TAMA SE NADVIJA NAD EUROPOM! Kuha se sukob u kojem gubimo: Iza kulisa, stvara se drugačiji svijet!

Foto: Pixabay

U skladu s neprijateljskom retorikom, intenzivira se i nova utrka u naoružanju između globalnih supersila – SAD-a, Rusije i Kine.

Ona, zapravo, nikada nije ni prestala, samo su političko okružje i atmosfera relativne međusobne suradnje nakon završetka hladnog rata u 20. stoljeću fokus medija i javnosti usmjeravali prema okvirima snošljivosti, pa i međusobno korisnih odnosa. Međutim, ni od snošljivosti ni od koristi sada nije ostalo gotovo ništa – jer došlo je doba oštre i surove konkurencije.

U tom kontekstu treba podsjetiti kako je “do jučer” od SAD-a snažno proklamirana globalizacija, kao dugoročni temelj novih međunarodnih odnosa u kojima američke korporacije imaju nedodirljivu konkurentnost, “preko noći” ustupila mjesto novom protekcionizmu i zatvaranju u svoje granice.


Do jučer dominantne ideje i politike brisanja državnih granica kao anakronizma prošlosti, pa čak i “primitivizma” ustupaju mjesto podizanju novih graničnih zidova i zapravo potvrđuju koliko je uloga države važna i koliko ona nije nikakav atavizam koji treba uništiti u ime nekih viših i svijetlih ideala.

S izazovima današnjega svijeta nitko se ne može nositi bolje od organizirane i samosvjesne države, koja zna što želi i hoće za svoj narod i građane.



Naravno, uzmak i iznenadni “demode” globalizacije, kao i krah teze o “kraju povijesti” u koju su još donedavno vjerovale vašingtonske elite, nije ni slučajan niti voljan, već je rezultat spoznaje SAD-a o pojavi novih konkurentnih država, prema kojima se, sada, umjesto globalizacijske suradnje, primjenjuju carine, gospodarske i financijske sankcije.

Globalizacija “suženoga formata”, u suradnji s koncepcijom Pax Americana, ostat će još samo na prostorima na kojima će SAD zadržati svoju hegemoniju i gdje su ostale države, saveznici ili partneri Washingtona, samo drugorazredni igrači koji su dužni pružati imidž nekakvom demokratskom svijetu koji će se suprotstavljati onom autoritativnom – koji, naravno, personificiraju Americi konkurentne sile – Kina i Rusija. U pozadini te ideološke bitke vodit će se ona glavna – bitka za tehnološku premoć i ovladavanje prirodnim resursima bez kojih ni ta tehnološka premoć nije ostvariva.

I to je sva vrlo jednostavna jednadžba novouspostavljenih odnosa i ukupne globalne krize koja će trajati dugo i s kojom ćemo morati naučiti živjeti. Ali već je i sada jasno kako će najveći gubitnik međusobnih “ratova” velike trojke biti Europska unija, kako u strateškom i sigurnosnom smislu, tako i u onom gospodarskom i socijalnom.

Kad je riječ o onom prvom momentu, do jučer uzor i san mnogih država svijeta u pogledu stabilnosti i prosperiteta, Europska unija, umjesto svog sna o prerastanju u globalnu silu koja o nečemu odlučuje, pretvara se u obrambeni bedem za dugoročni obračun s Rusijom i u polje iscrpljujućeg psihološkog ratovanja i skupih vojnih igra, koje, što je još opasnije, u bilo kojem trenutku mogu prerasti u sukob otvorenog tipa, u kojem će se svi snovi raspršiti u dimu kataklizme, sličnom onom iz Drugoga svjetskog rata, ali ovaj put još dramatičnije s obzirom na od tada višestruko naraslu moć, preciznost i ubojitost oružja kojim suprotstavljene snage raspolažu.

Financijska ugroza

Taj apokaliptični scenarij sada sprečava još jedino spoznaja o paritetu strateškog naoružanja i ništa više. Ali do kada, ako se neka strana, primjerice, osjeti egzistencijalno ugroženom?

