Sam je sebi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević visoko digao ljestvicu i prije nego što je postao prvi čovjek hrvatske metropole – što aktivističkim djelovanjem, što kritikama na račun svojeg pokojnog prethodnika Milana Bandića, kojega je smrt dočekala pri kraju šestog uzastopnog mandata.
O Bandićevu upravljačkom modelu napisane su stranice i stranice novinskih članaka, polemizirali su o njemu razni analitičari i pravni stručnjaci koji su se bavili njegovim aferama, no sva ta naklapanja mogu se sažeti u nekoliko riječi – Milan Bandić bio je politički fenomen kakvog domaća arena nikada prije nije imala, a pitanje je hoće li ga ikada više i imati. Uspijevao je, nižući afere, godinama rukovoditi glavnim gradom djelomično zahvaljujući svojem populizmu, a djelomično i zahvaljujući tomu što je pravodobno shvatio da je za funkcionalnu lokalnu politiku bitno voditi računa o komunalijama, u čemu je uspijevao, pa i kada mu pojedine točke nisu polazile za rukom, Bandić je znao na koji način svoje sugrađane uvjeriti da “dela”.
Jasno je da je Bandićeva ostavština premrežena svim i svačim – od milijunskih dugova, ispražnjene gradske blagajne pa sve do pogodovanja raznim kumovima, prijateljima i poslovnim partnerima suspektnih biografija, čije je biznise Bandić legalizirao kako bi ih držao na svojoj strani, ali i kako bi smanjio stopu kriminala na zagrebačkim ulicama.
Visoka ljestvica
Ne morate ga voljeti, ali mora se priznati da mu nerijetko nije bilo lako u vlastitoj koži, on to, doduše, nikada nije pokazivao, no oni koji su ga poznavali i s njime vladali gotovo dva desetljeća i danas će vam ispod glasa reći kako je Bandić u jednu ruku bio žrtva vlastitih ambicija i neostvarenih ciljeva, a u drugu ruku žrtva zagrebačkog podzemlja kojemu je dopustio da se oko njega splete u borbi za osobne prosperitete.
Bilo kako bilo, očekivalo se da će taj i takav upravljački model izmijeniti njegov nasljednik Tomašević, koji je posljednjih desetak godina karijeru aktivista gradio kritizirajući Bandića i njegovo netransparentno upravljanje gradom. Budući da je u svojim javnim nastupima, pa i tijekom same kampanje, djelovao kao dečko koji odlično poznaje sve slabosti zagrebačke gradske politike, vjerovalo se da će Tomašević u vrlo kratkom roku u Zagrebu pokrenuti revoluciju, uostalom, to je i sam najavljivao u svojim debatama iz kojih je izašao kao neupitni pobjednik posljednjih lokalnih izbora.
Od te pobjede do danas u Zagrebu se ne vidi nikakav značajniji pomak, već u prvim mjesecima gradonačelničkog mandata Tomašević se sukobio sa svojom upravom Zagrebačkog holdinga, koju je suprotno najavama imenovao mimo javnog natječaja, uslijedila je potom i suradnja s Petrom Pripuzom i njegovim C.I.O.S.-om, kojoj se u kampanji silno protivio najavljujući raskid svih ugovora sa zagrebačkim poduzetnikom, ali i s nizom drugih suradnika pokojnog gradonačelnika.
