Kada razmišljamo o budućnosti američko-hrvatskih odnosa, često zaboravimo dvije stvari: rastaviti te odnose na proste faktore odnosno interese i uzeti u obzir promjene sigurnosnog i vanjskopolitičkog konteksta uže i šire regije.
Kako je zapovjedio Sokrat, valja ispitati stvari. Što Hrvatska želi od SAD-a a što SAD od Hrvatske? Što strane mogu pružiti jedna drugoj?
Sa naše strane, dio zahtjeva je konkretan: ukidanje viza na hrvatske državljane i potpisivanje sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Procedurom ukidanja viza se bavi Ministarstvo domovinske sigurnosti (Department of Homeland Security) u suradnji sa Državnim tajništvom (State Department). To je birokratska, sigurnosna procedura koja ne ovisi o tome tko je na vlasti. Države koje zahtijevaju ukidanje viza moraju ispunjavati rigorozne sigurnosne kriterije poput sveobuhvatne razmjene podataka o putnicima, sumnjivim osobama, teroristima, plaćenicima itd. Pri tome se Američki kriteriji mijenjaju i nadopunjavaju; zemljama koje nisu u sustavu ne preostaje ništa drugo do pratiti ih i prilagođavati se.
Dvostruko oporezivanje je također tehnička stvar sa svojim zavrzlamama i standardima. U pravilu, predsjednik ili premijer može dobrom voljom, na zamolbu druge strane uputiti nadležnim tijelima naputak ili mišljenje da se neki predmet stavi na vrh dnevnog reda ili da predmet krene po ubrzanom postupku u parlamentu (ako se radi o sporazumu koji zahtijeva ratifikaciju), ali to ne znači preskakanje proceduralnih stepenica.
Oba pitanja biti će zatvorena kada dođe vrijeme. Zato ona nisu indikatori uspješnosti ili neuspješnosti hrvatsko-američkih bilateralnih političkih odnosa tijekom mandata novoga (ili prošloga) američkog predsjednika već indikatori napretka hrvatske transgranične sigurnosti i rada financijskih tijela dvaju država.
Po pitanju šire vanjske politike, koja neizostavno uključuje i naše susjedstvo, situacija se dosta promijenila. U tom promijenjenom kontekstu Hrvatska postaje važna tek kao dio grupe zemalja Jugoistočne Europe koja ima euratlantske veze ili aspiracije. Borba sa ekonomskim digitalnim, energetskim i političkim utjecajem Kine, Rusije (i Turske) je glavni čimbenik koji će oblikovati američku politiku prema nama i susjedima. Uz, dakako, stabilnost i dugoročnu održivost.
Što u tom pogledu SAD želi od Hrvatske? Idealno – smanjenje (ili prekid) bilo kakvih značajnih ekonomskih kontakata sa Kinom te reviziju energetske politike kako bi se napravio odmak od ruskog plina ka LNG terminalu na Krku i diverzificirali energetski pravci (vjerojatno na račun inicijative Tri mora – Trumpova administracija obećala je milijardu dolara za projekte inicijative, no ostaje za vidjet hoće li nova administracija odobriti ta sredstva).
Što bi tu Hrvatska htjela od SAD-a? To nije sasvim jasno. U razgovorima i izjavama hrvatskih visokih dužnosnika tijekom svih ovih godina vidi se nedefinirana želja da Washington nekako izdigne Hrvatsku na čelo regije, da je tretira sa posebnim poštovanjem i da joj dodijeli veću sigurnosnu važnost nego što ona to zapravo ima
Lajtmotiv nove američke administracije je savezništvo protiv izazova zapadnim Demokracijama. U našim specifičnim uvjetima u široj regiji to znači ujedinjavanje – ekonomsko ili političko. Washington je, kao i EU, davno shvatio da je to jedini način na koji se zapad može oduprijeti Kini i Rusiji koje preferiraju bilateralne kontakte i dogovore jedan-na-jedan.
Administracija Joe Bidena se poput administracije Trumpa može suočiti sa tom činjenicom i teško da će američki koncept pristupa Jugoistoku Europe (osim po pitanju smanjena pritiska na Kosovo i Srbiju) promijeniti.