ULAGIVANJE DESNICI KAO KRINKA? Niz poteza otkriva: Milanović zapetljan u interesnoj mreži Udbe

Udbu je u fokus hrvatske javnosti prije nekoliko godina, u ulozi hrvatskog premijera, vratio Zoran Milanović, čiji je mandat obilježila afera “lex Perković”, odnosno priča o Josipu Perkoviću oko kojega se splela njemačka pravosudna mreža. Bez obzira na Milanovićevu zaštitu, pa i pokušaj pravne zaštite bivšeg ministra Orsata Miljenića, udbaš Perković sa svojim kolegom Zdravkom Mustačem stigao je do Njemačke. Ono za što Hrvatska nikada nije imala hrabrosti odradili su Nijemci pa su Perković i Mustač osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Dok se ovom dvojcu sudilo, Milanović se bavio poduzetništvom, a uviđajući da u poduzetničkim vodama njegova retorika ne pada na pretjerano plodno tlo, odlučio se vratiti u političku arenu kao kandidat za predsjednika. Zaboravna hrvatska javnost, u srazu konzervativnih kandidata Miroslava Škore i bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, na Pantovčak dovodi bivšeg premijera koji brže-bolje iz svojeg ureda po zagovoru savjetnika Miljenića uklanja sve biste, uključujući i onu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, i sve to na vrućoj liniji sa Stjepanom Mesićem, po čijem je nalogu nedavno ugostio Bakira Izetbegovića, a nedugo nakon toga i Milorada Dodika.

Utjecaj Milanović ima navodno i danas u SDP-u, preko svojeg prijatelja Peđe Grbina, koji cijelu svoju političku karijeru može zahvaliti aktualnom predsjedniku. Milanović je ovog odvjetnika iz Pule hrvatskoj javnosti prije više od deset godina predstavio kao vrhunskog ustavnog stručnjaka koji svojim znanjem može konkurirati vječnom Vladimiru Šeksu. Da Milanović plete svoju mrežu, godinama su ispod glasa na Ibleru šaputali suradnici bivšeg predsjednika Davora Bernardića koji s Milanovićem nikada nije uspijevao pronaći zajednički jezik. Na njega su, naime, pali svi Milanovićevi neodrađeni poslovi, Bernardić je taj kojega su na čelu Partije dočekali klanovi, minusi i nezadovoljno članstvo, a dok je on peglao stranačke probleme, Grbin se sastajao s Milanovićem po separeima luksuznih restorana dogovarajući strategiju za njegovo rušenje.

Srušio se u međuvremenu u tako podijeljenoj stranci Bernardić sam, nakon poraza na parlamentarnim izborima. Nije Bero imao prilike ni prespavati poraz, iste noći njegovu glavu zahtijeva Biljana Borzan, osječka SDP-ovka, Milanovićeva prijateljica i kći Rose Čupurdije, žene koja je godinama bila zaposlenica Službe državne sigurnosti u Osijeku. Tu je obnašala dužnost tajnice Dragoljuba Krnića, šefa osječke podružnice nadležne za Slavoniju i Baranju. Dodatno svjetlo na ovaj podatak baca činjenica da je u tim godinama Perković operativno djelovao u osječkoj centrali Službe, dok je Borzanin otac Jovo bio aktivan u Savezu komunista Hrvatske. Kako je Borzan srušila Bernardića, tako kormilo SDP-a preuzima Grbin, koji Milanovićev utjecaj u stranci potvrđuje eliminacijom Gordana Marasa. Umjesto njega, u utrku za zagrebačkoga gradonačelnika ulazi Milanovićev kum Joško Klisović koji danas predsjeda zagrebačkom Gradskom skupštinom, kao junior partner platforme Možemo, odnosno Tomislava Tomaševića, čije je udruge financijski podupirao Milanovićev prijatelj Emil Tedeschi.


Kako se SDP odnedavno raspao na dvije stranke, tako se od Grbina i sada očekuje da provede unutarstranačke izbore, na kojima će se birati šefovi lokalnih organizacija, a i tu se u Zagrebu ponovno spominju kadrovi bliski aktualnom predsjedniku. S jedne strane, Danica Juričić-Spasović, bivša novinarka i prijateljica Saše Perkovića, koju je Milanović spasio nakon što je ostala bez pozicije u Josipovićevu uredu dovodeći je u SDP za glasnogovornicu, a s druge strane profesor Viktor Gotovac sa zagrebačkog Pravnog fakulteta na kojem se proslavio kao stručnjak za trgovačko pravo. Izvan studija Gotovac je poznat kao nećak Zdravka Mustača, njegova je majka Mustačeva sestra Mirjana Gotovac-Mustač, dugogodišnja susjeda bivšeg Dinamova gazde Zdravka Mamića, kojega su po Hercegovini povezivali s tamošnjim udbašem Stankom Čolakom. Čudni su udbaški putovi u koje se spleo aktualni predsjednik Republike, oko čije stranke odnedavno ratuju sukobljeni Perković i Mustač, koji se založio za svojeg nećaka Gotovca koji u zagrebačkoj organizaciji SDP-a uživa Grbinovu, a to automatizmom znači i Milanovićevu potporu. Mnogi se i danas pitaju je li samozatajni doktor Gotovac dio odgovora na pitanje tko je Milanovićev King Kong kojim je plašio Hrvate štiteći udbaški dvojac od njemačkog pravosuđa. Zanimljivo je da je Gotovac u Milanovićevu mandatu bio autor Zakona o radu, a uz to i šef NO-a Hrvatske radiotelevizije. Dok danas Perković i Mustač ratuju preko svojih kandidata za zagrebački SDP, priču treba vratiti nekoliko desetljeća unatrag. Naime, u vrijeme Đurekovićeva ubojstva, Mustač je bio šef republičke Udbe, a Perković operativac. Detektirali su to i Nijemci, s čijeg se suda moglo čuti da je Mustač Perkoviću izdao nalog da pripremi i likvidira Đurekovića. Tko je iz politike dao nalog Mustaču, pitanje je na koje do danas nije pronađen odgovor.

