VUČIĆ ŠIROM REGIJE STVARA ‘SRPSKI SVET’: Predsjednik Srbije predstavlja se kao vođa svih Srba na području bivše Jugoslavije

Odnedavno hrvatsko–srpske odnose opterećuje nova strateška odrednica srpske, kako unutarnje, tako i vanjske politike, sadržana u jednostavnoj sintagmi “Srpski svet” koja simbolizira povezanost srpskog naroda koji živi u zemljama regije s Republikom Srbijom. Ova tema je osobito aktualizirana posljednjim zbivanjima u Crnoj Gori, u kojoj su prosrpske stranke, uz snažnu podršku SPC-a, osvojile najveći broj mandata. Naime, pozornost je izazvala izjava srpskog ministra obrane Aleksandra Vulina koji je u odgovoru na optužbe crnogorskih i bošnjačkih medija prema kojima srpski predsjednik Aleksandar Vučić širom regije stvara “Srpski svet“, odgovorio da se nada da su optužbe istinite. Beograd mora u sebi i oko sebe okupiti sve Srbe iz regije, zbog čega se predsjednik Srbije nameće kao predsjednik svih Srba ili srpskog naroda “rasutog” po susjednim zemljama regije, zaključio je ministar.

Takav pristup podrazumijeva sasvim novi vid političkog okupljanja, strategije ili aktivizma, naime, Srbi širom regije trebaju biti usmjereni na proces zajedničkog donošenja političkih odluka koje se odnose na njihov status te budućnost. Ova tema, naravno, nije novost, jer je Vulin još početkom godine predstavio dva strateška dokumenta – Strategiju obrane Republike Srbije i Strategiju nacionalne sigurnosti koje su izazvale veliku buru u regiji. Strategija nacionalne sigurnosti utvrđuje sedam prioritetnih nacionalnih interesa Republike Srbije, od kojih su dva izazvala zabrinutost susjednih država – očuvanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Srbije, te očuvanje postojanja i zaštite srpskog naroda “gdje god da živi”, kao i nacionalnih manjina, njihova kulturnog, vjerskog i povijesnog identiteta, što je preduvjet “opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inozemstvu, te Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu s Daytonskim sporazumom”.

Naime, ova dva cilja sasvim jasno ukazuju na novo samopouzdanje Srbije te predstavljaju ozbiljan zaokret u srpskoj politici kojem nesumnjivo pogoduju nove geopolitičke okolnosti u regiji. Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, izjavio je tada kako bi usvajanje ovih dokumenata bilo čin otvorenog neprijateljstva prema BiH i izravna ugroza regionalnog mira i stabilnosti te je zatražio da Srbija te dokumente smjesta suspendira. Međutim, Vulin je i tada polemizirao sa susjedima, naglasivši da je Srbija prvi put “smogla snage i hrabrosti da izađe pred cijeli svijet i da kaže što je to naš nacionalni interes…”

Strateški dokumenti

Inače, Srbija je bila prva u nizu država na kojoj je NATO, predvođen SAD-om primijenio, poslije učestalo korišten, koncept promjene režima. Višemjesečnim bombardiranjem SR Jugoslavije, Sjedinjene Države i NATO su demonstrirali čvrsto protivljenje srpskoj agresiji na Balkanu. Izdvajanje Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom i proglašenje neovisnosti Kosova potpuno su promijenili geopolitički krajolik regije. Naime, teritorijalnim “sužavanjem” Srbije znatno je oslabljen njezin utjecaj na susjedne zemlje, a članstvom Hrvatske i Albanije, Crne Gore te Sjeverne Makedonije (2020.) u NATO-savezu, SAD je sigurnosno “zaokružio” prostor Zapadnog Balkana, geopolitički iznimno važan za kontrolu Jadranskog bazena, istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.



Ako ovom prilikom izostavimo raspravu o dokumentu “Memorandum SANU 1” koji je uz izravno uplitanje velikih sila kao izvanjskih aktera u značajnoj mjeri oblikovao krvavu povijest raspada Jugoslavije, svakako treba podsjetiti da su slični koncepti kao legitimni kontinuirano prisutni u srpskoj politici. Opće je poznato da Srbija u postdejtonskom razdoblju nastoji produbiti svoje specijalne veze sa srpskim narodom u BiH. Dokument “Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regiji”, kojim je srpska vlada postavila zahtjev za konstitutivnošću srpskog naroda u Crnoj Gori i Hrvatskoj, a zatim ga korigirala, izazvao je 2011. nove nesporazume u regiji.

Zajednička sjednica vlada Srbije i RS-a prvi put je održana u ožujku 2011., a bliska suradnja je nastavljena. Nesumnjivo, pojačani interes Srbije za statusna pitanja Srba u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori može poremetiti uspostavljenu regionalnu ravnotežu. Uz opredjeljenje za “neutralnu vanjskopolitičku poziciju”, tj. strategiju balansiranja između Zapada i Istoka, Srbija je vrlo proaktivnim, dobro skrivenim diplomatskim angažmanom započela s promjenom svoje marginalne pozicije na Zapadnom Balkanu, čak šire regije – jugoistoku Europe. Sve češće, pojedine utjecajne države EU-a počele su percipirati Srbiju kao ključnu državu na Zapadnom Balkanu, a sada se čini da to rade i Sjedinjene Države.

