Svakim se novim zbivanjem u današnjoj nazovimo europeiziranoj, demokratskoj, slobodnoj, otvorenoj, razvijenoj, tolerantnoj, višestranačkoj, ravnopravnoj, modernoj, društveno svjesnoj, nacionalno usmjerenoj i općenito politički racionalnoj Hrvatskoj pokazuje i potvrđuje politički zamah prema interesnoj ideologiji, ideologijskoj podijeljenosti, anacionalnoj otklonjenosti, političkoj zatvorenosti, programiranoj friziranosti, ideološkoj ispraznosti i naročito pomaknutosti od znanstvene logike, znanstvenih zakonitosti, razumnih (intelektualnih) pretpostavki i posebno načina dokazivanja istih. Gotovo nema ni jednog događaja razvijenog na hrvatskoj javnoj sceni na koji se ne primjenjuju već uigrana nasljedna politička anacionalna načela djelovanja, uvijek u pravilu pokrivana globalnim trendovima, europskim i svjetskim širinama, dužinama i visinama, selektivnim pravima i naročito hrvatskim povijesnim, vječnim i u svim prilikama primjenjivanim krivnjama.
Uigrana utakmica
Pritom su preskakanja povijesti i negiranja osnova na kojima je trebala biti podignuta samostalna Hrvatska postala u ovakvom višestranačkom trgovinskom koalicijskom udruživanju svakodnevica u svim mogućim prigodama pa su stvarni razvojni interesi hrvatske populacije i hrvatskog društva postale nebitnosti i naročito prigodnosti kojima je uvijek moguće dodati uskoću, nacionalizam, primitivizam, histeričnost, sebičnost i slično. Uigrana utakmica ideologijskih, nasljednih i anacionalnih sljedbenika, ovaj put pod prismotrom, odobravanjem i izravnim financiranjem hrvatskih izvršitelja u funkciji vladanja nad Hrvatskom te provođenja, razvijanja i nastavljanja interesne ideologije metodom ostavljanja dojma. Pretvarajući time Hrvatsku u praktički jedinu europsku zemlju iza nekadašnje zavjese koja nije razriješila svoje totalitarno nasljeđe niti je otklonila ili barem pomakla zavjesu, ali se zato u svim prilikama današnji koalicijski izvršitelji oslanjaju u kvalifikacijama Hrvatske na jedno drugo razdoblje iz malo udaljenije prošlosti.
Prikovana za prošlost, Hrvatska danas mirnoćom promatra ples i svirku anacionalnih skupina i njihovu nevjerojatnu ideologijsku uskoću, zatvorenost i po puno osnova limitiranost; limitiranost koja se najviše očituje u svakom političkom otklonu od znanstvene logike i uopće od potrebe znanstvenog očitovanja o njihovu predmetu interesa i javnog djelovanja. Sve bi im još bilo i prihvatljivo kad se zbivanja ne bi odvijala u okvirima hrvatskog društva i prostora i kad ostali njima ideološki nepripadajući ne bi pokazivali pripadnost hrvatskom identitetu kao svoje posebnosti, vrijednosti i trajnosti koje treba čuvati, uređivati, razvijati i ostavljati mladima koji dolaze.
Demografska su pitanja u tako posloženom nasljednom ideologijskom javnom i političkom djelovanju zato uvijek njihov posebni interes i nikad nije prošla ni jedna predmetna objava bez ideološke reakcije i pozivanja na svemirske zakonitosti koje, eto, samo Hrvatska u svom razvojnom interesu i interesu demografskog opstanka i nastavka krši.
Demografska utopija
Kakvo to društvo svjesno prihvaća demografski nestanak, društvenu dekadenciju, nevažnost ljudske populacije, nestanak učenika, nebitnost djece koja donose budućnost, starenje, izumiranje, iseljavanje, prostorno pražnjenje i slične procese i svemu tome pretpostavlja pojedinačna prava kao da svaki pojedinac živi u svom zasebnom svijetu i nema apsolutno nikog oko sebe niti postoje ikakve vrijednosne kategorije prema zajedništvu i budućnosti u njemu?
Događa se danas u Hrvatskoj prava ideološka borba oko osnovnih zakonitosti razvoja hrvatske populacije i ponovno po ne znamo koji put u toj borbi ideološke predrasude zasnovane na anacionalnom konceptu pretpostavljaju se znanosti. Kojim se to pravom, uostalom, i na temelju kojih promišljanja politička ideologija podiže iznad znanosti i na primjeru osoba pred kojima je velika, vjerojatno i najveća životna odluka, koristi ideološko siromaštvo promišljanja u korist vlastite potvrde javnog djelovanja? Ideološka se nasljednost jednostavno ne može pomaknuti iz svojih skučenih okvira pa pravo na život koji jedino i donosi budućnost suprotstavlja osobnom pravu izbora, koje se u osnovi po vlastitoj odluci ne može formalno regulirati neovisno o osobnim i zajedničkim posljedicama.
Kakva je samo drama podignuta oko osobnog izbora ovih dana i tko se sve nije javio svojim mišljenjem, stavom i političkim ideološkim nametanjem zbog problema koji bi primarno ili gotovo jedino trebao biti stručno-znanstveni. Uostalom, svi bi ti ideološki nasljednici i sljedbenici trebali svoje dileme razrješavati na znanstvenim skupovima ili kongresima na kojim bi im predmetna znanost razriješila brojne upite, ali bi ih istovremeno barem malo udaljila od uskoće i političke sebičnosti. Mogli bi im čak i javno odgovoriti na ključna pitanja oko kojih se već dulje vrijeme koplja lome, a možda bi im podiglo i spoznaju. Poput demografske utopije čine se razumijevanja zajedništva, budućnosti, razvoja, opstanka, nastavka, ljudskih vrijednosti i konačnog prihvaćanja ljudske populacije kao najvećeg bogatstva.
Danski primjer
Uvijek treba u takvim raspravama spomenuti i koliko je god to potrebno puta ponoviti danski primjer. Nitko Dansku ne može nazvati primitivnom, nerazvijenom, prošlošću “pritrujenom”, ideološki opterećenom, politički okupiranom ili joj pridodati bilo kakvu negativnu atribuciju u predmetnom kontekstu. Baš suprotno, Danska bi mogla biti primjer društvene i prostorne uređenosti i primjer sretne zemlje za sve ostale, pa i za Hrvatsku. Površinom i brojem stanovnika slična kao Hrvatska (površinom manja, a brojem stanovnika veća), s otočnim i morskim državnim prostorom i velikim sportskim uspjesima ipak apsolutno malobrojne populacije. Ista se ta Danska suočila s demografskim negativnostima i shvatila kako svoj demografski problem, problem radne snage i sreće i zadovoljstva svoje populacije (Danska je u samom vrhu po svim istraživanjima sretnih populacija), neće moći riješiti samo i jedino imigracijom drugog stanovništva.
Zato je i započela javnim djelovanjem bez ikakvih predrasuda progovarati u udarnim terminima promidžbom o djeci, mladima, bakama i djedovima i naravno danskim potrebama demografskog i ukupnog razvoja, i to bez ikakvih ideoloških okvira i svjetskih trendova. Jednostavno, iskreno, otvoreno i bez ikakvih primisli u interesu danske budućnosti. Zamislite da Hrvatska slijedi primjer takve “zatucane” Danske i prije ili nakon udarnog dnevnika na svojoj javnoj televiziji pusti film u kojem se mlade poziva i potiče na zajedništvo i na zajedničke odlaske na more, u kojem se bake i djedovi igraju sa svojim unucima i u kojem se mlade poziva da ih ne ostavljaju same i da rađaju za svoje bake i djedove. I najvažnije, na kraju filma poziva se mlade porukom – rađajte za Dansku.
Može li se zamisliti takva poruka u Hrvatskoj? Mogu li se zamisliti reakcije i osude nakon takve poruke svih mogućih ideologijskih anacionalnih nasljednika koji su okupirali svojom uskoćom hrvatski javni i politički prostor? Mogu li se zamisliti kvalifikacije takvog pristupa, razine uvreda, povijesne prispodobe i prozivanja ili može li se uopće pretpostaviti ijedan afirmativni stav iz redova hrvatskih nasljednih ideoloških redova koji danas u Hrvatskoj stoje kao brana postavljanja i provođenja hrvatskih strateških nacionalnih interesa? Kakva bi to bila samo uznemirenost na javnoj sceni, unutar koalicijskog partnerstva i manjinskog interesnog pozicioniranja, ali i ukupnog izvršiteljskog udruženog miljea. Takva je danas Hrvatska, sve udaljenija od oslobodilačkog idealizma i vlastitih razvojnih potreba i u kojoj se npr. poruke “rađajte za Dansku”, koje dolaze iz uređene, razvijene i demokratski visoko postavljene zemlje u kojoj danas žive najsretniji ljudi (kažu), trebaju smatrati nacionalističkom diverzijom usmjerenom protiv drugih.
Politički priziv savjesti
Neuređena zemlja i njezino ideološki prekriveno društvo ne prihvaćaju nikakav odmak od zacrtanih nasljednih mantri i postupanja, pa čak ni kad su u pitanju najveće civilizacijske i ljudske vrijednosti – život i djeca. Prizivanjem apsolutne slobode, koje inače u ljudskom zajedništvu nema, negiraju se svima ostalima drugačija mišljenja i izričaji, pa čak i kad su u prilici vladanja, i zabranjivanje simbolike koju njihova ideološka uskoća i praznina ne mogu podnijeti. “To se kosi s našim vrijednosnim sustavima i ne možemo biti pokrovitelji Hoda za život”, moguće je izreći samo u svom misaonom siromaštvu po puno osnova. Pitanje života i djece postavljati kao ideološku osnovu djelovanja i ne postavljati vlastiti politički priziv savjesti prema životu, djeci i hrvatskoj budućnosti? Dekadencija u svom punom zamahu, uz primjerenu mirnoću s izvršiteljske nacionalne razine u funkciji interesnog koalicijskog nastavka vladanja nad Hrvatskom i njezinom budućnošću.
Politički je priziv savjesti u današnjoj Hrvatskoj i osjećaj odgovornosti za hrvatsku budućnost u demografskom i razvojnom smislu čista utopija ili kako bi to veliki erudit B. Klaić nazvao fantazija, sanjarija, neostvarivost, nemogućnost i slično. Zamišljaj neostvarivog, nemogućeg, neželjenog, nepotrebnog, nebitnog… utopijski je hrvatski realizam postavljen u ideološku nasljednu osnovu današnjeg vladanja Hrvatskom, a politički je priziv savjesti i odgovornosti ideologijskim sljedbenicima nemoguća misija. Prema komu bi primarno trebao biti? Prema hrvatskoj populaciji i njezinim ključnim i strateškim razvojnim potrebama, među koje je bez ikakve znanstvene, poslovne, društvene, političke i ine dileme (u ideologijske nećemo ovdje ulaziti) potrebno postaviti hrvatski demografski i ukupni opstanak.
Politički je priziv savjesti u današnjim hrvatskim vremenima apsolutna nepoznanica, a njegovo je nepostojanje prava preslika ideološke nasljednosti, političke pognutosti, interesne zbrinutosti i malog razlikovanja prema hrvatskim razvojnim potrebama. Jedan jedini slučaj javnog se povlačenja s političke pozicije ne računa, a ostale nam razvijene i uređene europske zemlje u pogledu priziva političke savjesti i pozicijskih odlazaka nakon krivih koraka, naravno ne mogu biti primjer. Kao uostalom ni Danska.