Osječka mljekara nekoć je bila jedan od sinonima grada koji je na prijelazu između 19. i 20.stoljeća bio pravi mali industrijski div.
U njemu je tada živjelo oko 28 tisuća stanovnika, što i ne čudi, budući da je tamo radilo 25 tvornica u kojima je za kruh zarađivalo više od 2000 radnika. Osijek je u ta vremena bio industrijska sila, grad na čijem je teritoriju poslovalo tisuću obrtnika, radilo je u toj slavonskoj prijestolnici nekoć 130 restorana i kavana, oslikavajući idilu i bogati društveni život grada na Dravi.
Pamte Osječani i danas OLT vodeću, ali ne i jedinu metaloprerađivačku tvornicu u svojemu gradu. Svoj industrijski karakter Osijek je zadržao kroz cijelo 20-to stoljeće bazirajući se na prehrambenu, drvnu, tekstilnu, kemijsku i metaloprerađivačku industriju, i danas će stariji stanovnici ovoga grada reći kako je to bilo pet stupova na kojima se gradila njihova budućnost.
Saponija, Kandit, Mio Standard, Tvornica Šibica, Svilana, Mobilija, Pivovara, samo su neki od simbola ne samo Osijeka već i cijele Slavonije. Vrhunac je osječka industrija dosegla sredinom 80-ih kada je u proizvodnom sektoru radilo gotovo 23 tisuće ljudi, djelom zbog rata, a velikim djelom i zbog privatizacije po hrvatskim metodama u svega dvadesetak godina prepolovljen je broj industrijskih tvrtki, a s padom industrije pao je i broj radnika u Osijeku. Gradu čije povjesnice već u 1869. godini bilježe osnivanje Prvog paromlina na valjke s dnevnim kapacitetom od 7,5 vagona meljave. Ti su proizvoidi prodavani na austrijskom, češkom i tirolskom tržištu, a s vremenom su osnivani i drugi mlinovi poput primjerice Karoline koja je s tvornicom tjestenine sagrađena 1905.godine. Na popisu vodećih tvornica iz toga vremena nalazi se i Tvornica šećera koja je u rad puštena u rujnu 1906.godine, u njoj je radilo oko 250 radnika te je u prvim godinama uspjevalo preraditi i do 70 vagona šećerne repe. Tvornica je bila do tog stadija uspješna da su dioničari Prvog hrvatsko-slavonskog dioničkog društva za industriju šećera u Osijeku bili pozivani da svoje savjete, znanje i iskustvo dijele s kolegama iz Mađarske i Vojvodine.
Imao je Osijek i bogatu kožarsku industriju koja se podizala preko nekadašnje Tvornice kože Osijek koja danas stoji sablasno prazna. Osječka svilara bila je najstariji prerađivački kapacitet u gradu, a osnovana je koncem 18. stoljeća. U Osijeku je djelovala i Svilana Osijek koja je tijekom rata doživjela zastrašujuće uništenje, 1995. godine otišla je u stečaj, a time je okončana proizvodnja tekstila u gradu na Dravi. Lanena industrija Osijek pa i LIO danas se spominju samo u pričama, baš kao i tvrtka dječje konfekcije Tekos.
S posebnom dozom sjete stavnonici ovoga grada progovaraju o Tvornici žigica Osijek koju je još davne 1856.godine osnovao njihov sugrađanin Adam Reisner. U poratnim godinama ova je tvornica proizvodila milijardu kutija žigica i prodavala ih u skoro svim državama svijeta. Njene osječke hale danas zjape prazne, a u Osijeku je nekoć djelovala i snažna opekarska industrija čiji je spomenik Opeka d.d., no nije to više ni spomen onoga što je nekoć bilo.
U Osijeku se priča i o bogatoj tradiciji pivarstva staroj više od 300 godina. Početkom 90-tih kultna Osječka pivovara proizvodila je oko 500 tisuća hektolitara piva, tu je nekoć bila razvijena i bogata drvna industrija, a gašenjem tvrtke Mobilia i to je ostalo na razini sjete.
Od grada s 25 tvornica Osijek je danas postao grad iz kojega mladi iseljavaju, ali i grad koji se tek s vremena na vrijeme spomene u predizborne svrhe.