Pravilnik Udbe našli su Slovenci te ga predali njemačkim institucijama koje su upoznate s cijelim zapovjednim lancem. Poslije je Mustač napredovao do mjesta šefa Udbe, dakle, bio je, žargonskim rječnikom rečeno, glavna manga Udbe u Jugoslaviji prije raspada. Perković je došao na mjesto šefa republičke Udbe, što znači da je opet bio ispod njega. Jedan od aktera poslijeratnih zbivanja je iStanko Čolak, šef savezne Udbe za specijalne operacije, a to znači da je on držao mrežu i popis likvidatora. Kada bi Udba donijela nalog da se nekoga likvidira, on je bio onaj koji je određivao tko i kako. Tu mrežu poslije je zadržao pa su zloglasni Arkan i izvjesni Gisak te ostali ubojice 90-ih napredovali. Koliko je Čolak, inače Hercegovac, značajan, svjedoči podatak kako je na pogreb majke u svoj rodni kraj stigao UNPROFOR-ovim helikopterom. Novac, moć i utjecaj donijeli su mu kontakti sa stranim službama, a Čolak je bio šef poslijeratnih zbivanja u Srbiji te je kontrolirao stanje u toj zemlji, dok je Mustač bio kontrolor u Hrvatskoj kojom danas s pozicije predsjednika upravlja Zoran Milanović koji se građanima predstavlja kao najveći desničar i suverenist, koristeći poziciju premijera Andreja Plenkovića koji svoj HDZ nastoji definirati kao stranku desnog centra, pri čemu na desnom spektru ostavlja golem, prazan prostor na koji savršenom lakoćom pada Milanovićev populizam koji naivna desnica ne uspijeva detektirati. Pritom Milanoviću naročito na ruku ide pisanje srpskih tabloida koji ga svi redom na naslovnicama nazivaju ustašom i opasnim luđakom.



Taj desni Zoran Milanović Hrvatima je na Vrhovni sud, uz neupitnog Marina Mrčelu, doveo suca Radovana Dobronića sa zagrebačkog Trgovačkog suda koji po zagovoru Zlate Đurđević planira propitivati odluku o izručenju Perkovića i Mustača, kako bi se neovisno o odluci njemačkog pravosuđa pod stare dane i očito u pozadinskoj režiji Udbe ipak domogli slobode. A upravo se sudac Mrčela založio za njihovo izručenje ulazeći pritom u konflikt s Gotovčevom kolegicom Đurđević, ali i s pokojnim Josipom Kregarom, koji je bio veliki prijatelj Mustačeva nećaka koji bi, po svemu sudeći, uskoro trebao zagospodariti zagrebačkim SDP-om, i sve to naravno uz tihi blagoslov Zorana Milanovića, koji nije naivac. On vrlo dobro zna kakvu igru igra, jer da ne zna, ne bi Plenkovića napao preko Ministarstva obrane, dok mu iza leđa priprema rupu nastojeći opstruirati dogovor o izboru veleposlanika.

I tu se Plenković, baš kao i u slučaju Zlate Đurđević, bez puno samopromocije i vike prometnuo u zaštitnika hrvatske desnice koja se svako malo nabacuje kamenjem po njemu. Jasno i odrješito govoreći ono što premijer misli, šef diplomacije Gordan Grlić Radman poručio je kako neće podržati izbor Slavka Goldsteina za hrvatskog veleposlanika, podsjećajući na njegove stavove o pokojnom Tuđmanu, ali i na njegovo veličanje Tita koje, gle čuda, Milanoviću ne smeta, baš kao što mu ne smeta ni Ranko Ostojić, bivši ministar policije koji je hrvatski narod optužio za crtanje svastike na Poljudu, odnosno za slučaj koji nikada nije istjeran načistac, iako je progonjeni Mamić iz Međugorja, uvidjevši da više nema što izgubiti, upravo Ostojića prozivao za to.

Izbor kandidata za diplomatsku službu svakom razboritom dovoljno govori o njegovu desničarenju, no desnica kao desnica naivno nasjeda na slatke priče zbog kojih se vjerojatno do danas nije uspjela ujediniti i uobličiti u jednu ozbiljnu političku priču kakva se gradi oko krajnje lijeve platforme Možemo koja, gdje god može, spašava SDP od potopa, dok se hrvatski saborski desničari busaju u prsa uvredama na račun premijera Plenkovića koji je posebno zgrožen time što aktualnog predsjednika danas podržava više od 50 posto HDZ-ovih birača, što je prema tvrdnjama naših sugovornika bliskih Plenkoviću, premijeru posebno iritantno.

To je pitanje na koje nema odgovor i pitanje koje mu nitko ne smije postaviti, međutim, HDZ-ovci su svjesni kako Milanović, za razliku od premijera, za svoje populističke izjave ne snosi nikakvu odgovornost niti ima ovlasti zbog kojih bi se mogao naći u problemima kada i ako se njegove teze izjalove pa stoga nesmetano progovara i o braniteljima i o koroni i o cijepljenju, dovodeći u pitanje sve poteze premijera Plenkovića, koji je na koncu odgovoran i za donesene i za nedonesene mjere i za broj zaraženih i za sve ostale nevolje u kojima se država nerijetko nalazi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI