Još otkako je bivši pravaš Anto Đapić dominirao desnom političkom scenom s velikim brojem saborskih zastupnika koje je razmontirao bivši premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader, govori se o potrebi za ujedinjenjem na desnom političkom spektru, na kojem postoji toliko stranaka da ih je nemoguće pobrojati. Od tog Đapićeva vremena do danas na desnici se nije mnogo toga promijenilo premda vrijeme za ujedinjenje nikada nije bilo povoljnije. U ona Sanaderova vremena HDZ je još jasno i izravno koketirao s desnicom, no ovaj današnji Plenkovićev HDZ miljama je daleko od desnih vrijednosti.
Upravo je Plenković taj koji je desnim opcijama stvorio poligon na kojem su mogli graditi svoju političku budućnost, no ego i taština na desnici oduvijek su bili jači od njihovih potreba i racionalnih odluka koje bi im pripomogle da dođu na vlast. Dovoljno je pogledati posljednje parlamentarne izbore koji su tek jedan u moru primjera raslojene i disfunkcionalne desnice: Most je na tim izborima odlučio boriti se samostalno, svoju samostalnu i promašenu političku igru tada je igrala i Bruna Esih, dok je Domovinski pokret oko sebe nastojao okupiti sva zvučna imena domaće desnice, što se pokazalo kao ispravan potez. U parlament su domovinci ušli s respektabilnim brojem zastupnika, a onda je desnica kao desnica počela pokazivati svoje pravo lice, Suverenisti predvođeni prevrtljivim Hrvojem Zekanovićem još u izbornoj noći najavili su, a zatim i realizirali osnivanje vlastitog zastupničkog kluba, sa svojim kolegama iz Pokreta rastao se i nesuđeni predsjednik Republike Miroslav Škoro kojega više nitko i ne promatra kao ozbiljan faktor na domaćoj političkoj sceni premda je Škoro taj koji je desnici na predsjedničkim izborima doista pokazao koliki potencijal imaju kada igraju u istome timu.
Imali su šanse
Na predsjedničkim izborima Škori, kojega je podržavala ujedinjena desnicu, falio je samo koji glas za ulazak u drugi krug, ali je i tada desnica pokazala da nije jedinstvena jer se kao kandidat na tim izborima pojavio Anto Đapić koji je vodu navlačio na HDZ-ov mlin, što na koncu nije koristilo ni bivšoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović ni Miroslavu Škori, koji se nakon napuštanja Domovinskog pokreta nakratko priklonio Suverenistima, a zatim krenuo u zagrljaj svojega saborskog kolege Milana Vrkljana koji u Saboru djeluje prilično bljedunjavo i neprimjetno.
Pozornost je na sebe zato uspjela skrenuti bivša novinarka Karolina Vidović Krišto koja se sabornice domogla na listama Domovinskog pokreta, s kojim baš poput Suverenista nakon ulaska u Sabor nije nastavila suradnju. Umjesto toga, Krišto je gradila vlastiti imidž stječući titulu glavne saborske buntovnice koja je nesnosno živcirala predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića protiveći se nošenju maski u vrijeme pandemije koronavirusa. Prozivala je Krišto HDZ-ovce, sukobljavala se sa SDSS-ovcima, zbližila s braniteljskom populacijom i osigurala si status nove heroine hrvatske desnice, nasljeđujući zaboravljenu Brunu Esih, ali i najuspješniju hrvatsku desničarku Ružu Tomašić koja se odlučila povući iz politike i umiroviti, znajući da od jedinstva na desnici kojemu je godinama težila nema ništa. Kao bivša televizijska voditeljica Krišto vrlo dobro zna kako funkcioniraju mediji pa je to mudro okrenula u svoju korist. Ne može se reći da ona u Saboru ne koristi svoju poziciju, jedna je od najaktivnijih zastupnica i svjesno se obraća svojem biračkom tijelu, no osim što govori o komunističkoj ostavštini, lustraciji i ostalim temama za koje je zainteresirana desnica, Krišto progovara i o brojnim drugim boljkama hrvatskog društva te proziva tajkune, Državno odvjetništvo i ostale disfunkcionalne institucije.
Pucanj u prazno
Sve to odnedavno čini s pozicije predsjednice stranke Odlučnost i pravednost, čije je osnivanje dugo najavljivala. Ta bi opcija, prema riječima njezine šefice, građanima trebala ponuditi novu nadu i pokrenuti obespravljenu, šutljivu, većinsku Hrvatsku, no bez obzira na to što je Krišto na osnivačkoj skupštini svoje stranke govorila o većinskoj Hrvatskoj, jasno je da je njezina stranka nova desna opcija, koja će na ovoj ionako razjedinjenoj sceni pridonijeti novim podjelama i novom raslojavanju pa se već sada postavlja pitanje kolike su šanse da se desne opcije ujedine na nadolazećim parlamentarnim izborima te da na taj način pokušaju konkurirati HDZ-u po uzoru na lijevo-liberalne oporbene stranke koje najavljuju veliku koaliciju za rušenje premijera Plenkovića.
Kako zasad stvari stoje, od velike koalicije na desnici neće biti ništa, Most je, štoviše, u jednom trenutku koketirao sa SDP-om i Milanovićem, sve dok im ovi nisu dali odbijenicu pa su velike šanse da oni i na iduće parlamentarne izbore izađu samostalno, Zekanović se ionako već priklonio HDZ-u, to će vjerojatno učiniti i desna opcija koju u Slavoniji okuplja Đapić, dok su za ujedinjenje otvoreni u Domovinskom pokretu koji za takvo nešto i ima potencijala, no uglavnom sa Suverenistima, čiji je šef Marijan Pavliček u Vukovaru ionako već surađivao s predsjednikom Domovinskog pokreta Ivanom Penavom. Teško je očekivati da će se u tim desnim križaljkama i pričama o ujedinjenju naći pogubljeni pravaši čiji politički potencijal više nitko i ne spominje, a još teže da će se u njima naći Krišto koja je uvjerena da samostalno može postići nekakav rezultat, što nije realno, ako ništa drugo, onda barem zbog brojki. Osnivanje još jedne političke opcije na desnom spektru otežavajuća je okolnost za konzervativno biračko tijelo koje će se opet naći u nedoumici i ponovno se pitati koga birati kao svojeg predstavnika u Saboru, u kojem već djeluje cijela paleta desnih zastupnika koji se ovako raslojeno ne doimaju ozbiljno.
Nemogući pregovori
Iako je šef Pokreta Ivan Penava više puta govorio o mogućnosti ujedinjenja desnice, što jest trijezna i racionalna politika, lako je moguće da te njegove težnje padnu u vodu zbog svojeglavih političkih figura koje ne pristaju na timsku borbu, nego se bore za vlastite pozicije i prosperitet, zbog čega desnica još nije uspjela osigurati politički status koji joj pripada, barem ako je suditi po broju građana koji se u Lijepoj Našoj deklariraju kao konzervativci. Ako Krišto ostane na ovoj razini, teško da se od nje može očekivati išta više i išta konkretnije, njezina politička priča mogla bi se svesti tek na jednog saborskog zastupnika, odnosno zastupnicu jer je jasno kao dan da se ozbiljna stranka ne može graditi bez infrastrukture, bez novca i bez zvučnih imena, o čemu može posvjedočiti zaboravljena Esih koja je tvrdoglavo odbijala svaki oblik suradnje.
Sve i da je bila u pravu kada je tvrdila da u Škori ne prepoznaje novog vođu desnice, Esih je u političkom smislu izgubila, premda njezini bivši suradnici i sada govore kako je Bruna ostala dosljedna, u politici sama dosljednost nije dovoljna, ponekad treba biti pragmatičan i otvoren, to ne znači da treba izgubiti sve kriterije, no svojeglavost nikada nikomu nije donijela uspjeh i prosperitet. Pitanje je i što je točno nova stranka Karoline Vidović Krišto donijela desnoj političkoj sceni. Vidljivo je da njezine kriterije nije lako zadovoljiti – pristupnica za ovu stranku svojevrsna je lustracija, no isto tako nije teško zaključiti da, bez obzira na visoko podignutu ljestvicu, Krišto ipak u biranju suradnika nije bila dosljedna pa se u njezinu timu mogu pronaći i pojedinci koji su u političkim vodama već plivali s nekim drugim opcijama. Tako je, primjerice, jedan od članova predsjedništva stranke Srećko Telar, nesuđeni sisački gradonačelnik koji je na posljednjim lokalnim izborima bio kandidat Domovinskog pokreta.
Velik zalogaj
Inače je Telar nekadašnji zapovjednik policijske postrojbe u Domovinskom ratu. Od nekadašnjih političkih aktera tu je i bivši pravaš Ivica Debić, nekadašnji gradonačelnik Grubišnog Polja, dok je malo poznato ime u timu zastupnice Krišto ono riječkog poduzetnika Elvija Kalčića, vlasnika craft pivovare Morčić koji je cijeli svoj radni vijek proveo u inozemstvu, gdje je radio kao pomorac na naftnim platformama, nakon čega se vratio u svoj rodni kraj i okrenuo privatnom, odnosno obiteljskom biznisu. Manje je poznato ime i ono konzultanta i trenera za ljudski potencijal Davora Krivskog koji je radio i kao konzultant u nizu europskih zemalja, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama, što možda i jest respektabilno, no upitno je koliko ti ljudi mogu pridonijeti političkom usponu stranke koja nosi ime Odlučnost i pravednost, koja se tek treba izbrendirati, iako se već sada može pretpostaviti kako će sama stranka ostati u sjeni svoje poznate šefice Karoline Vidović Krišto koja je zagrizla velik zalogaj i ušla u veliku priču s malo prepoznatljivih imena, bez kojih će biti teško izgraditi ozbiljnu i konkurentnu stranku. Na ovaj način Krišto može ostati upamćena kao predvodnica još jedne opcije koja je razjedinila desnicu, koja vapi za jedinstvom.