Trumpu na ruku: RUSKI I TURSKI ZRAKOPLOVI PO PRVI PUT KOORDINIRANO NAPALI „ISLAMSKU DRŽAVU“

commons.wikimedia.org

„Geopolitika.news prosuđuje kako će se rusko-turski odnosi razvijati u smjeru suradnje, čak i one strateškog karaktera (ne i vojnog savezništva).

Sedamnaest ruskih i turskih zrakoplova izveli su 18. siječnja prvu zajedničku akciju protiv „Islamske države“, napavši 36 njihovih ciljeva u prigradskoj zoni Al-Baba.

Još 13. kolovoza prošle godine, nedugo nakon prvih sramežljivih rusko-turskih kontakata u jeku duboke krize njihovih odnosa izazvane turskim obaranjem ruskog bombardera, kada je još većina svjetskih analitičara izražavala otvorenu sumnju u mogućnost značajnije rekonstrukcije odnosa Moskve i Ankare zbog velikog sudara njihovih nacionalnih interesa na širem bliskoistočnom i srednjoazijskom prostoru, napisao sam slijedeće:

Geopolitika.news prosuđuje kako će se rusko-turski odnosi razvijati u smjeru suradnje, čak i one strateškog karaktera (ne i vojnog savezništva). Osim što je to objema državama u interesu, Turska si više ne može priuštiti „komoditet“ novog „zabijanja noža u leđa“ Rusiji kroz neku lukavu igru pomirbe s Moskvom na račun svojih probitaka u pregovorima sa Zapadom. Takva „lukavost“ vjerojatno bi za dugo, ako ne i za uvjek poremetila tursko-ruske odnose i imala nesagledive destabilizirajuće posljedice po čitavu regiju. … Turski zaokret procjenjujemo u jednakoj mjeri stilom vladavine g. Erdogana usmjerenom k njegovom monopolu na vlast, kao i turskim gospodarskim interesima usmjerenim na Istok, sve do Kine. „Zaokret k Rusiji“ prije svega smatramo željom Turske za neovisnim vođenjem vanjske politike, što nikako ne znači njezin izlazak iz NATO-ovog obrambenog kišobrana. Posve je drugo pitanje koliko je ta formula prihvatljiva po sam Zapad (biti član kluba, a ne ponašati se prema njegovim pravilima)… Zbog toga ne treba isključiti niti mogućnost pokušaja „podmetanja klipova“ od strane Zapada s ciljem zaustavljanja tursko-ruskog procesa suradnje. Ali isto tako je za pretpostaviti kako Moskva i Ankara za tu mogućnost znaju. Glavno je pitanje, zapravo, hoće li šteta od „podmetnutih klipova“ (Sirija je samo jedan od njih) biti popravljiva ili će uspjeti pokidati glavne spone unutar motora suradnje dviju – istodobno vrlo bliskih ali i vrlo različitih država. Drugom riječju, sve će se svesti na to, imaju li državna vodstva u Moskvi i Ankari dovoljnu razinu političke zrelosti i mudrosti da u takvim situacijama djeluju hladnokrvno tj. da emocijama pretpostave interese.“ (http://geopolitika.news/regije/turska-na-razmedu-geopolitickih-interesa-tajanstvena-konferencija-na-otoku-pokraj-istanbula/)

Potpisivanje memoranduma ruskog i turskog Ministarstva obrane

Sada, nakon punih pet mjeseci od te analize, događa se upravo ono što sam i najavio. Ruska i turska vojska, preciznije, njihove zračne snage, započele su s koordinacijom i zajedničkim izvođenjem napada na položaje „Islamske države“ u Siriji, na sjevero-istočnom dijelu regije Aleppo. O njima malo kasnije, a sad bih ukratko podsjetio na događaj koji im je prethodio.

Ministarstva obrane Rusije i Turske prošli su tjedan potpisala memorandum o izbjegavanju incidenata i osiguranja sigurnosti letova njihovih zrakoplova tijekom izvođenja operacija u Siriji. U dokument je uključen instrument koordinacije pri izvođenju zajedničkih aktivnosti zračnih snaga dviju država u napadima na terorističke ciljeve. Memorandum uključuje i sirijske zračne snage, potvrdio je turski ministar obrane Fikri Isik.



Jasno je kako takav snažan potez nije povučen bez veze. Turski, ne pretjerano veliki vojni kontingent na sjeveru Sirije, našao se u velikim teškoćama nakon što se „Islamska država“ odnedavno potpuno okrenula protiv svog dojučerašnjeg, uz Katar najvažnijeg sponzora – Turske. Nakon što su nedavno borci „Islamske države“ u brzom protunapadu izbacili turske vojnike iz strateški važnog grada Al-Baba na sjevero-istoku regije Aleppo, nanjevši im do sada najveće gubitke u ljudstvu (37 ubijenih vojnika), Ankara je u pomoć pozvala zrakoplove međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a. Međutim, iz nekog razloga, njezin poziv ostao je bez odgovora, a američki zrakoplovi prizemljeni. Takav nerazuman potez Obamine administracije tj. Pentagona prema svom vojnom savezniku, na čijem se teritoriju, u zračnoj bazi Incirlik, između ostalog nalaze stacionirani i američki i drugi saveznički zrakoplovi namjenjeni za borbu protiv „IS“ na teritoriju Sirije, čini se kako je bila zadnja kap u čaši strpljenja predsjednika Erdogana. Naravno da Moskva priliku za pomoć turskoj vojsci u borbi protiv ISIL-ovih džihadista nije željela propustiti i time iznova Ankari dokazati kako formalna savezništava zapravo ne znače ništa i da se ustvari, kao i uvjek, na kraju sve svodi na očuvanje nacionalnih interesa najvećih igrača. Jer, kao što sam već jednom napisao, savezništva i prijatelji se mijenjaju, kao i neprijatelji, a konstanta su jedino nacionalni interesi. A Turska se danas smatra dovoljno velikom i snažnom da može voditi samostalnu politiku u zaštititi vlastitih nacionalnih interesa. U tom smislu predsjednik Erdogan upravo utire put ustavnim promjenama koje će dodatno ojačati njegov unutarnji položaj. Istodobno na regionalnom planu, barem po pitanju Sirije koja je po turske interese najvažnija država njezinog susjedstva, imati uza se jednu Rusiju pa i Iran, s kojima Turska sada može ravnopravno razgovarati, Erdoganu ostavljaju dovoljno prostora za optimizam, poglavito u okolnostima kada američka politika svoje uloge na sirijskom terenu jasno stavlja na tamošnje Kurde – po Tursku nepomirljive neprijatelje.

Zajednički zračni napadi na ISIL-ove džihadiste

Sedamnaest ruskih i turskih zrakoplova (9 ruskih i 8 turskih) su 18. siječnja izveli prvu zajedničku akciju protiv „Islamske države“, napavši 36 njihovih ciljeva u prigradskoj zoni Al-Baba.

Rusko Ministarstvo obrane priopćilo je kako se priprema akcije provodila dva dana uz pomoć bespilotnih letjelica (dronova) i informacija špijunskih satelita. Rezultati akcije, kaže se dalje, pokazali su visoki stupanj učinkovitosti zajedničkih djelovanja ruskih i turskih zrakoplova.

Turski Glavni stožer OS izjvio je o uspješnoj koordinaciji izvođenja operacije protiv „IS“ s Rusijom. Zapovjedništvo američke koalicije i NATO saveza, ali i Zapadni mediji, o svemu još uvjek šute.

Početak rusko-turske vojne suradnje u Siriji znači i povećanje šansi za mirno riješenje gotovo šestogodišnjeg građanskog rata u toj zemlji, a također i označava definitivni raskid turskih odnosa s ekstremističkim organizacijma u Siriji koje je, ne tako davno, i sama sponzorirala. Ankara je promijenila koaliciju i uskočila u „posljednji vagon“, priključivši se sporazumu s Moskvom i Teheranom i time osiguravši svoje primarne interese unutar Sirije, neovisno o tome koja će vlada sjediti u Damasku. Turska, zapravo, i nije imala drugu alternativu jer bi ona, ustvari, značila beskonačni nastavak prljavog rata u toj zemlji s velikom vjerojatnošću njegovog prelijevanja na turski teritorij nastanjen Kurdima.

Turska uskočila u „posljednji vagon“

Nestvarno zvuči, da jedna država, koja je sastavni dio najjačeg vojno-političkog saveza na svijetu –NATO saveza (još od 1952. g.), počinje izvoditi zajedničke vojne akcije s najvećim protivnikom toga saveza – Rusijom – protiv koje se upravo usmjeravaju svi potencijali toga saveza, i da se danas vodeći turski generali u Moskvi s ruskim kolegama dogovaraju o zajedničkim vojnim akcijama i o budućem sirijskom političkom ustroju.

Pred očima čitavog svijeta započinje prva vojna suradnja jedne članice NATO-saveza s ruskom vojskom po problematici borbe s terorizmom. Turska time postaje prva država Zapadnog vojnog saveza koja je pozitivno odgovorila na prijedlog ruskog čelnika Putina iznesenog na svečanoj skupštini VS UN-a, svega nekoliko dana uoči početka ruske vojne intervencije u Siriji 30. rujna 2015. g., kada je on SAD i čitav svijet pozvao na zajedničku borbu protiv međunarodnog terorizma i „Islamske države“, a koji je poziv Zapad odbio (što traje i do danas, usprkos brojnim terorističkim napadima džihadista po gradovima Europske unije i prijetnjama daljnjih nekontroliranih udara izbjegličkih valova o južne obale europskog kontinenta).

Takav Turski potez najbolje svjedoči o snazi tektonskih poremećaja na globalnoj razini i dinamici njihovog odvijanja koje je malo tko mogao predvidjeti. Svijet je definitivno ušao u novu eru geopolitičkih odnosa. Ona je započela ruskim vojnim angažmanom u Siriji, nakon čijeg sam početka odmah kazao kako se radi o događaju bez presedana, koji će u potpunosti promijeniti ne samo odnose na bliskoistočnom terenu, u dužem vremenskom razdoblju. Drugi prijelomni moment (koji učvršćuje činjenicu o ulasku u novo doba geopolitičkih odnosa i neočekivanih promjena koje sa sobom nosi) bila je pobjeda g. Donalda Trumpa na američkim izborima, koju sam također predvidio usprkos svim pokazateljima koji su ukazivali na „nultu“ mogućnost takvoga ishoda ( http://geopolitika.news/vijesti/intervju-zoran-meter-pobijedit-ce-donald-trump/).

Rusko-turski savez šansa je za Trumpa

A što se daljnjih događaja u i oko Sirije tiče u kontekstu započete rusko-turske zajedničke vojne suradnje i borbe protiv „Islamske države“, za pretpostaviti je kako će novi američki predsjednik Donald Trump tu činjenicu iskoristiti za iznalaženje modela suradnje s Rusijom (ali i sirijskom vojskom) po pitanju borbe s islamističkim radikalizmom, najavljenog još tijekom njegove predizborne kampanje. Prvi diplomatski potez u tom smislu Rusi su već učinili pozvavši predstavnike nove američke administracije na razgovore o budućnosti Sirije, koji će se 23. siječnja održati u kazahstanskom glavnom gradu Astani. Turska, kao članica NATO-saveza, u tome može odigrati važnu posredničku ulogu i olakšati američko uključivanje u postignuti četverostrani sporazum o prekidu vatre između Rusije, Turske, Irana i sirijske vlade (koji je prihvatila i velika većina tzv. sirijske umjerene oporbe), nakon što je Obamina administracija činila sve da opstruira bilo kakav dogovor slične vrste.

A da je stanje u američkoj politici složeno i da nešto žurno treba mijenjati, svjedoči i nedavna izjava senatora Johna McCaina (jednog od najvećih jastrebova američke proturuske politike), koji je pred TV kamerama izjavio, kako činjenica da Rusija danas nudi Amerikancima mogućnost priključenja pregovorima u Astani govori o tome koliko je duboko potonula američka vanjska politika. Naravno, McCain izlaz iz „slijepe ulice“, u koju je SAD na vanjskopolitičkom polju dovela Obamina administracija, vidi u daljnjem zaoštravanju, a ne relaksaciji odnosa s Rusijom, što je potpuni apsurd. Jer ti su odnosi već do te mjere zaoštreni, da bi svaki sljedeći potez koji bi vodio daljnjem produbljivanju krize mogao isprovocirati incidente nesagledivih posljedica. Zato je puno veća vjerojatnost kako će, usprkos velikih otpora, predsjednik Trump „okrenuti pilu naopako“ i nastojati provoditi politiku suradnje s Rusijom po onim pitanjima koji su u američkom interesu, a borba protiv „Islamske države“ to sigurno je. Pa čak kada ona i ne bi bila primaran američki interes, promijenjeni odnosi snaga u bliskoistočnoj regiji (u kojem dva ponajvažnija regionalna igrača Turska i Iran, dva igrača kojih se to najviše tiče, Sirija i Irak, te drugi najjači globalni igrač Rusija kreću u zajedničku borbu protiv „Islamske države“) Washingtonu ne ostavljaju previše prostora osim da im se pod određenim uvjetima priključi. Mislim kako nova administracija predsjednika Trumpa ovakvu priliku (kao što je poziv na pregovore u Astani), neće propustiti. Naravno, to ne znači kako će se time i postići konačni dogovor. Naprotiv, mislim kako je do toga još dalek i težak put, ali je svakako najbolja prilika da Sjedinjene Američke Države „ostanu u sedlu“ što se rješavanja sudbine tog prostora tiče, iako, sada je to već posve sigurno, više nikako kao jedini i odlučujući čimbenik. Osim toga, stabiliziranje duboko uzdrmanog američkog položaja na Bliskom istoku i gubljenja reputacije u očima njegovih donedavnih bliskih partnera i saveznika, omogućilo bi novoj administraciji snažnije fokusiranje na Tihooceansku regiju i snažniji pritisak na Kinu kao najvećeg američkog globalnog gospodarskog ali i sve snažnijeg vojnog suparnika. Kina je, nakon neuspjeha Obamine politike zastrašivanja i pokoravanja Rusije, postala nova američka „kost u grlu“ – ovoga puta pod dirigentskom palicom predsjednika Trumpa.

Članak u cijelosti preuzet s Geopolitika.News

Facebook Comments

Loading...
DIJELI