Kad je riječ o spomenutom, drugom momentu – gospodarskom i socijalnom, Europska unija također će platiti najvišu cijenu. Za to je više razloga: od naraslog straha investitora koji će s pogoršanjem sigurnosnog stanja samo rasti preko uporne strategije i politike Bruxellesa o energetskoj transformaciji s fosilnih na obnovljive izvore energije do 2050., što je vrlo rizično i skupo, nametanja svojih novih ideoloških obrazaca i vrijednosnih sustava svim članicama, što stvara animozitete, pa do neviđenog tiskanja novca u Bruxellesu za nošenje s ekonomskim i socijalnim posljedicama pandemije koronavirusa, koje će dovesti do visoke inflacije i posljedične propasti velikog broja tvrtki i s tim povezanih gubitaka radnih mjesta.

Sve to skupa stvorit će idealnu podlogu za radikalizaciju stanja unutar europskih društava, jačanja nezadovoljstva i sve učestalijeg izvaninstitucionalnog traženja rješenja “uličnim metodama”.

 

Ovo posljednje iziskivat će reakciju država putem represivnog aparata, pa bi se europske zemlje vrlo lako mogle transformirati od “demokratskog raja” u, nazvat ću ih tako – “autoritarne demokracije” koje će morati razmisliti kamo kanalizirati bijes gnjevnih ljudi. Povijest je dokazala kako je to najjednostavnije učiniti stvaranjem opasnog vanjskog neprijatelja, kojeg je potrebno uništiti prije nego što on uništi tebe.

I tu se, onda, opet vraćamo atmosferi sličnoj onoj prije početka Drugoga svjetskog rata za koji je na kraju Njemačka preuzela svu odgovornost iako je gotovo cijela Europa jedinstveno ustala u borbu protiv omraženog sovjetskog komunizma, a sve to na valu borbe protiv “sveprisutne židovske prijetnje” i novih rasnih ideologija.

Čime je to rezultiralo, dobro je znano. Međutim, čini se da to mnogi zaboravljaju.

Na vodeću političku scenu unutar EU-a, poput sada Njemačke, dolaze nove generacije – tzv. trijumfalista, koji hladni rat ne pamte, već samo pad Berlinskog zida za koji prisvajaju zasluge iako svi oni dobro znaju da je takav scenarij omogućio, nitko drugi nego tadašnji šef Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov.

Ti trijumfalisti od tog događaja – pada “željezne zavjese”, mjere povijest: oni smatraju kako je SSSR, odnosno Rusija kao njegova pravna nasljednica, poražen u hladnom ratu i da se, u skladu s tim, Moskva mora uključiti u pravila igre koja formulira Zapad, a da je u suprotnom sve dopušteno kako bi je se stavilo u okvire koje su oni postavili. Iracionalna je to politika koja zbog vječnog “gledanja svisoka” na “ostatak” svijeta, kad je riječ o Rusiji, ne uviđa ono najvažnije – da se ta zemlja u posljednjih 20 godina toliko promijenila – i u gospodarskom i u vojnom smislu, da je s njom više nemoguće razgovarati prijetnjama, ultimatumima i sl., ako, blago rečeno, i sami ne želite pretrpjeti štetu.

Sve navedeno ukazuje na to da se, umjesto učenja na greškama iz povijesti i težnji za stvaranjem jednog pravednijeg i ljepšeg svijeta, zbog nezasitne gramzivosti i beskrajne želje za dominacijom i stvorenih cijelih ideologija o isključivosti svoje nacije ili rase nad drugima – današnji svijet vraća u doba antičkoga Rima i pretvara u globalnu arenu za gladijatorski obračun velesila usmjeren na zadržavanje dominantnog, odnosno stjecanje novog utjecaja.

Sve to, više-manje u tišini, promatra prestrašeni svijet, u kojemu se, iza idealno postavljene kulise i daleko od očiju široke javnosti, odvijaju intenzivne političke, diplomatske i vojne aktivnosti koje će rezultirati jednim drukčijim svijetom – bremenitim opasnostima, mržnjom, podmetanjima i sukobima.

Ali tih sjećanja mlade generacije neće imati jer se povijest briše ili prekraja, nova kulturna revolucija mete sve pred sobom – ruši spomenike nekadašnjim veličinama koje su stvarale zapadnu civilizaciju i omogućile snagu onim državama koje danas o svemu žele same odlučivati.

Kada je riječ o Rusiji, ona nastavlja s aktivnim uvođenjem novih tipova naoružanja u sastav svojih oružanih snaga. Nedavno smo svjedočili završnim testiranjima protubrodske hiperzvučne rakete Cirkon s brodske i podmorničke platforme, kao i odluci o njezinu uvođenju u službeni sastav ruske vojske.