Pitanje identiteta

Kosovo je, nesumnjivo, emocijama duboko prožeto identitetsko pitanje suvremene Srbije, međutim, istovremeno i vrlo složeno pitanje u regionalnom prostoru. Pregovori o konačnom rješenju statusa Kosova i normalizaciji odnosa sa Srbijom traju još od 2013. uz pomoć tzv. međunarodne zajednice (treba naglasiti duboke razlike između EU i SAD-a) koja je inicirala “unutarnji dijalog” koji se, unatoč naporima, nije dogodio. Prihvaćanjem priznanja Kosova, Srbija bi neizbježno trebala pristupiti promjeni vlastitog ustava iz čije bi preambule izbacila “Kosovo i Metohiju”, što je smrtonosna presuda za bilo kojeg srpskog predsjednika, pa i Aleksandra Vučića.

Naime, iako je Kosovo još od 1999. izvan jurisdikcije Srbije, daljnje prekrajanje granica Srbije aktualiziralo bi pitanje dijelova Sandžaka (Raška oblast) s muslimanskom većinom ili Vojvodine s mađarskom većinom, pri tom involvirajući Mađarsku i Tursku u kompleksnu regionalnu dinamiku. Iako su Aleksandar Vučić i Hashim Thaci, već tijekom jeseni 2018., promovirali ideju o razgraničenju Srba i Albanaca na Kosovu, ideju o razmjeni teritorija ili “korekciji granica” za koju se vjerovalo da je već “gotova stvar”, usvajanjem nove Strategije, Srbija odustaje od tog rješenja te se zalaže za novi koncept održavanja “zamrznutog konflikta”. Riječ je o konceptu za koji se vjerovalo da ga Srbija može primijeniti isključivo uz podršku Rusije, Turske i Kine kao svojih “saveznika” i sve utjecajnijih aktera u regiji.

Sada je vidljivo da takvo rješenje nije strano ni SAD-u, naravno, uz mali ustupak – nogiranja Rusije i Kine – što je dogovoreno nedavno potpisanim Washingtonskim sporazumom. U tom kontekstu svakako vrijedi naglasiti da Srbija ima sposobne analitičare koji barem djelomično oblikuju njezine vanjskopolitičke strategije. Tako jedan od najznačajnijih geopolitičara Srbije, prof. dr. sc., Milomir Stepić, inače autor serije etničkih karata bivšeg jugoslavenskog prostora i jedan od pokretača znanstvenog projekta “Etnički prostor Srba”. smatra da je, bez obzira na kosovsku neovisnost koju je Zapad proglasio 2008. kao slučaj “sui generis”, situacija vrlo daleko od razriješene.

Naime, ni među Srbima nema konsenzusa oko priznanja Kosova – dok se jedni zalažu za tzv. brzo rješenje (kompromis, razmjena teritorija, podjela…), drugi se tom rješenju protive te predlažu očuvanje cjelovitosti teritorija Srbije “do povoljnih globalnih i regionalnih geopolitičkih prilika koje su u nastajanju”. Dio intelektualne elite svoje uporište gradi u pravoslavnom identitetu, time i sustavu vrijednosti koje iz njega proizlaze, a Srbiju doživljavaju kao veliku i moćnu, stožernu državu Balkana, zbog čega se ne mire s vazalnim statusom koji im nudi Zapad. S druge strane, većina građana želi biti dio EU-a, prihvaća europski identitet, ali ne i članstvo u NATO-u. Srbi ipak teško zaboravljaju neke poteze Zapada – bombardiranje NATO-a 1999., kao i izravnu potporu samostalnosti Crne Gore i Kosova, čija je posljedica teritorijalno dekomponiranje ili “sužavanje” Srbije.

Bitka za energente

Posljedice “brzog rješenja” jesu gubitak teritorija te gubitak resursa. Priznanje Kosova od Srbije potaklo bi i ostale separatizme na teritoriju Srbije, čime bi unutarnji politički život u Srbiji bio nepovratno kontaminiran. Međunarodno priznato Kosovo kao sve očitija islamistička baza, smještena uz granicu Srbije, postalo bi također i snažan sigurnosni izazov te prijetnja nacionalnoj sigurnosti Srbije.

Nadalje, kako navodi Stepić, Kosovo je tek dio projekta Velike Albanije, koji bi priznanjem samo ojačao i zahvatio širi prostor regije. Kosovo i tako oslabljena Srbija bili bi usisani u NATO, što je u suprotnosti sa stavom “ogromne većine stanovništva”. Istovremeno, bio bi to i antiruski i antikineski potez jer je sasvim u suprotnosti s podrškom koju Rusija i Kina pružaju Srbiji u VS-u UN-a. Riječ je o “nadolazećim zemljama” koje su moćne i koje žele mijenjati svjetski poredak. Koje su prednosti “zamrznutog konflikta” odnosno prolongiranog rješenja? Srbija bi zadržala 12,3 posto teritorija, istovremeno i srpsko stanovništvo u regiji koje je raspoređeno disperzivno u nekoliko enklava s oko 120.000 stanovnika.

Kosovo raspolaže i ogromnim rudnim bogatstvom te hidropotencijalom, stoga je Srbija spremna braniti te vrijedne resurse koje smatra svojima. Prema Energetskoj strategiji Kosova, ono raspolaže velikim zalihama lignita, ali i olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se na Kosovu vodi borba za 1000 milijardi dolara rudnog blaga. Kosovo je, prema Stepiću teritorijalna jezgra Balkana kroz koju možda ne prolaze važne komunikacije, ali ih je s tog područja moguće kontrolirati. Stepić tezama slavnog britanskog geografa Halforda Mackindera, kao i američkog geopolitičara Nikolasa Spykmana, definira geopolitički položaj Srbije koju inače smatra “invalidnom državom” jer nema izlaz na more. Tako zaključuje da, tko dolazi s mora ili moravsko-vardarskim strategijskom vertikalom, taj ima mogućnost upravljati Kosovom i Metohijom, a tko kontrolira KiM kao makro tvrđavu Balkana, kontrolira regiju.

Zamrznuti konflikt

Zašto bi se Srbija odrekla takvog teritorija ogromne geopolitičke važnosti, pita se autor? Stepić predlaže odgađanje rješenja te ostajanje na pozicijama “zamrznutog konflikta” koje je inače već američki “recept” primijenjen na području cijele bivše Jugoslavije. Srbija je upala u zamku pregovora o vlastitoj teritorijalnoj cjelovitosti, što Hrvatska, koja je odbila raspravljati o “krajini”, nikad nije prihvatila, navodi autor. Sugerira da se ne poseže za brzim rješenjima u trenucima kad se na globalnom planu događaju važne geopolitičke promjene. Zamrznutim se konfliktom čuva suverenitet Srbije i odgađa se rješenje do trenutka koji bi mogao biti geopolitički povoljan za Srbiju.

Upravo ovaj prijedlog odgađanja rješenja ili prihvaćanja status quo nudi i nova Strategija nacionalne sigurnosti Srbije, što je izuzetno važna promjena političkog i diplomatskog stava susjedne države koji podcrtava značaj strateškog koncepta i politike vojne neutralnosti. Naime, prvi se put u ovom dokumentu otvoreno isključuje članstvo u NATO-u, ali i u istočnom NATO-u. Dakle, Srbija je odlučila voditi izbalansiranu politiku suradnje s Istokom i Zapadom, uvažavajući činjenicu globalne promjene odnosa snaga i tranzicije unipolarnog modela međunarodnih odnosa kao miksa američkog intervencionizma i europskog soft-powera prema multipolarnosti. I dok EU tvrdoglavo ostaje zarobljen u svojoj zastarjeloj i neuspješnoj strategiji “postavljanja uvjeta” zemljama Zapadnog Balkana kojima obećava mogućnost budućeg članstva u EU-u za otprilike 100 godina, SAD je sposoban kameleonski brzo reagirati i mijenjati strategiju prema regiji, time i Srbiji. Bez zahtjeva za priznanjem Kosova, američka je administracija ultimativnim odredbama Sporazuma o ekonomskoj normalizaciji između Srbije i Kosova natjerala Srbiju da napravi strateški zaokret, i to ne prema Zapadu, nego prema SAD-u.

Naime, ekonomska je normalizacija urodila unosnim poslovnim aranžmanima za američke korporacije koje s ovog tržišta ne guraju samo Kinu već i zemlje EU-a. Time su politički potezi Bruxellesa stavljeni “ad acta”. Ako uzmemo u obzir činjenicu da Grčka postaje ključni američki saveznik na istočnom Mediteranu te novu zagonetnu ulogu Izraela u regiji, Srbija bi mogla imati važnu ulogu u Eastmed plinovodu koji povezuje Izrael, Cipar i Grčku te se nastavlja prema Europi. SAD najavljuje reformu Daytonskog sporazuma jer je Daytonska BiH, time i Republika Srpska, glavna prepreka ulaska BiH u NATO, što je Americi neobično važno. Sve ovo upućuje na promjenu percepcije međunarodnih aktera prema Srbiji, ovdje ponajprije mislim na SAD i Rusiju, situacija koja Srbiji omogućuje veću posvećenost ciljevima postavljenim u Nacionalnoj strategiji te snažniji angažman u zaštiti vlastitog naroda rasutog po regiji, koja kako brojni kažu, proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti. Velika geopolitička igra SAD-a na Balkanu se nastavlja, a njezine posljedice bit će vidljive vrlo skoro.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI