Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini godinama je trpjela udarce, čak i poniženja. Često je za takvo stanje bio odgovoran i službeni Zagreb. Naime, godinama su razni nosioci vlasti u Hrvatskoj ponavljali priču političkog Sarajeva o RH kao agresoru na Bosnu i Hercegovinu. Potom je priča o agresoru prilagođena i za unutarnje potrebe BiH pa su BiH Hrvati postali fašisti, secesionisti, UZP-ovci, genocidaši… Svi ti nazivi služili su samo jednom cilju – da se stvori opravdanje pred međunarodnom zajednicom zbog majorizacije Hrvata i oduzimanja njihovih konstitutivnih prava. Konstitutivnost je istočni model zaostao iz vremena sovjetske ere, uvjeravali su “građanski” političari i mediji iz Sarajeva.
Nasuprot, kako to u političkom Sarajevu tvrde, segregacijskom modelu aparthejda koji generira konstitutivnost, treba ustrajati na građanskom modelu u kojem je jednakost glasa osnova demokracije. Treba priznati kako su Bošnjaci u ovom slučaju mudro postavili priču i igrali na globalističku kartu multikulturalizma koja u središte političke zbilje postavlja pojedinca, građanina, a ne narode i pripadnike pojedinih naroda. Građanska država u kojoj nije važno tko je koje vjere i nacije, već pojedinac uživa sva prava kao pojedinac – građanin, lansirana je iz političkog Sarajeva kako bi se preko nje razorio daytonski sustav BiH i stvorila unitarna država pod bošnjačkom dominacijom.
Ključna mjesta
Bošnjačka politika trošila je silan novac kako bi svoju ideju o uređenju BiH nametnula zapadnim medijima, ali i političkim krugovima. Glavni zagovornici bošnjačke ideje na zapadu postali su socijalisti i zeleni, a stidljivo im se pridružio i dio pučana. U jednom trenutku čak je i Europski parlament počeo usvajati rezolucije koje kao da su pisane u uredima Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Iz Sarajeva su Hrvatskoj redovito držane moralne lekcije o europskim i demokratskim vrijednostima, a Hrvati su nerijetko nazivani ustašama i fašistima. Sve je to hrvatska politika morala istrpjeti i strpljivo objašnjavati svjetskim centrima moći što se zaista događa u BiH i kako je jedini mogući način funkcioniranja te države ustroj u kojem tri ravnopravna naroda imaju ista prava. Pritom treba naglasiti kako je bošnjačka politika svoju građansku priču afirmirala prije više od 20 godina, a RH se probudila tek nakon ulaska u EU. Hrvatska se intenzivno uključila u rješavanje položaja BiH Hrvata u proteklih šest, sedam godina.
U posljednje vrijeme događaji u BiH su se odvijali brzinom svjetlosti i trebalo je brzo reagirati. Agresivna unitaristička osovina SDA-DF preuzela je nadzor nad gotovo svim važnijim institucijama u zemlji. Preuzeli su nadzor nad Središnjim izbornim povjerenstvom, Tužiteljstvom i Sudom BiH, Visokim sudskim i tužilačkim vijećem… Hrvatima su preoteli člana Predsjedništva, a na predstojećim izborima spremali su se na preuzimanje trećine kluba Hrvata u Domu naroda Federacije BiH. Da su kojim slučajem uspjeli u svojem naumu i preuzeli trećinu zastupnika u hrvatskom klubu Doma naroda FBiH, potpuno bi izbacili Hrvate iz vlasti u Federaciji BiH, ali i s državne razine. Za tu operaciju ključni su im bili Bosansko-podrinjska i Unsko-sanska županija. U tim županijama broj Hrvata je ispod tri posto, a bošnjačke stranke redovito to koriste kako bi izabrale “hrvatske” zastupnike u Dom naroda iz tih županija. Praksa je jednostavna i ustaljena. Nekoliko dana prije izbora neki od bošnjačkih političara proglasi se Hrvatom i bude izabran kao predstavnik Hrvata. Poslije svoj položaj u Domu naroda koriste kako bi radili protiv interesa hrvatskog naroda u BiH.
Konačno shvatili
Upravo je, uz slučaj Komšić, hrvatska diplomacija kao argument zloporaba i majorizacije Hrvata u BiH koristila navedene slučajeve u Unsko-sanskoj i Bosansko-podrinjskoj županiji. Zapadni diplomati su lako shvatili o čemu je riječ. Stoga je prvi korak visokog predstavnika Christiana Schmidta prema obnovi konstitutivnih prava Hrvata u BiH bio nametanje izmjena izbornog zakona koje će spriječiti navedene zloporabe u tim županijama. Prvo smo, još u prosincu 2021., najavili kako će Schmidt krenuti u nametanje izbornog zakona jer bi svaka suprotna odluka vodila u daljnje političke sukobe i podjelu zemlje te bi na koncu sve završilo – novim ratom.
BiH može jedino egzistirati kao zajednica ravnopravnih naroda, svaki poremećaj krhkog balansa vodi u novi konflikt u koji se neminovno uključuju i susjedne države. Upravo s tim argumentima hrvatska diplomacija izvojevala je možda i najveću vanjskopolitičku pobjedu još od međunarodnog priznanja RH. Nakon listopadskih izbora slijedi i konačno reguliranje načina izbora članova Predsjedništva BiH, a Željko Komšić bit će tek ružan trag u hrvatskoj povijesti.