Pouzdani ljudi
Umjesto toga, Tomaševića i danas okružuju kadrovi pokojnog gradonačelnika, dio onih koji su na početku mandata privedeni zbog afere vezane uz famozne adventske kućice odavno se vratio na svoja radna mjesta, a za to vrijeme Tomašević je uspio otvoriti i čuvenu Bandićevu žičaru, projekt koji je označen kao posljednja afera pokojnog gradonačelnika, a koji je upravo ekipa bliska aktualnom gradonačelniku žestoko kritizirala i problematizirala. Uz to, isto kao i Bandić zapošljava svoje iskušane kadrove, ali za razliku od Bandića, izuzetno mu je bitan svjetonazorski profil zaposlenika. Sve se više u glavnom gradu problematizira suradnja između Tomaševićeve platforme Možemo i SDP-a, koji je u Zagrebu pristao biti manjinski partner Tomaševićeve opcije, što socijaldemokratima predvođenima novim šefom Viktorom Gotovcem teško pada. Prema tvrdnjama upućenih, u SDP-u se odvija pravi mali rat između struje naklonjene Gotovcu i struje sklone predsjedniku stranke Peđi Grbinu, kojemu je sasvim jasno da u Zagrebu mora nastaviti suradnju s Možemo, baš kao što se u Splitu mora nuditi Ivici Puljku ne bi li barem na taj način pokušao izgraditi koalicijski potencijal preko kojega će pokušati zavladati državom.
Dok Grbin kuje strategiju za upravljanje državom, zagrebački SDP-ovci otimaju se kontroli pa je tako Gotovcu blizak Renato Petek povukao paralelu između javne nabave službenih vozila za vrijeme Bandićeva i Tomaševićeva mandata, pri čemu je došao do zaključka kako bitne razlike u sadržaju natječaja jednostavno nema. Ne samo da razlike nema nego je broj vozila veći i, prema Petekovim riječima, ugovor izdašniji, a ujedno je i pobjednik natječaja isti. Razlika je tek u tome što je trenutno ugovoreno više električnih i hibridnih vozila, a manje onih luksuznih, no Tomašević je u kampanji za lokalne izbore obećao da Grad Zagreb više neće ugovarati vozila modelom preskupog dnevnog najma. Iako je kritizirao takav oblik nabave, nedavno se odlučio upravo za taj model, premda je i Državna revizija utvrdila da je riječ o najmanje isplativom modelu nabave i neopravdanom trošku.
Zaboravio na kritike
U ožujku 2021. na konferenciji za novinare Tomašević je kritizirao splitsku tvrtku Viator tvrdeći kako je ona u Bandićevu mandatu dobivala 90 posto natječaja u gradu, međutim, Petek sada zaključuje kako ista tvrtka u Tomaševićevu mandatu ima skor od 100 posto. Da priča bude do kraja paradoksalna, Tomašević se i nakon pobjede na izborima javno hvalio kako je srezao broj službenih vozila sa 146 na 44, ali problem predstavlja novi ugovor koji obuhvaća 224 vozila u trajanju od 24 mjeseca, čija je ukupna vrijednost 18 milijuna kuna.
Iako su iz Grada Zagreba nastojali demantirati Peteka osporavajući dio brojki koje je iznio, potvrdili su kako je javna nabava zaključena okvirnim sporazumom s trima tvrtkama koje su se javile na natječaj, među njima doista jest Viator, a tu su i tvrtke Benussi i Auto Hrvatska. To su tri tvrtke s kojima pokojni Bandić doista jest godinama surađivao, uz njih su se na Bandićevu popisu nalazile i zagrebačke tvrtke Porsche leasing i Oryx grupa. Najluksuznije, a ujedno i najskuplje vozilo koje je koristio pokojni gradonačelnik – Audi A6 – bio je dio flote unajmljene na ugovor od 12 mjeseci od splitskog Viatora, s tim da se u Bandićevoj eri cijena dnevnog najma plaćala 400 kuna plus PDV. Samo za najam gradonačelnikove limuzine građani metropole toj su tvrtki plaćali 180 tisuća kuna, u vrijeme dok je Tomašević takav oblik poslovanja kritizirao. Nalazilo se tu u Bandićevoj eri Mercedesa V klase za koje je toj tvrtki dnevno plaćano 375 kuna, ali i Mercedesa C klase koji su plaćani 160 kuna dnevno, dok je najpovoljnije vozilo Opel Corsa, za čiji je dnevni najam izdvajano 60 kuna. Dio vozila splitskog Viatora, poznatog po licenciji Last minute rent-a-car, ima oznake Daruvara, a takvim vozilima koristili su se prometni redari i dio gradskih službenika. Od te iste tvrtke za potrebe predizborne kampanje vozila je unajmljivala Bandićeva Stranka rada i solidarnosti, ali po nešto povoljnijim uvjetima.
