi US dolara, a 2013. godine 27,5 milijardi. “Rasta (u Hrvatskoj) nema ni u samoupravljačkoj niti u tržišnoj ekonomiji”, zaključio je Družić.
Da se “o postojanju i trajanju razvojnog zastoja u hrvatskim akademskim krugovima čuju glasovi”, ističe i Damir Odak, pa u fusnoti navodi radove Josipa Tice, Ive Bićanića, Andreje Mervar, Željka Rohatinskog i drugih. Što je to onda novo što saznajemo iz Odakove knjige?
Ponajprije to što cikluse hrvatskog propadanja i oporavka, koji konačno rezultiraju jednim velikim ništa, Damir Odak prikazuje vrlo zorno, izračunima veličine bruto domaćeg proizvoda, a ne samo navođenjem stopa promjene.
U takvoj vrsti knjiga, naime, najčešće se na grafikonima prikazuju godišnje statističke stope pada i rasta BDP-a, pa ako u jednoj godini pad bude 20 posto (kao 1991.), a u sljedećoj “samo” dva posto, to na slici izgleda kao oporavak, kao kraj krize, a zapravo je još dublje potonuće. Pozitivne stope od plus dva-tri posto nakon depresije ostavljaju dojam da su opet potekli med i mlijeko, a zapravo su očajničko struganje po dnu prazne kace.
Odak, dakle, postupa drukčije: bilježi stanje na početku odabranog razdoblja, a onda mu oduzima ili dodaje postotke pada ili rasta da bi dobio stanje na kraju razdoblja.
Tako zorno pokazuje da je period od 1981. do 1990. za Hrvatsku završio sa 92,36 posto početnog BDP-a. Osobito je važno što paralelno s podacima za Hrvatsku, godinu po godinu, Odak prikazuje i kumulativnu promjenu BDP-a cijeloga svijeta, pa tako za razdoblje od 1980. do 1990. izračunava da je svjetski BDP porastao 37,35 posto.
Kad se tom, za Hrvatsku propuštenom, potencijalnom rastu pridoda hrvatski pad, vidi se da je hrvatsko zaostajanje u posljednjoj dekadi socijalizma za “prosječnim” svijetom dosegnulo gotovo 45 posto: toliko su u posljednjem desetljeću socijalizma hrvatski građani mogli imati više da je njihov BDP rastao prosječnom svjetskom brzinom. A riječ je o samo prvoj promatranoj dekadi.
Nekonvencionalne mjere
Damir Odak prilično je samozatajan stručnjak, rijetko istupa i na stručnim skupovima, u javnosti gotovo nikad. Nedavno mu je švicarski nakladnik Springer Nature na engleskom objavio knjigu “Politička ekonomija nadzora banaka”. Za analizu hrvatskih ekonomskih performansi u posljednjih 40 godina Odaka najviše kvalificira što je u hrvatsku privredu bio duboko involviran najprije kao bankar, a zatim i kao bankovni supervizor u Hrvatskoj narodnoj banci.
Još početkom 1990-ih sudjelovao je u osnivanju i vođenju male Trgovačke banke koja je bila bankovni servis svojih osnivača, potom je u Zagrebačkoj banci rukovodio poslovanjem s poduzećima, a do 2011. bio je na čelu OTP banke. U Zabi je čak dvaput prisilio Ivicu Todorića da zaduženost svojih poduzeća iz sustava Agrokora kod banaka svede u zakonske okvire. Ništa manje nepopustljiv nije bio ni kao viceguverner HNB-a, kada je cijeli niz većih i manjih banaka prisilio da se riješe tzv. neprihodujućih, a zapravo nenaplativih, proćerdanih kredita, sve do likvidacije inatlija koji su mislili da im obiteljske i interesne veze s nekim visokim dužnosnicima mogu pomoći da trajno opstanu kao banke zombiji.