Ovih je dana, prvi put nakon izvršenih službenih testiranja, na bojevo dežurstvo u moskovskoj regiji postavljena i prva baterija najnovijeg ruskog protuzračnog sustava S-500 Prometej. Njegova je karakteristika što za dodatnih stotinjak kilometara produžuje domet svojih proturaketa, kao i domet svojih radara u odnosu na prethodni sustav PZO S-400 Triumf, i što djeluje na visinama od 200 kilometara, tj. u sferi bližeg svemira.

Ali najveći plus mu je, zapravo, moćna središnja jedinica koja u jedinstvenu obrambenu cjelinu integrira sve protuzračne sustave koje ruska protuzračna obrana aktivno koristi: S-400, S-300 i S-350, zbog čega sustav Prometej može uočavati i uništavati i rakete malog i srednjeg dometa, a ne samo dalekog.

Za potpunu zaštitu ruskoga glavnog grada i središnje industrijske zone zemlje novim sustavom PZO potrebne su najmanje tri baterije S-500 Prometej, smatraju ruski vojni analitičari koji navode kako se zbog toga nastavlja njihova ubrzana proizvodnja, a završno testiranje obavljeno je prošle godine.

Međutim, neovisno o tome, ne isključuje se mogućnost da sljedeća garnitura ovog sustava ipak ne stigne u Moskvu, nego na poluotok Krim, s obzirom na to da je tamošnje vojno zapovjedništvo ukazalo na njegovu potrebu, argumentirajući to povećanjem američkih zračnih letova u zoni akvatorija Crnog mora za čak tri puta u odnosu na prethodnu godinu.

Drugim riječima, bez obzira na to što je Krim već sada izvrsno zaštićen protuzračnim i protubrodskim sustavima (S-400 Triumf, S-300, S-350 i protubrodskim sustavima Bastion i Bal), novonastale geopolitičke i sigurnosne okolnosti svrstavaju ga u red mogućih prvih dobitnika sustava S-500 Prometej nakon Moskve.

Sve to, iako ruski vojni stručnjaci akvatorij Crnog mora ne smatraju primarnom zonom mogućeg vojnog sukoba s neprijateljskim snagama, s obzirom na to da se u vojnim strategijama smatra da onaj koji nadzire nebo svojim zrakoplovima nadzire i sam prostor, tj. teritorij. A Rusija je u pogledu svojih zračnih snaga u crnomorskom bazenu još daleko najsuperiornija sila.

Međutim, s obzirom na golemu geostratešku važnost krimskog poluotoka, itekako mu se “smiješi” dolazak najnovijeg sustava PZO. Naime, prema navodima ruskih vojnih stručnjaka, on će svojim snažnim radarom s Krima moći detektirati suparničke zrakoplove već pri samom polijetanju s baza u Rumunjskoj, Bugarskoj i Ukrajini. Čak i one sa stealth tehnologijom, tj. nevidljive zrakoplove poput F-35 i svih njegovih modifikacija.

U tom je kontekstu za ruske vojne analitičare zanimljiva usporedba mogućnosti sustava S-500 Prometej s najnovijim američkim strateškim bombarderom B-21 Raider, čija se pojava u američkim zračnim snagama (USAF) očekuje od sredine 20-ih godina (prvi let bi se trebao izvesti iduće godine), i koji bi trebao zamijeniti već zastarjele strateške zrakoplove B-52 Stratofortress.

Teški bombarder, izrazito dugog dometa, B-21 Rider, gradi američka tvrtka Northrop Grumman u Palmdaleu u Kaliforniji, također na temelju stealth tehnologije, identične onoj primijenjenoj na višenamjenskim lovcima F-35. Bit će dio programa LRS-B (Long Range Strike Bomber program). Prvotno su naručena dva takva zrakoplova, ali sada se već govori o njih pet.

Zanimljivo je kako je tajnik američkih zračnih snaga Frank Kendall na prošlomjesečnoj konferenciji o zračnim i svemirskim snagama izjavio: “Upravo sada se proizvodi pet zrakoplova na proizvodnoj liniji za B-21 u Palmdaleu u Kaliforniji. Od mene nećete nikada čuti kako preoptimistično predviđam rezultate projekata. Svi programi imaju rizik, a isto vrijedi i za B-21, ali barem u ovom trenutku program dobro napreduje u ostvarivanju stvarnih sposobnosti na terenu”.

