VOJNI PRORAČUN HRVATSKE PORASTAO ZA SAMO 17%, A SRBIJE 90%: ‘Hrvatska se treba pod hitno ‘paliti’ zbog ovakvog vojnog trošenja Srbije’

Photo: Robert Anic/PIXSELL

U svega pet godina, od 2015. do 2019., hrvatski vojni proračun narastao je oko 17 posto, a vojni proračun Srbije u istom razdoblju oko – 90 posto! Hrvatska je u 2015. tako na vojsku trošila oko 555 milijuna eura, Srbija 459 milijuna eura. Već 2017. Hrvatska troši 591 milijun eura, a Srbija se primiče Hrvatskoj i troši 559 milijuna eura. I onda se u 2018. događa potpuni preokret, Hrvatska počinje ubrzano zaostajati za Srbijom u odnosu na vojne troškove, naš je (realizirani) vojni proračun te godine bio 587 milijuna eura, manje od plana zbog prekida nabave borbenog zrakoplova, dok je vojni proračun Srbije znatno “skočio” na čak 725 milijuna eura. Takav trend nastavljen je i tijekom ove godine kada, prema rebalansu (opet utrošeno manje od plana, ovoga puta 35 mil. eura manje), hrvatski vojni proračun iznosi 647 milijuna eura, a onaj u Srbiji čak 877 milijuna eura, piše Vecernji.hr.

Ovi podaci dokazuju ono što su vojni analitičari već isticali, činjenicu da se Hrvatska izuzetno sporo, “mic po mic” penje u vojnim izdacima, pa je izložena i kritici NATO-a i SAD-a što se ne uspijeva značajnije približiti kolektivnoj obvezi o utrošku 2 posto BDP-a na vojsku. Računovodstvenim manevrom, po uzoru na neke druge zemlje članice, u ožujku ove godine Hrvatska je NATO-u prikazala da troši znatno više pa je uračunavanjem troškova vojnih mirovina postotak naglo “porastao” s 1,3% na 1,75% BDP-a. Što je onda RH i podignulo na ljestvici zemalja članica na solidno 11. mjesto unutar 28 članica (bez Makedonije). Kako je rebalansom utvrđeno da ni ove godine MORH nije uspio utrošiti planirani iznos, u međuvremenu je Hrvatska pala na 1,68% BDP-a. U sljedeća tri tjedna Hrvatska mora sastaviti konkretan “papir”, dokument koji će imati obligatornu snagu, a u kojemu će biti točno razrađeno kako i do kada će RH dostignuti onih 2% vojnih izdvajanja iz BDP-a. Računa se da bi s početkom nabave eskadrile borbenih zrakoplova i još jednom kvalitetnijom, a planiranom nabavom, primjerice 60-tak američkih oklopljenih vozila “Bradley” koje bi nam SAD donirao, a mi platili 30 mil eura za modernizaciju te nabavom još nekoliko helikoptera “Black Hawk”, Hrvatska i dostignula tih 2%, dakle trošila bi više od milijarde eura godišnje na vojsku. Problem je MORH-a što ne može nikakvom “računovodstvenom operacijom” približiti se drugom obveznom cilju NATO-a, a to je da za modernizaciju i opremanje, dakle nabavu novih ili modernizaciju starih borbenih sustava, troši 20% vojnog proračuna, konkretno oko 150 milijuna eura godišnje. Premda službena Hrvatska nerado komentira jačanje vojnog trošenja u Srbiji, a nikako ne komentira nove, za javnost atraktivne vojne nabave zrakoplova MiG-29 i protuavionskih raketa “Pantsir-S1” iz Rusije, i njima je vjerojatno očito da skok od 90% u vojnom trošenju u susjednoj Srbiji nikako ne smije proći bez paljenja lampica za uzbunu u sustavu nacionalne sigurnosti RH.

Prof. dr. Vlatko Cvrtila, stručnjak za sigurnosno-obavještajna pitanja i dekan sveučilišta “Vern” ne smatra da bi se sada Hrvatska trebala pod hitno “paliti” zbog ovakvog jačanja vojnog trošenja Srbije. Smatra da prvo treba vidjeti strukturu tog porasta trošenja jer sav taj novac sigurno ne ide isključivo za vojne nabave, nego i za plaće i ostale troškove vojnog osoblja. Srbija dosta novca troši za modernizaciju starih vojnih sustava, a znatno manje za nabavu potpuno novih. “U području sigurnosti bitna je varijabla – percepcija, a ona govori, gledaju li se ove brojke, da se Srbija priprema za nešto…”, kaže Cvrtila. No, dodaje, “daleko je to od realnosti da je Srbija već značajno vojno nadmoćnija od zemalja u ‘regiji’, dakle ovaj proces mene previše ne zabrinjava, a očito je potreban Srbiji zbog unutarnje stabilizacije”, kaže. Srbija će završetkom modernizacije borbenih zrakoplova sigurno početi trošiti još više novca, kao i Hrvatska kad napokon nabavi borbenu eskadrilu. Valja uzeti u obzir da se autoritarni režimi oslanjaju na državne simbole, vojsku i/ili policiju. Atraktivne vojne vježbe s Rusijom, “posudba” moćnog S-400, sve to jača narativ da Srbija postaje vojna sila, što u konačnici i nije istina, smatra Cvrtila. No, bez obzira na to postaje li Srbija vojna sila ili ne, Cvrtila se slaže da Hrvatska jednostavno mora prionuti na nabavu borbene eskadrile, ali i odgovarajućeg protuavionskog (PZO) sustava.

Možda za rješavanje dvojbe naših stručnjaka o tome kakve su namjere susjedne Srbije valja uzeti u obzir i činjenicu da su srbijanski analitičari u mjerenju vojnih izdataka pronašli i podatke da, kada se pojavi potreba za brzim vojnim nabavama, od francuskih PZO raketa “Mistral”, do modernizacije MiG-ova 29, njihovom vojnom proračunu “uskaču” često u pomoć i druga ministarstva, od ministarstva rada do MVP-a te prelijevaju po nekoliko desetaka milijuna eura. To govori i da je Ministarstvo obrane postalo ipak najvažnije ministarstvo u Vučićevoj Srbiji. Ne može se to ne primijetiti, pogotovo kad je u pitanju Hrvatska koja tradicionalno mora biti osjetljiva na ovakve vojne pomake u susjedstvu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI