Šokantni odlazak Miroslava Škore s čela Domovinskog pokreta bio je najveća politička priča ovog ljeta.
Škorina ostavka, koja je u jednom trenutku samo osvanula na društvenim mrežama, iznenadila je ne samo širu javnost već i neke od njegovih najbližih suradnika.
Kao razloge za ovaj čin Škoro je naveo da je svoju dionicu odradio te se iz osobnih razloga povlači, a naveo je da će i dalje nastaviti pomagati stranačkim kolegama u radu stranke.
Međutim, ono što je uslijedilo poslije toga bilo je sve samo ne “pomoć stranačkim kolegama u daljnjem radu stranke”. Škoro je otvorio seriju napada na svoje bivše suradnike, a ta serija optužbi traje do danas. Ipak, neki od Škorinih bivših suradnika, još iz vremena prije Domovinskog pokreta, kažu da to baš i nije tako neočekivano. I da nije prvi put.
“Škoro nije postupio dostojanstveno i dosljedno već se drži ustaljenog obrasca ponašanja čovjeka koji započinje poduhvate, brzo odustaje i iza sebe ostavlja repove“, prokomentirao je čovjek blizak donedavnom šefu DP-a.
Osvrt na Škorinu poslovnu i političku biografiju donekle daje za pravo ovoj tezi. Za primjer se može uzeti njegov mandat na Hrvatskoj televiziji, gdje je proveo dvije godine na funkciji direktora HRT-ove glazbene tvrtke Orfej. Škoro je i tada otišao sam, isto iznenada, a razriješen je na vlastiti zahtjev 1999. godine. I tu je iza sebe ostavio aferu. Naime, prema podacima Državne revizije od HRT-a je uzeo 350.000 kuna otpremnine, za koju je, međutim, Revizija utvrdila da je bila neosnovana – upravo zbog činjenice da je razriješen na vlastiti zahtjev. U istom razdoblju Škoro je od HRT-a uzeo i povlašteni kredit od 120.000 njemačkih maraka. Isti nalaz Državne revizije utvrdio je da Škoro nije imao pravo na ovaj povlašteni kredit jer u krajnjem slučaju uvjet je bio da barem pet godina mora ostati raditi u sklopu HRT-a po odobrenju kredita.
Škoro je, suočen s tim optužbama, poručio kako u tome nema ništa sporno: pokazao je isplatu od 135.000 kuna, a ne 350.000 kako je stajalo u izvještaju revizije te je naveo da je pravo na otpremninu imao prema ugovoru o plaći. U slučaju razrješenja, tvrdio je, izgubio bi pravo na otpremninu samo da je nakon razrješenja ostao u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev, po ugovoru koji je pokazao, nije igralo nikakvu ulogu. Povlašteni kredit također nije vidio kao sporan, naveo je da je odobren od Vijeća HRT-a te da ga je otplatio već u srpnju 1999. godine.
No, vratimo se Škorinim iznenadnim odlascima. Prije Orfeja Škoro je obavljao dužnost generalnog konzula u Mađarskoj sa sjedištem u Pečuhu. Na tu dužnost imenovao ga je Franjo Tuđman, a mnogi su tvrdili da je jedini razlog tomu činjenica da se prvom predsjedniku svidjela Škorina pjesma “Ne dirajte mi ravnicu”. No, Škoro je na konzulskoj dužnosti ostao tek dvije godine: razriješen je dužnosti, isto iznenadno, bez previše dostupnih detalja i o imenovanju i o razrješenju.
Političku karijeru Miroslava Škore također su obilježili nagli okreti i odlasci. Po dolasku na vlast koalicije Ivice Račana, Škoro pravi kratki izlet u stranku Demokratskog centra Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt jer je, kako je sam izjavio, ta stranka bila “odraz političkog centrizma koji i sam baštini”. Međutim, već početkom 2000-ih vraća se HDZ-u i pjeva u kampanji za županijske izbore na skupovima tadašnjeg predsjednika osječko-baranjskog HDZ-a Branimira Glavaša, da bi nakon toga postao “estradni adut” Ive Sanadera.
Kroz taj angažman Škori se 2007. otvaraju vrata Sabora u kojem se opet nije dugo zadržao. Svoj odlazak iz Sabora nakon tako kratkog zastupničkog angažmana, objasnio je rekavši kako je htio prekinuti “osam mjeseci dizanja ruke za zakone i odluka protiv kojih je duboko bio” jer to više nije dozvoljavala njegova savjest. Ivo Sanader ga je 2008. godine poslao u utrku za osječkog gradonačelnika, ali je Škoro tada izgubio od Ante Đapića.
Ostaje član HDZ-a do 2012. kada HDZ preuzima Tomislav Karamarko. U politiku se Škoro vratio sedam godina poslije kada se kandidirao na predsjedničkim izborima, a potom postaje i jedan od osnivača Domovinskog pokreta koji je kao stranka osnovan 29. veljače 2020. No, niti godinu i pol poslije Škoro je i tu podnio ostavku…
Je li Škoro doista “političar koji započinje poduhvate, brzo odustaje i iza sebe ostavlja repove”, kako ga je nazvao bivši suradnik, komenitrao je i politički analitičar Tomislav Stipić.
“Ovaj njegov novi bijeg i nije neko iznenađenje baš zbog nabrojanog. On je jednostavno neostvaren čovjek u ovom političkom smislu, uvijek je htio biti mesija, htio je da ga se percipira boljim od ostalih. S ovim potezom je pokazao – ako mu je netko i vjerovao da je on u političkom smislu bolji, vjerodostojniji, zauzetiji, iskreniji – da se uopće ne razlikuje od mainstream političara, odnosno da je čak u nekom segmentu i gori od njih. Za mainstream politiku potrebna je konstanta, u političkom životu uvijek će postojati usponi i padovi, međutim ako u mainstreamu nisi sposoban držati tu konstantu onda jednostavno nisi nadaren za bavljenje politikom”, prokomentirao je Stipić.
“Ironično je da je Škoro peglao svoj imidž dezertera – znamo da su ga njegovi suparnici s desnice nazivali dezerterom jer je za vrijeme rata otišao u Kanadu – a da je sada zapravo još jedanput sam sebe predstavio kao dezertera”, zaključio je.