Ako sve bude po planu, USAF u perspektivi namjerava kupiti najmanje 100 zrakoplova B-21 Raider. Nije potrebno govoriti o kolikom je basnoslovnom iznosu novca pritom riječ i je li to u sadašnjim okolnostima uopće realno predviđati. Ali u svakom slučaju, pa makar se i radilo o propagandi kada je riječ o velikim brojevima, za američke uši zvuči dobro, a za suparničke baš i ne.

Zbog toga ruski analitičari sa zanimanjem iščekuju “duel” S-500 Prometei vs. B-21 Raider, uz napomenu kako je za svijet ipak bolje da to tog okršaja nikada ne dođe i da sve ostane u sferi simulacija i analiza tehničkih i operativnih mogućnosti.

Ni treći globalni superigrač, Kina, ne miruje. Kineska Narodnooslobodilačka vojska (PLA) nedavno je obavila testiranja svog hiperzvučnog oružja i iznenadila Pentagon, a riječ je o novoj svemirskoj letjelici s hiperzvučnim projektilom koji može kružiti oko svijeta prije nego što pogodi svoju metu, što je važan pokušaj izbjegavanja američke proturaketne obrane, tvrde vojni analitičari.

Rastuća vojna snaga Kine je “zapanjujuća”, a njezin napredak u području hiperzvučnih projektila izaziva ozbiljnu zabrinutost, izjavio je prošlog četvrtka visoki američki vojni dužnosnik, general John Hyten u intervjuu za Washington Examiner.

“U posljednjih pet godina, možda i dulje, Sjedinjene Države su napravile devet hiperzvučnih testova. U isto vrijeme, Kinezi su imali stotine”, izjavio je zamjenik zapovjednika Združenog stožera američke vojske.

“Dinamika kojom se Kina kreće zapanjujuća je. Dinamika kojom se kreću nadmašit će i Rusiju i Sjedinjene Države ako ne učinimo nešto da to promijenimo”, rekao je američki general.

Rusija trenutačno prednjači u razvoju hiperzvučnog oružja, i to priznaje i Pentagon, zabrinut sporom reakcijom u razvoju tog naoružanja u SAD-u. Pentagon je nedavno testirao svoju hiperzvučnu raketu brzine oko 5 macha. Dakle, tek je testira, što znači da će proces do ulaska u operativni sustav vojske još potrajati, pri čemu je brzina spomenute rakete u odnosu na one ruske, već operabilne, značajno manja. Štoviše, Rusija je zasad jedina supersila koja je tu novu vrstu naoružanja počela aktivno uvoditi u sastav svojih oružanih snaga, poput spomenutih protubrodskih raketa Cirkon, iako se sada govori kako to isto počinje činiti i Kina.

Kina je zanijekala testiranje spomenutog hiperzvučnog projektila, nazvavši ga civilnom svemirskom letjelicom, ali najviši američki vojni časnik general Mark Milley u srijedu je dao prvu službenu američku potvrdu o testiranju kineskog hiperzvučnog oružja. Milley je rekao: “Ono što smo vidjeli bio je vrlo značajan događaj testa hiperzvučnog sustava oružja. I to je vrlo zabrinjavajuće”.

Utrka u naoružanju uzela je maha. Hiperzvučno oružje opasnije je od sadašnjih nuklearnih raketa kojima raspolažu supersile. To oružje, također, može nositi klasično ili nuklearno bojevo punjenje, ali ono u čemu se krije njegova prava opasnost je “neuhvatljivost” za postojeće sustave protuzračne obrane zbog goleme startne i manevarske brzine koja višestruko prelazi brzinu zvuka, mogućnosti vrlo niskog leta i visoke preciznosti, zbog čega može uništavati odabrane strateške vojne i infrastrukturne ciljeve, kao i strateška zapovjedna mjesta bez nužnih velikih civilnih žrtava i razaranja. Zapravo, prema tvrdnjama brojnih vojnih analitičara, to bi oružje moglo osigurati vojnog pobjednika bez pokretanja sveobuhvatnog nuklearnog rata nakon kojeg pobjednika ne bi ni bilo.

Nadajmo se, ipak, kako se to neće pokušati učiniti i u praksi – u nekontroliranim uvjetima, i da će ostati isključivo na razini simulacija i u svrhu odvraćanja protivnika.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI