"Hrvatska je žrtva velikih zala", što, zaista, kontinuirano vidimo i proživljavamo
Drage Hrvatice i Hrvati, dok sam razmišljala o pisanju ovoga teksta, gledala sam i slušala posebno sjajnu TV-emisiju “Bujica”, u ponedjeljak, 13. veljače 2017. godine, u kojoj je bio gost umirovljeni najmlađi general HVO-a Zlatan Mijo Jelić (45) iz Širokoga Brijega, optužen od strane tužiteljstva BiH da je, kao zapovjednik I djelatne bojne Vojne policije HVO-a, te Lake jurišne bojne Vojne policije, od svibnja 1993. godine do ožujka 1994. odgovoran za ratne zločine nad civilnim bošnjačko muslimanskim stanovništvom u Mostaru.
Pored mnogih drugih optuženih i uhićenih zapovjednika i vojnika HVO-a, njega se tretira kao da je u bijegu i za njim će biti raspisana međunarodna tjeralica, dok je on još na slobodi u Republici Hrvatskoj, gdje u više gradova održava predavanja. Ako slučajno niste gledali tu izvanrednu emisiju, svakako je pogledajte na Youtubeu i poslušajte istinu o nepravdama prema najstarijem i temeljnom hrvatskome narodu u svojoj hrvatskoj domovini Bosni i Hercegovini.
Razmišljajući ujedno o temi rečenoj u naslovu, u duhu mi odjekuju davne riječi našega sveca, humanista i domoljuba, mučenika zločinačkog komunističkoga sustava, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca: “Hrvatska je žrtva velikih zala”, što, zaista, kontinuirano vidimo i proživljavamo.
Tako razmišljam i o Mesićevim sotonarijama protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države cijeloga njegova života, pa tako i u vrijeme obnavljanja hrvatske države, demokratske Republike Hrvatske, od 1990. godine na dalje. Povod moga intenzivnog razmišljanja je snimka njegova ustašovanja u Novskoj početkom 1992. godine, prikazana u emisiji “Bujica” 23. siječnja 2017. godine.
Kao što znamo, dosta se o tome pisalo i govorilo, osim na društvenim mrežama i u glavnim pisanim i elektronskim medijima.
Interesantno da njemu, kao velikom etabliranom takozvanom antifašistu i njegovim istoznačnim sudrugovima, nimalo ne smeta njegovo ustašovanje toga puta, kao ni ranije i kasnije, u više navrata i više nastupa sa takvim sadržajima, pa ni pjevanje čisto ustaških pjesama. Nije im čak bitno ni što je dotični drug bio počasni predsjednik njihova SAB-a. To ne smeta, kao što vidimo, ni velikome korifeju takozvanog antifašizma, Slavku Goldsteinu, ni Ognjenu Krausu, ni velikome lovcu na naciste Efraimu Zuroffu, pa ni četničkoj eliti na vlasti u Republici Srbiji. Ne smeta ni SDP-ovcima u Republici Hrvatskoj, pa ni Nenadu Staziću, koji je tako zdušno napadao Zlatka Hasanbegovića zbog navodno ustaške kape, a kada se utvrdilo da to nije bila ustaška kapa, nego HOS-ovska iz Domovinskog rata, onda je rekao da nije važno kakva je kapa, nego kakva je glava ispod kape.
U slučaju Stjepana Mesića i njegova ustašovanja, vidi se da oni, svi nabrojani, dobro znaju kakva je Mesićeva glava i cijela njegova duhovna i mentalna konstrukcija, do posljednjega atoma, pa im je jasno zašto se on tako ponašao.
No, interesantno je da ni prosječni Hrvati i Hrvatice to baš sasvim ne shvaćaju, što nije ni čudo, ako nisu baš svi dobro pratili i dubinski sudjelovali u svemu što se događalo posljednjih desetljeća naše povijesti.