No možda pokazatelji za posljednje socijalističko desetljeće i nisu toliko relevantni za današnju Hrvatsku. “Znali smo tko nam je za to kriv. Kada hrvatski novac napokon bude u hrvatskom džepu i kada se riješimo komunista i njihovih tlapnji, sve će doći na svoje mjesto”, piše Odak. A tada… u prvom desetljeću samostalnosti i neovisnosti hrvatski je BDP “pao u bezdani ponor”: u 1995. hrvatski je BDP bio samo 72,30 posto onoga iz 1991. Svijet je istodobno narastao za 12,27 posto.
Za većinu analitičara glavni je uzrok tomu rat u bivšoj Jugoslaviji. No Damir Odak misli drukčije: “Rat sam ne djeluje prorecesijski. Štoviše, to je snažan poticaj za gospodarstvo. Dok država kupuje sve što joj treba za rat, proizvodnja cvjeta”, piše Odak i poziva se na podatke projekta Madison i knjigu M. Harrisona “Ekonomika 2. svjetskog rata”.
Ali nije Hrvatska doživljavala samo pad. Od kraja Domovinskog rata 1996. pa do prve globalne recesije 1999. rasla je čak nešto malo brže od svjetskog prosjeka. No i to je razdoblje ostavilo ožiljke: primjerice, zbog duboke insolventnosti kolabirala su dva velika privatizacijska carstva, Gucićevo i Kutlino.
A tada, napokon, desetljeće osjetnoga rasta: u prvoj dekadi novoga tisućljeća hrvatski je BDP pretekao “prosječni” svijet: od 2000. do 2009. hrvatsko je gospodarstvo poraslo gotovo 37 posto, a svjetsko u prosjeku “samo” 28 posto. Odak piše da je “veliki utjecaj na rezultat spomenutog ciklusa vezan za HNB i guvernera Rohatinskog. Rohatinski je nekonvencionalnim mjerama proaktivno stvorio velike likvidne pričuve u bankama i čvrsto ih držao u HNB-u. Kada je nastala kriza, njihovim otpuštanjem ojačao je likvidnost banaka. Tada HNB uspostavlja novi oblik monetarno-fiskalne kooperacije…”
No izbila je nesretna globalna Velika recesija i nakon potonuća od 5,99 posto 2009. hrvatski je BDP zabilježio niz od pet godina pada. Dogodio se “gospodarski zastoj Hrvatske 2010. – 2020.”. “Na kraju smo skupili šest godina recesije – dosta dublje i ne mnogo kraće od one koja je potaknula raspad Jugoslavije”, konstatira Damir Odak. U desetljeću u kojem je svijet porastao za golemih 127,37 posto Hrvatska se nije pomaknula s mjesta. Ako baš želimo biti precizni, porasla je jedva za jedan postotak.
“Ako zbrojimo rezultat 40 godina, doći ćemo do manje od četiri posto rasta u 40 godina”, izvodi Odak “pokušaj 40-godišnje sinteze”. “Mi srećom nismo više u 1980. Međutim, u odnosu prema tom vremenu, svijet je povećao proizvodnju novih vrijednosti tri puta, a Hrvatska nije. Ne gledamo najbolje, ne gledamo čak ni dobre, gledamo prosječne. Ti prosječni su u usporedbi s nama, mjereno rastom BDP-a, napredovali tri puta.”
Dugoročna stagnacija
Odak pedantno navodi sve dobro poznate uzroke hrvatskog gospodarskog zaostajanja: “neuredni i neupravljani” razlaz Jugoslavije, “loše i sporo provedena privatizacija koja je postavila minu u temelje sustava”, pandemija… No ostaje “problem zaobiđen u inventuri nepovoljnih događaja – recesija 2009. – 2015. Zato što glavni uzrok te recesije, ispadanje Hrvatske iz globalnih gospodarskih tijekova i tijekova kapitala, neprekidno traje do danas. Mnogo bogatija Hrvatska bila je moguća uza sve prije spomenute, a danas nepopravljive gubitke, samo da se bolje pripremila i snašla 2009.”.
Odatle i rečenica koja se može uzeti kao zaključak Odakove knjige: “Hrvatska dugoročna stagnacija nije izazvana sporim rastom, nego snažnim padovima i sporim oporavkom”. U 17 od 24 poslijeratne godine hrvatsko je gospodarstvo smanjivalo svoje zaostajanje nastalo u Jugoslaviji i tijekom rata. Problem je u preostalih sedam godina, a posebno u šest, od 2009. do 2014. To su godine koje su stopu rasta od 1980. svele na nulu. Prisjetimo se, predsjednici Vlade bili su Jadranka Kosor i Zoran Milanović.
No tu dolazimo do paradoksa. Da hrvatski realni (nominalni umanjen za inflaciju) bruto domaći proizvod 40 godina nije porastao, nema nikakve dvojbe jer to se može provjeriti i dokazati različitim metodama, a to su potvrdili i brojni najistaknutiji hrvatski ekonomisti. No istodobno sasvim sigurno nema nikoga tko će reći da se u Hrvatskoj danas živi jednako kao prije 40 godina. Makar to statistika BDP-a ne pokazuje, svi osjećaju da je životni standard i u Hrvatskoj danas neusporedivo viši nego 1979. godine. Kako je to moguće? Učinak je to “četiriju iluzija”.
Prva iluzija koja stvara dojam bogaćenja je rast udjela osobne potrošnje u BDP-u, on se u posljednjih 20 godina sa 44 povećao na 58 posto. Druga iluzija, koja stvara privid blagostanja, jest trošenje tuđega, posuđenog, uvezenog novca. Na kraju prošloga tisućljeća ukupna potraživanja banaka od građana iznosila su oko 12 posto BDP-a; potkraj 2008., uoči Velike recesije, skočila su na 37 posto BDP-a.
“Subjektivni doživljaj blagostanja preuzima tuđe zasluge, smatrajući ih, naravno, svojima”, upozorava Damir Odak pa to ilustrira dostupnošću automobila srednje klase, Volkswagenova Golfa. Novi Golf dizel 1989. stajao je 25.000 njemačkih maraka, a kako je prosječna plaća bila 430 DEM, prosječni je zaposlenik za taj automobil trebao raditi četiri godine i 10 mjeseci. Godine 2020. neusporedivo bolji Golf 8 stoji 22.000 eura, a kako je prosječna neto plaća za lipanj bila 890 eura, to je prosječni zaposlenik za taj auto morao štedjeti cijelu plaću dvije godine. Relativna cijena auta svela se na 40 posto!
Pad populacije
“Kad je riječ o televizorima, hi-fi uređajima i računalima, razlika je još mnogo veća, s tim da je kod njih praktično nemoguće uspoređivati performanse. To povećanje dostupnosti i kvalitete ponude odražava tehnološki napredak proizvođača, a ne povećanje hrvatske produktivnosti”, piše Damir Odak.
Privid blagostanja u Hrvatskoj stvorio je i rast cijena (“vrijednosti”) nekretnina do kojega je došlo zbog velikog priljeva inozemnog kapitala. “Investitori koji su držali dionice imali su privid bogatstva, što im je olakšavalo odluke o potrošnji. Isto se dogodilo i vlasnicima zemljišta. Znajući kako su bogati jer imaju vrijedne dionice ili zemljište, oni su se lakše odlučivali na potrošnju i zaduživanje.”
Valja uzeti u obzir i pad populacije zbog kojega se i jedva zamjetni rast realnog BDP-a od oko četiri posto dijeli na manji broj stanovnika, što tijekom 40 godina daje rast hrvatskog BDP-a per capita od oko 12 posto…
Kumulativni učinak privida i makar malenog povećanja BDP-a po stanovniku stvorio je kod građana dojam da im je danas puno bolje nego prije četiri desetljeća.
“Sigurno i jest”, zaključuje Damir Odak. Za to vrijeme svjetski je BDP porastao tri puta, ali se zbog porasta globalnog stanovništva BDP po stanovniku u svijetu povećao za 60 posto više nego u Hrvatskoj. Prema tomu, “kad bi hrvatsko gospodarstvo imalo prosječnu performansu, imali bismo (i mi u Hrvatskoj) danas barem 60 posto više” nego na početku sekularne stagnacije. No hrvatska ekonomija, nažalost, takve performanse nema, a pitanje što učiniti da ih stekne izvan je okvira ovoga teksta.