Što god netko govorio o Mađarskoj i njezinoj državnoj politici, jedno je ipak sigurno: ona se primarno rukovodi mađarskim nacionalnim interesima, a onda svime ostalim, uključujući i tzv. zajedničke politike EU-a.
I tu ne bi trebalo biti ništa sporno (to rade i gotovo sve druge zemlje EU-a koje drže do sebe) jer državna politika tomu i služi.
Pritom je stvar svih ostalih kojima se današnja mađarska politika ne sviđa (prije svega mađarskih susjeda) da se takvoj politici Budimpešte ubuduće bolje prilagode jer ona od nje ne namjerava odustati i da, u skladu s time, više počnu voditi računa o svojoj politici kada je riječ o bilateralnim odnosima s tom zemljom koji postaju sve složeniji.
Barem u onom segmentu koji u posljednje vrijeme sve češće dolazi do izražaja (a koji najviše i iritira širu hrvatsku javnost) i manifestira se kroz nove (stare) aspiracije Republike Mađarske u odnosu na teritorije pojedinih, njoj susjednih zemalja.
Novi uspjeh
A o uspjehu mađarske politike svjedoči i sljedeća vijest, ovaj put iz sfere energetike: Mađarska je spremna kupovati ruski plin po dugoročnom ugovoru. Međutim, želi ga raščlaniti na tri dijela, kako bi nakon svakih pet godina mogla otkazati isporuke Gazproma ako u međuvremenu dobije povoljnije ponude.
Budimpešta je suglasna kupiti 6,2 milijarde m3 ruskog plina godišnje i počet će pregovore o sklapanju elastičnijeg dugoročnog ugovora, izjavio je u petak, 26. lipnja, mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto.
“Naš je cilj potpisati tri petogodišnja sporazuma koja bi omogućila odustajanje od dogovora svakih pet godina.” Takva forma omogućuje jamstvo dugoročnih isporuka, a također i mogućnost promjene ugovora ili njihova raskida ako se na energetskom tržištu pojave povoljnije ponude”, navodi šef mađarske diplomacije.
Ministar Szijjarto, koji je prošloga tjedna u Moskvi boravio u vrijeme održavanja velike vojne parade te s ruskom stranom, osim energetskih pitanja rješavao i pitanje mađarskog sudjelovanja u ruskom svemirskom programu, tj. prvom letu mađarskog astronauta u svemir (što je još jedan pokazatelj mađarskog uspjeha, jer riječ je o tzv. elitnim sferama, u pravilu rezerviranima isključivo za tehnološki napredan, uski krug svjetskih “svemirskih” država), rekao je kako će Mađarska uvesti 6 milijardi m3 ruskog plina iz plinovoda Turski tok, što sada nije moguće jer još nije izgrađena njegova bugarska dionica.
Ona se do kraja godine mora povezati sa srpskom dionicom tog plinovoda koji se proteže od Bugarske do granice s Mađarskom. Na taj bi se način na Mađarsku odnosilo nešto manje od polovice kapaciteta jedne cijevi toga plinovoda (ukupan kapacitet jedne cijevi iznosi oko 15 mlrd. m3 plina godišnje) namijenjene EU-u, dok je druga cijev namijenjena turskom tržištu i u funkciji je već od siječnja ove godine.
Zamjenik direktora ruskog Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost Aleksej Grivač izjavio je kako svi kupci žele polučiti više elastičnosti za isti novac.
“Pad cijena na spot-tržištima doveo je do toga da potrošačima raste apetit. Ali s druge strane, svi normalni partneri razumiju nužnost postojanja zajamčenih isporuka po konkurentnim cijenama, a što daju dugoročni ugovori”, rekao je Grivach.
Podsjećam kako su cijene na europskome spot-tržištu zbog viška plina pale na rekordno niske razine. Pojavljuju se i novi plinski “igrači” koji će omogućiti buduće smanjenje potreba te zemlje za ruskim plinom.
Tako plin u Mađarsku namjerava isporučivati i Azerbajdžan nakon što bude izgrađena plinovodna infrastruktura kroz Grčku, Bugarsku i Rumunjsku, koja će biti vezana za prošle godine do tursko-grčke granice izgrađen plinovod TANAP, kao dio europskog Južnog plinskog koridora kojim se dostavlja azerbajdžanski plin iz nalazišta “Shah Deniz II” u Kaspijskom moru.
Također, Mađarska može biti zainteresirana i za dobivanje plina iz budućeg hrvatskog LNG terminala u Omišlju, na otoku Krku (zasad ne toliko po logici samih cijena, već prije pod utjecajem američkog političkog pritiska), a osim toga, ima i potpisan memorandum s američkom energetskom megakompanijom ExxonMobil za godišnju kupnju 4,4 milijarde m3 plina iz crnomorskih nalazišta u rumunjskim vodama.
Na taj plin Mađarska ne može računati u skorije vrijeme jer su se investitori suočili s rumunjskim poreznim zakonima, zbog kojih su i odgodili usvajanje investicijske odluke, te radovi na spomenutom nalazištu još nisu ni počeli.
Energetska neovisnost
Dakle, i više je nego jasno da Budimpešta itekako vodi računa o osiguranju svoje energetske neovisnosti (što je ključ gospodarskog razvoja bilo koje zemlje) i da nastavlja suradnju sa svima onima za koje smatra da će joj u tome biti od pomoći. A jedino se tako i vodi državna politika, a ne kroz neprekidna saginjanja pred ovim ili onim interesima izvanjskih silnica, koje za druge nacionalne države mare kao za crno ispod nokta, dok redovito lobiraju isključivo za interese svojih energetskih tvrtki.
To se onda uglavnom pakira u nekakve geopolitičke ili sigurnosne okvire kao dominantne elemente u određivanju nacionalnih energetskih strategija, a što ne bi smjelo biti. Dominantni čimbenici u pitanju energetske strategije svake zemlje moraju biti: prvo, povoljna cijena energenata i, drugo, sigurnost njihove isporuke – kao jedini preduvjeti za globalnu gospodarsku konkurentnost koja bez jeftine energije ne može postojati.
Geopolitika, svakako, ima svoju težinu u određivanju energetskih strategija, ali nikako ne presudnu. Najbolji primjer za to je i dobro poznata činjenica kako je čak i u vrijeme najopasnijih faza hladnog rata iz prošloga stoljeća između Zapada i bivšeg SSSR-a potonja zemlja zapadnoj Europi neprekidno isporučivala svoj plin kroz tada izgrađene plinovode. A geopolitički odnosi između tadašnjeg Istoka i Zapada bili su sve prije samo ne dobri i stabilni.
A kako bi to, onda, jedna Rusija danas zloupotrebljavala svoj položaj izvoznice plina kad je znano da ona u opskrbi EU-a tim energentom sudjeluje s udjelom od otprilike 35%, što je znatno manje nego je bilo u vrijeme SSSR-a i hladnog rata?
Osim toga, danas na europskom plinskom tržištu postoji prilično velika diversifikacija ponude i bilo kakvi ruski ucjenjivački pokušaji i konkretni potezi mogli bi se relativno brzo kompenzirati uvozom plina od drugih dobavljača, što bi značilo i veće cijene za EU, ali se europski energetski sustav sigurno ne bi urušio.
Dakle, Rusija za prekid isporuka plina Europi nema baš nikakvog strateškog interesa, čak i u slučaju krajnjeg zaoštravanja međusobnih političkih odnosa, jer joj položaj najvažnijeg dobavljača plina donosi znatnu financijsku korist.
Tlapnje o INA-i
S druge strane Mađarska, kao što vidimo, u svojoj pomno promišljenoj energetskoj politici itekako uspijeva, pri čemu je važno naglasiti kako je i sama, poput Hrvatske, članica i EU-a i NATO-saveza. Dakle, kada se hoće i zna voditi državna politika – itekako se može.
A s hrvatskom politikom, kakva se vodi posljednjih 20 godina, sve ovovjeke tlapnje o nekakvom povratku INA-e u hrvatske ruke od ovako organiziranih Mađara, nažalost, mogu se objesiti mačku o rep.
Nedavno je netko od hrvatskih energetskih stručnjaka dobro primijetio – pa zašto bi Hrvatska više uopće morala vraćati INA-u u svoje vlasništvo, što je vrlo skup i neizvjestan proces, jednostavnije bi joj bilo osnovati svoju novu naftnu kompaniju, na što država ima puno pravo.
Jer sada je preskupo, a i pitanje je koliko je uopće i korisno (s obzirom na to da je INA u međuvremenu izgubila svoje nekada goleme udjele na regionalnom energetskom tržištu, kao i u sferi proizvodnje nafte i izvan same Hrvatske, poput ruskih sibirskih nalazišta “Bijele noći”, ili naftnih nalazišta u Siriji) ispravljati strateške greške iz prošlosti oko prodaje INA-e, tvrtke koja je bila “država u državi”, ponos hrvatskih građana i nositelj gospodarske i svake druge stabilnosti Republike Hrvatske u doba Domovinskog rata.
Krivci za gubitak INA-e, što je potez ravan nacionalnoj izdaji (poput onoga s prodajom Plive i čega sve ne), vjerojatno za to nikada neće odgovarati.
Zato sada i treba gledati u budućnosti i pravilno razmotriti i odrediti buduću stratešku energetsku politiku, u skladu sa stvarnim hrvatskim nacionalnim interesima, kako se ne bi dogodilo da i u tom pogledu neke generacije iza nas budu morale “ispravljati krive Drine” onih pojedinaca, institucija i vlada koji o tome sada odlučuju.
Mađare pustimo neka rade po svome, a mi se već jednom okrenimo sebi i svome radu i ne okrivljujmo druge za vlastite probleme i slabosti, koje umjesto nas nitko drugi ionako neće rješavati.