Čudno je da ni veliki kolumnisti, neprikosnoveni “pametnjakovići”, poput Milana Ivkošića, Nine Raspudića, Milana Jajčinovića, Zvonimira Despota, Ivana Hrstića i sličnih, tobože desnih novinara, nikako ne mogu rastumačiti Mesićevo ponašanje.
Ne vjerujem da oni to ne shvaćaju, nego je to sigurno vrsta politike uredništva Večernjeg lista i drugih da nije politički korektno reći hrvatskome narodu pravu istinu, a nije ni oportuno za njihove džepove.
Hrvatskome narodu se, kao što vidimo, sustavno uskraćuje temeljno ljudsko pravo na istinu o svojoj prošlosti, a politički je korektno da se održavaju svi monstruozni mitovi i laži o zločinačkom i genocidnom hrvatskome narodu, kako bi imao stalnu hipoteku krivnje i kako bi mu se nametao osjećaj da uvijek treba biti drastično kažnjen za svaku slobodoljubivu misao i pokušaj ostvarenja svoje slobodne i samostalne ili bilo kakve hrvatske države.
Padaju mi na pamet riječi hrvatskoga prijatelja Antona Ireka, Amerikanca židovskog porijekla, koje nikada ne mogu zaboraviti, a koji je krajem 1991. i početkom 1992. godine bio u Zagrebu i surađivao sa nama, majkama “Bedema ljubavi”.
Štrajkao je i glađu kako bi potaknuo Sjedinjene Američke Države da priznaju samostalnu demokratsku hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku. Meni je osobno tada govorio: “Nitko na svijetu nema takve neprijatelje kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali i oblatili u svijetu, tako da, na temelju tih laži, jedan prosječan Židov više mrzi Hrvate nego Nijemce.”
Tako se i u vrijeme tih Mesićevih nastupa vodio specijalni podzemni rat protiv hrvatske samostalnosti. U tome, naravno, nije sudjelovao samo Stjepan Mesić, nego i puno drugih, koji su se priključili dr. Tuđmanu i tobože radili na stvaranju hrvatske države.
Što se tiče samoga Mesića, nije nikakvo čudo da je uvijek djelovao protiv hrvatskoga naroda i hrvatskih nacionalnih interesa.
Znamo da mu je otac bio poznati partizanski zločinac Josip Mesić, zvani “Josa Tovarišč”, zloglasni poslijeratni egzekutor iz 1945. godine, u vrijeme genocida nad svim Hrvatima koji nisu bili na strani partizana i komunizma i koji su svi bili “narodni neprijatelji”, na području Orahovice i cijele Osječke oblasti.
U samoj Orahovici otkriveno je masovno grobište sa 74 masakrirane žrtve civila, među kojima je bilo i maloljetnika, kao, naravno, i druga masovna grobišta u svim hrvatskim mjestima.
Znamo i da je Stipe Mesić osobno svojevremeno govorio za beogradski list “Duga” da je, kao desetogodišnjak, na bojištu pretraživao džepove ubijenih ustaša, te uzimao novac, prstenje, satove i slične vrijednosti.
Znamo da je kao student, sa 22 godine, 12. rujna 1956, dragovoljno postao suradnik našičke Udbe, i to, kako piše u dotičnom dokumentu, “na patriotskoj osnovi i sa velikom voljom”.
Također je poznato kako je i u Saboru SR Hrvatske, 1967. godine, osuđivao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, te tražio oštro kažnjavanje potpisnika.
U vrijeme Hrvatskoga proljeća, po zadatku, i on postaje nacionalist, te je 1975. godine čak tobože i osuđen na 22 mjeseca robije u Staroj Gradišci, gdje je do puštanja izdržao 11 mjeseci, a u zatvoru cinkario osuđene hrvatske domoljube.
Od 1990. poznato je što je sve činio uz dr. Tuđmana kao veliki HDZ-ovac, te, jedno vrijeme, i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pa zatim predsjednik Predsjedništva SFRJ, i to u vrijeme najžešćih napada na Vukovar. Opet se vraća u Hrvatsku i postaje Predsjednik Hrvatskoga državnoga sabora, a sve je vrijeme i doušnik Beograda.
Postoje indicije da je znao i za napad na Banske dvore, 7. listopada 1991. godine. Sam je, neposredno prije napada, kao slučajno, izašao iz te prostorije, a za njim instinktivno i predsjednik Tuđman, što mu je spasilo život.
U to vrijeme on, kao veliki dužnosnik Republike Hrvatske i član HDZ-a, naveliko ustašuje, onako kao što se vidi na snimkama.
To ne radi samo on, nego i drugi po zadatku Udbe i Beograda, kao prethodno general JNA Martin Špegelj, koji je kao prešao na Tuđmanovu stranu, pa čak bio jedno vrijeme i ministar obrane Republike Hrvatske, a koji sudjeluje u tajnome snimanju filma u kojem govori, kao tobože isto veliki ustaša, da treba ubijati žene i djecu jugoslavenskih oficira u Republici Hrvatskoj. Taj film ubrzo prenose beogradski mediji, kao dokaz što govori visoki dužnosnik samostalne hrvatske države.
Martin Špegelj je umro 2014. godine i nikada ga nitko nije napadao zbog poticanja na ratne zločine, a slavljen je kao general Hrvatske vojske.
Također, u to vrijeme se pojavljuje i veliki, tobože domoljubni list “Slobodni tjednik” Marinka Božića, sa najekstremnijim ustašovanjem, a glavni pomoćnik Marinku Božiću bio je također zavrbovani udbaš Ivan Zvonimir Čičak, za kojeg znamo kako se, kao predsjednik HHO-a, ponašao prema Carli del Ponte i izmišljao optužbe protiv hrvatskih generala u Haagu.
Poznato je da je iza toga “Slobodnoga tjednika” stajao veliki novac splitskog i za cijelu Dalmaciju vrhunskog udbaša Marka Roglića, strica današnjega hrvatskog tajkuna milijardera Branka Roglića, koji je prijatelj Ive Josipovića i Stipe Mesića, a koji također jako simpatizira Most.
Te 1990, u rujnu, Marinko Božić i Ivan Zvonimir Čičak odlaze u Široki Brijeg i tamo postrojavaju takozvani Hrvatski domoljubni odred od 20-ak mladića u crnim odorama i dignutih ruku na ustaški pozdrav. To se sve snima i pojavljuje u Slobodnome tjedniku, što odmah prenosi Beograd.
Tako se i Mesićevo ustašovanje u Novskoj, u siječnju 1992. godine, na snimci prikazanoj u “Bujici”, događa u podrumu, gdje se sastaje civilni stožer obrane Novske i gdje se ljudi sklanjaju od agresorskih granata i gdje zbrinjavaju ranjenike. Mesić, kao visoki dužnosnik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Hrvatskog državnog sabora, umjesto da tajno planira obranu od agresije, ničim izazvan, u opuštenoj atmosferi, hvali Artukovića, brani Jasenovac i ustašuje, a pobrinuo se da to bude i “tajno” snimljeno.
Dakle, kad sve to uzmemo u obzir, i vrijeme kada se to zbivalo, eto prave promidžbe u Beogradu za cijeli svijet kako najviši dužnosnici Republike Hrvatske stvaraju ustašku državu, koja je već toliko oklevetana da svakome mora biti jasno kako su Srbi ponovno strašno ugroženi i kako oni moraju stvarati svoje obrambene četničke odrede u Srbiji, što čine Drašković, Šešelj, Arkan i drugi, kao i stvarati slične odrede u Republici Hrvatskoj, i kako svi, pa i jugoslavenska armija, moraju braniti Srbe od pokolja povampirenih ustaša.
Također i s obzirom na sve što je Mesić dalje činio, kao primjerice pokušaj državnog udara 1994. godine, te, na žalost, kao predsjednik Republike Hrvatske u dva navrata, od 2000. do 2010, svakome normalnom Hrvatu i Hrvatici bi trebalo biti jasno neprijateljsko i veleizdajničko djelo Stjepana Mesića i svih njemu sličnih.