„Vrijeme ljubavi“ je topla priča koja nostalgično prati odrastanje, zaljubljivanje i odljubljivanje, otkriva sve o ljubavi i o tome što ona jest, bilježi zablude i trenutke prosvjetljenja. Na poseban način problematizira odnos književnosti i zbilje te otkriva sliku nekadašnje hrvatske stvarnosti šezdesetih i sedamdesetih godina kroz film, glazbu i književnost
Akademik, književnik, filmski i televizijski scenarist Goran Tribuson nizom svojih uspješnih književnih djela dokazao je da posjeduje vještinu baratati poput pravog virtuoza svakim književnim žanrom s kojim se uhvati u koštac. Ovim romanom završava kvatrologiju koju čine djela Rani dani, Trava i korov i Mrtva priroda. Generacijski obilježena tematika u autobiografijskoj formi šarmirat će svakog čitatelja.
Svoj početak Goran Tribuson obilježava kratkim pričama početkom sedamdesetih godina, a uskoro ga je i kritika uočila kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnom, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern, te Ruskom ruletu. Tribuson se istaknuo ciklusom romana o privatnom istražitelju Nikoli Baniću (Zavirivanje, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice i Gorka čokolada).
Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom pop – kulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina. U djelima Rani dani, Trava i korov pisao je o tome kako su na njega utjecali televizija, kino, glazba i sport, a u Mrtvoj prirodi o književnosti, slikarstvu, ozbiljnoj glazbi, kazalištu, porno filmu i Internetu.
„Vrijeme ljubavi“ je topla priča koja nostalgično prati odrastanje, zaljubljivanje i odljubljivanje, otkriva sve o ljubavi i o tome što ona jest, bilježi zablude i trenutke prosvjetljenja. Na poseban način problematizira odnos književnosti i zbilje te otkriva sliku nekadašnje hrvatske stvarnosti šezdesetih i sedamdesetih godina kroz film, glazbu i književnost. Ponekad praćena očima ozbiljnog, odraslog čovjeka, a ponekad iz perspektive djeteta i mladog dečka, nedvojbeno će čitatelja nasmijati i podsjetiti na događaje koje vrijedi pamtiti i prepričavati.
„Moja je majka znala govoriti kako se ljubavi čovjek uči na najrazličitije načine, ali ponajbolje je kad to radi uz pomoć velikih umjetničkih djela, ponajprije slikarstva, glazbe i lijepe književnosti klasičnoga tipa. Moj bi se otac samo nakašljao, nakon čega bi majka redovito kazala:
– Molim te, Branko, pa valjda se zna na što sam mislila.
Ja baš i ne mogu razabrati na što je majka mogla misliti, ali sam poslije shvatio kako se sve što je kazala o ljubavi odnosi na ljubav u najširem smislu riječi, od samilosti pa do podavanja cijeloga sebe za neku dobru i plemenitu stvar. Dakle, ljubav na koju se majka tada pozivala nije se mnogo razlikovala od one o kojoj danas govori papa Franjo.“
