Nobelova nagrada za mir godinama je pod posebnim povećalom - praktički još od trenutka kada je Barack Obama slavodobitno postao najveći globalni mirotvorac...
Jedna od pet temeljnih nagrada koje je oživotvorio švedski izumitelj i proizvođač oružja Alfred Nobel dodjeljuje se po statutu onima koji su ‘ostvarili najbolji posao na polju međunarodne suradnje, aboliciji ili smanjenju postojećih vojnih sila i održavanju mirovnih konferencija’. Prilično romantično, no s vremenom značajno relativizirano.
Netransparentnost, subjektivnost i politika
Kako je Nobel umro davne 1896., nije mogao predvidjeti sve okolnosti koje će se ticati međunarodnog mirovnog spektra, baš kao ni iznimnih ratnih situacija koje se sve češće prozivaju krilaticom ‘Total War’ (‘Totalni rat’). U tom svijetu gdje ‘crno’ i ‘bijelo’ nisu jasno definirani kao nekoć otvorio se poligon u kojem komitet petero članova odabranih od strane norveškog parlamenta može prilično subjektivno razmatrati samu materiju. Nije poznato ni što je Nobela motiviralo da u dodjelu ubaci tako problematičan pogled kao što je ‘mir’ – pretpostavlja se da ga je prijateljska veza s Berthom von Suttner ohrabrila na taj korak, unatoč uvriježenim razmišljanjima kako ga je kopkala savjest zbog proizvodnje ubojite mašinerije. Posebno je sporan potez dislokacija komiteta iz vlastite Švedske u Norvešku – razlog nikada nije otkriven.
Kritičari doduše ne ističu samu dodjelu nagrade kao bazu problema, već nominaciju. Jer da redikuli nisu nominirani ne bi nagradu ni mogli dobiti. A tko uopće smije nominirati? Prilično šaroliko i široko društvo koje čine članovi Vlada, unija, haškog suda, Droitovog instituta, stotine i tisuće profesora, dobitnici nagrada, bivši članovi komiteta… Uglavnom, previše prostora za sporne manevre čemu najbolje svjedoči vrtoglavih 205 nominacija iz 2009. godine. Ili 237 iz godine potom, pa 241 nakon. I tako unedogled. A statut onemogućava njuškanje i informiranje o razlozima dodjele laureata. Nekada nominacije služe za ismijavanje same nagrade (poput Adolfa Hitlera i 1939. godine), no nekada čak i posve nevjerojatni kandidati nagrade i dobivaju. Listopad tako mediji dočekuju s potpunim fokusom, a cirkus oko ovogodišnje dodjele već je započeo – a mnogi bi dodali i ‘lobiranje’. Koje je zapravo javna tajna.
Gandhi nije dobio Nobela, Obama i Kissinger jesu
Nobelova nagrada za mir postala je praktički kao i svaka druga nagrada – politički motivirana. Kako jasni kriteriji za odabir članova komiteta ne postoje niti su transparentni, tako je i veo tajne i kontroverze sve snažniji. Michael Nobel, Alfredov pranećak, danas je jedan od najpoznatijih kritičara komiteta i dodjele nagrade. No, pogađate – sama institucija nagrade ga se odrekla i njegovo mišljenje smatra ‘posve nebitnim’. Kada nagradu za mir dobiju likovi poput Mihaila Gorbačova, Yitzhaka Rabina, Yassera Arafata, Henryja Kissingera, Le Duc Thoa ili institucije poput Europske unije, ne treba vas kritizirati za kisele osmijehe. I što je najkomičnije, jedino je najkontroverzniji laureat Kissinger nagradu odbio primiti i kasnije je vratio, ponukan hororima Vijetnamskog rata za koje ga apsolutno svi smatraju krivim. Mahatma Gandhi i Vaclav Havel nagradu nisu dobili, a rekorder u bombardiranju nezavisnih država bez proglašavanja rata i rekorder po broju vojnih intervencija Barack Obama posljednji je veliki sporni dobitnik.
I sada se, deset godina nakon, počinju stvarati okviri za novu veliku spornu nominaciju – onu Donalda Trumpa. Zanimljivo je da Moon Jae-in kao predsjednik Južne Koreje smatra da je upravo Trump kao idejni vođa mirovnog sporazuma dvaju Koreja najviše zaslužuje. Trump za razliku od samodopadnog Obame smatra da nagradu ne zaslužuje, a Demokrati žestoko napadaju i samu mogućnost nominacije – iako su objeručke prihvatili Obaminu nagradu kao i mogućnost nominacije najvećeg ratnog huškača od spomenutog Kissingera, Hillary Clinton. Još jednom se povlači pitanje – jesu li za nagradu bitnija sama djela ili retorika, izgled i javni nastup? Kao primjer izdvajaju PR koncept Ala Gorea ili iznimnu kontroverzu Marttija Ahtisaarija. Mediji navode da ipak nije posve realno vjerovati da bi jedan Trump nagradu mogao dobiti. No je li bilo realno sudeći po medijskim objavama očekivati i njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima? Bilo kako bilo, očekuje nas možda i najzanimljivija Nobelova nagrada za mir posljednjih desetljeća i vrlo izgledno nepobitni dokaz da iza svega stoje uski politički interesi bliski globalizmu, progresivnoj ljevici i vojnom imperijalizmu. Sirijske Bijele kacige bi tako vjerojatnije dobile nagradu, kao i ISIL – nego recimo Al Assad. Pametnome dosta.