U Bandićevoj eri s Gradom je surađivala i tvrtka u vlasništvu Daniela Benussija, koji odnedavno surađuje s bivšim ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. Benussi je inače uglavnom poznat ljubiteljima skupocjenih automobila, a njegova tvrtka znana je i kao zastupnik Jaguara. Auto Benussi posluje u zagrebačkoj Škorpikovoj ulici, gdje se odnedavno nalazi sjedište tvrtke Porton Biondi koju vodi s Vrdoljakom. Tvrtka nosi isto ime kao i kamp nadomak Rovinja, preko kojeg Vrdoljak uspješno plovi poduzetničkim vodama, što Benussiju ionako nije nepoznanica jer godinama razvija svoj biznis u našoj zemlji. Godinama je s Bandićem surađivala i Auto Hrvatska, čije je vodstvo Bandiću zbog uspješne suradnje dodjeljivalo zahvalnice.
Nema kadrova
Iz svega toga moglo bi se zaključiti – sve je isto, samo njega nema. No izgleda da ni na tom polju baš nije sve potpuno isto jer se za Bandićeve ere građani u ovoj mjeri nisu žalili na probleme s odvozom otpada. Nevjerojatno je da su takvi problemi pali baš na Tomaševića koji se predstavljao kao predvodnik zelene politike, što u Zagrebu na svakom koraku pada u vodu. Dok se grad usred ljetnih žega bori s odvozom otpada i nagomilanim smećem, iz komentara na društvenim mrežama vidljivo je kako se Tomaševićeva potpora sve brže topi, to se moglo vidjeti i na primjeru Splita, gdje je Možemo na ponovljenim lokalnim izborima doživio potpuni potop, što zacijelo nije ugodno gledati iz perspektive Tomislava Tomaševića, kojega oporbeni zastupnici ne prestaju kritizirati tvrdeći uz ostalo da se Zagreb s njime pretvorio u smećograd.
Gradonačelnikov model zbrinjavanja otpada je odgođen, a Tomašević i njegova ekipa ne ostavljaju dojam da znaju reagirati na hitna stanja, što s Bandićem nije bio slučaj, on bi vjerojatno pravodobno shvatio da građane ne brine kašnjenje novih kontejnera, nego smrad koji se širi ispod njihovih prozora, pa bi brže-bolje natjerao smetlare da rade od jutra do sutra, pretačući iz šupljeg u prazno sklepao bi za nekakve povišice, ali bi u načelu građani ipak bili smireni i namireni. Ovako Tomašević, koji stoji na mjestu i štedi na micanju zastava, stvara probleme i u vlastitim redovima, koalicijski partneri iz SDP-a vrlo jasno daju do znanja da grad stoji i da Tomaševićeva ekipa nije uigrana. U SDP-u smatraju da na takvo što ne trebaju gledati prekriženih ruku, a dok Grbin svoje kolege u Zagrebu poziva da stanu na loptu, oni priznaju da s Tomaševićem komuniciraju uglavnom preko medija te da se gradonačelnik i ne trudi uspostaviti kvalitetan koalicijski odnos među svojim partnerima, što je za SDP-ovce nedopustivo pa stoga poručuju da je pitanje hoće li ova suradnja na ovaj način izdržati do kraja Tomaševićeva mandata.
Pred Tomaševićem su u svakom slučaju godine složenog i nezahvalnog rada, u gradu koji se bori s kosturima iz Bandićevih ormara, ali i u gradu u kojem se ne odvozi smeće i ne kosi trava jer nema onih koji bi tim procesima rukovodili, ali ni onih koji bi to odradili.