Kontroverzna spisateljica Vedrana Rudan nerijetko svojim tekstovima doslovno ostavi bez teksta, a u posljednjem koji je objavila na svojoj službenoj stranici, obrecnula se na predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru.
Njezin tekst pod nazivom “Ljeto u gradu” prenosimo u cijelosti.
Ušla sam u market, na sniženju su bile četkice za čišćenje noktiju, od prave dlake. Stala sam u red, bila sam šezdeset i osma.
“Je*em im mater! Potjerali su Srbe, uvezite Srbe, neka oni rade, je*em vam mater! Četiri pišu, jedan radi, je*ote!” “Gospodine, znači, otvorite torbu.” “Za koji kurac moram otvarati torbu?” “Gospodine, u ruci držite ogroman ruksak, znači, morate ga otvoriti.” “Ku*ac ću ga otvorit’, ovo je slobodna zemlja!” Izašla sam.
“Jebote!” U kafiću je sjedio znanac. “Toplo mi je”, rekla sam. “Čuj, intervjuirao sam nekog slikara, znači, čovjek je govorio na srpskom, jebote, ja sam ga snimio, znači, super je čovjek govorio, sve sam ga, znači, razumio, a onda je izašao intervju, pa me nazvao šef, pa mi je je*ao mater da, za koji je k*rac u hrvatskom listu objavljen intervju na srpskom. Rekao je da ovo je Hrvatska. Je*ote!” “Zapravo”, rekla sam, “ne mogu vjerovati, j*bote.”
“Čuj, stara, nije mu to prvi put. Danas je u Rijeci u modi p*šiti ku*ac Talijanima, kao, ovdje su Talijani autohtoni, pa smo, znači, došli mi, pa smo otjerali Talijane. Je*ote! Otjerali smo ih ku*ac! Rijeka je, znači, uvijek bila hrvatska. Ženska koju sam intervjuirao rekla mi je da Talijane treba poslati u pi*du materinu. Ja sam, znači, žensku citirao, običnu žensku iz naroda, vox populi. Šef mi je rekao da će mi odbiti od plaće, ne smijemo u hrvatskom listu puštati prostote i to još u kulturnom prilogu. Ja sam šefu rekao, ženska je obična ženska, znači, vox populi. Znaš što mi je rekao?“ “Zapravo, ne znam.” “On mi je, znači, rekao, je*o te vox i jeb*li te populi.” “Zapravo”, čekam prijateljicu.”
“Stara, nisam te mislio gnjavit’, znači, sori, je*ote.” “Ne”, rekla sam dok je prijateljica sebe spuštala na stolicu, “zapravo, ovo ću ja platiti.”
“Znači”, prijateljica je bila crvena u licu, “što ti misliš o Škorinoj kandidaturi za predsjednika? Ne kužim, je*ote, ova je zemlja karikatura. Još nam samo Škoro fali.” “Znači”, rekao je konobar, “dva makjata bez kofeina.” “Znači”, rekla je prijateljica, “i dvije čaše vode. Čuj, on pjeva, otvor’, ženo, kapiju, man’ se očenaša, evo mene i mojih pajdaša. Mi nismo normalni.” “Čuj”, rekla sam, “ti, zapravo, misliš da je ona bolja.”
“On u katoličkoj zemlji poručuje ženi da se mani očenaša, on traži da ovo bude laička zemlja, znači, njemu smeta ‘očenaš’. Za koji mu ku*ac samo ‘očenaš’ smeta, jebote? I još se zalaže za grupni seks, ‘evo mene i mojih pajdaša’. Znači, on želi da se Hrvatice odreknu vjere i da postanu ku*ve. On želi Hrvatsku pretvoriti u laički kupleraj. Koji krkan, je*ote!”
“Čuj”, zapravo, ti si njega krivo shvatila. Čovjek je to pjevao pred trideset godina, ljudi se mijenjaju. Možda je on danas vjernik, obiteljski čovjek i, zapravo, on se danas zalaže za katolički kupleraj. Čekajmo izbore.” Pozvala sam konobara.
“Dva makjata, znači, trideset kuna.”
“Trideset kuna, znači? Je*ote!”
“Zapravo, vruće je za popizdit.”